Prije mjesec dana u američkom časopisu “East Europen Politics&Societies” (Istočnoeuropska politika i društvo) izašao je članak Rusmira Mahmutćehajića “Andrićizam – Estetika za genocid”. Naslov je teško doslovce prevesti.
Konstrukt “Andrićism – An Aesthetics for Genocide” neproničan je gramatički i idejno, pa bi slobodnije i točniji možda bilo: “Andrićizam – Pledoaje za genocid” ili “genocidalna estetika”, ili čak, posve slobodno: “Estetika genocida”. Što god zapravo značio naslov, članak je prilično jasan – na gotovo dvije stotine stranica, u formatu kranje neobičnom u znanstvenoj literaturi, te uvelike različitom od svega što se u ovom časopisu inače objavljuje, objašnjava se da literatura Ive Andrića funkcionira kao ideologija pogroma, odnosno, da reflektira netrpeljivost prema muslimanskom elementu bošnjačke/bosanske multietničke kulture. Muslimane kao strani element, dakle, treba iskorijeniti, što će u moderno doba doista dovesti do masovnih ratnih pokolja u Drugom svjetskom ratu i ratu za jugoslavensko nasljeđe početkom devedesetih godina.
_________Denis Kuljiš l Nezavisne
Kolikogod ubojita, ta književnost, piše Mahmutćehajić u uvodu, nije doktrinarno nova, nego je tek dio europskog antimuslimanskog križarskog pokreta što traje neprekidno od XI stoljeća. Islam je uvijek strani element koji se “mora uništiti kako bi se omogućila socijalna i kulturalna emancipacija kršćanskog subjekta”. Da posluži toj svrsi, Andrić je primijenio “narativnu tehniku koju karakterizira odustajanje od etičke odgovornosti prema drugom i drukčijem”. Ukratko, Andrić je naprosto još jedan križar, samo što se umjesto oklopom i plaštom s velikim križem, zaodjenuo estetskom formom i udario u pisanje tobož tankoćutne proze, za koju smo do sad uvijek mislili da prikazuje dubinsko duhovno stanje bosanske i balkanske čaršije i zapravo definira skučenost, tragediju života u nazadnim rumelijskim kasabama, koje su u međuvremenu prerasle u manja ili veća provincijska gnijezda tranzicijske “jugoistočne Europe”. Bili smo u krivu. Andrić je još jedan inženjer genocida, a Karadžić, Mladić, kao i dečki iz Kažnjeničke bojne, samo su provodili ono što je uz ostale on zacrtao, iako se sami u izučavanju njegova djela možda nisu makli dalje od pripovijetke “Aska i vuk”, nekoć obavezne literature za sve jugoslavenske osnovne škole. Naravno, promatrana sad tim drukčijim očima, sad ni Aska više neće biti nedužna ovčica koja plete neke sufističke priče kako bi odgodila trenutak kad će je zvijer rastrgnuti, dok je vuk, naravno, Vuk Karadžić ili neki drugi lupus in fabula bosniensis…
Ta uistinu bizarna percepcija Andrićeve literature izgleda kao neka ideološka fantazma iz beogradskih novina devedesetih godina, kada su se samo nešto kraće, ali još luđe konstrukcije razrađivale u čuvenom magazinu “Duga” (u Hrvatskoj sličnih ludorija nije bilo, izuzmemo li Araličin ciklus pseudohistorijskih romana). No, časopis “East European Politics and Societies and Culture” nije “Duga” ili neki opskurni internetski weblog specijaliziran za teorije zavjere, nego iznimno ugledna međunarodna publikacija s uredništvom sastavljenim od povjesničara i kunsthistoričara, profesora književnosti, političkih znanosti i antropologa, koji. Izdaje ga Udruženje za slavističke, istočnoeuropske i eurazijske studije (The Association for Slavic, East European, and Eurasian Studies) s malo neprikladnim akronimom ASEEES. Riječ je o doista “vodećoj u svijetu privatnoj organizaciji posvećenoj unapređivanju znanja o bivšem Sovjetskom Savezu, Euraziji, Istočnoj i Srednjoj Europi”. Osnovan još 1938. kao Odbor za slavističke studije američke akademije nauka (koja je tamo drukčije strukturirana i ima nešto drukčiji naziv), ASEEES financira pedesetak “institucionalnih članova” u koje se, pored svih najuglednijih američkih sveučilišta (Harvard, Yale, Berkley…) i koledža (Bryn Mawr, Dartmouth, Vassar…) te mnogih europskih i svjetskih ustanova, ubrajaju i State Department (odnosno njegov ured IREX) i američki vanjskopolitički think-tank, Institut “Keenan” u sklopu Centra “Woodrow Wilson”.
Uz takvo institucionalno utemeljenje ide časopis besprijekorne akademske reputacije. Visoko kotira nadasve među stručnjacima koji se bave političkom znanošću i modernom historijom. To što se ovdje objavljuje jest “state of the art”, vrhunski materijal vodećih istraživača u ovim predmetima, uz neke neizbježne priloge akademskih rutinera, ali svi ti članci, naravno, za razliku od neobične Mahmutćehajićeve ilahije o Andriću, ne izlaze iz uobičajenog okvira znanstvenokritičkih studija, iako se već po temama i naslovima vidi hvalevrijedan angažman znanstvenika i njihova liberalna agenda. U novom izdanju (za august 2013) za naše je područje posebno zanimljiv rad Marije Obradović (Od revolucionarne do klijentelističke partije: KPJ 1945 – 1952) i članak Josipa Glaurdića (Minervina sova polijeće samo u zoru?: Britanska diplomacija uoči jugoslavenskih ratova). Tu je i monografsko istraživanje Gregoryja Kenta (Genocidne namjere i tranzicijsko pravosuđe u Bosni: Jelišić, strijelci u genocidu i ICTY). U uređivačkoj politici kao da se uočavaju dva pola koncentracije interesa – jedan na polonističke i drugi na balkanističke teme, što je i logično jer su glavni urednici časopisa EEP&S profesori Irina Grudzinska-Gross s Princetona i Ivo Banac sa Zagrebačkog sveučilišta, dugogodišnji nastavnik (i dekan koledža) na Sveučilištu Yale.
Ivo Banac svima je poznat po svom akademskom i političkom angažmanu, a gospođa Gross jedna je beskrajno učena profesorica romanistike i polonistike, koja gotovo svake godine objavi neku seminalnu knjigu što se prevede na sve kulturne jezike. Od nje poznatiji je jedino njen muž Jan T. Gross, američko-poljski povjesničar židovskih korijena, također prinstonski profesor, koji je napisao knjigu o masakru u selu Jedwabne, što je najznačajnija moderna studija antisemitskog genocida.
Iz tih podataka može se naslutiti kako je Mahmutćehajićev megačlanak dospio u EEP&S – Rusmir je stari Bančev prijatelj i drug iz osebujnoga sarajevskog kruga koji je u doba rata u Sarajevu na antimiloševićevskoj i antituđmanovskoj platformi okupio učene vrhbosanske franjevce, te neke prijašnje partijske književnike i intelektualce, ljude jako obrazovane, kojih nije dotakao plamteći nacionalizam. Banac, tada liberal i antiratno angažiran hrvatski intelektualac, za ovaj je krug bio ono što je Bono bio za muzičare i raju. I, što god se s Bancem i svim tim njegovim tadašnjim prijateljima poslije zbivalo kad su u drugim okolnostim politički evoluirali u različitim smjerovima, ova će mu zasluga ostati upisana kod onih koji se svega sjećaju te na Strašnom sudu, ako se te prizivne instance treba bojati više od one prvostupanjske, haške.
Bez obzira na učenost, Rusmir Mahmutćehajić isprva se nije bez ostatka uklapao u taj krug, među duhovnike i kulturnjake kojima nije preostalo drugo nego da pišu, istupaju, vape prosvjedujući protiv besmislenosti, uzaludnosti i zločinačke prirode toga rata. Mahmutćehajić je, naime, bio na vlasti, koliko god ona tada dosezala u Sarajevu. Bio je, naime, prvo potpredsjednik Vlade BiH, a zatim, sve tri godine rata, ministar energetike, rudarstva i industrije, što je u konkretnim uvjetima značilo: ministar za municiju i ratnu ekonomiju. Politički, pripadao je bošnjačkim ”jastrebovima”, ratnim pticama koji su se tu nazivale i “džamijskim golubovima”, blizak vjerskim militantima i Sandžaklijama, utjecajnoj izbjegličkoj populaciji poput one hercegovačke u Hrvatskoj.
Rusmir nije bio književnik ni filozof, nego inženjer elektrotehnike, specijalizant renomiranog Centra za teorijsku fiziku u Trstu, koji je u socijalizmu imao normalnu karijeru i sve do rata radio kao dekan Elektrotehničkog fakulteta u Osijeku. Privatno, bio je, i možda još više u ratu postao, vjernik mističnog usmjerenja, blizak derviškom bektašijskom sufizmu, što se kroz povijest javlja u Bosni, a riječ je o posebnom, humanističkom ogranku islama, koje je, međutim, veliki Atatuerk 1925. stavio izvan zakona sa svim ostalim mevlevijskim i alevitskim asocijacijama, zatvorivši njihove tekije i prognavši njihove proročki nastrojene svete ljude. Rusmir je s teorijske fizike prešao na metafiziku koncem rata, ali je pritom uvijek istupao s vrućim političkim objavama. Za njegovo pozicioniranje u misleće krugove, bila je, pak, ključna njegova kvazihistoriografska-kulturnoetička-teološka rasprava izdana kao knjiga pod naslovom “Dobra Bosna”. Izdana u Zagrebu (“Durriex”, 1997) prevedena je na engleski i mnoge druge jezike, te postala referenca znatne političke težine. Pojednostavljeno, tu se iznosi teza da je Bosna za turskog vakta bila skladna multietnička zajednica, u kojoj su se tolerirale sve religijske prakse, pa Sarajevo i danas obilježava arhitektura četiriju vjera, s katedralama, džamijama i sinagogama, koje bi drugdje u Evropi bilo teško i zamisliti. Naravno, to je zapravo posljedica turskog miletskog sustava, koji je kao i Rimsko ili Austrougarsko carstvo, funkcioniralo na državotvornom imperijalnom rezonu, a ne u nacionalističkom ključu, koji je u Evropi stao prevladavati u 20. stoljeću kad su propala carstva, s tim što su i kraljevstvo Karađorđevićevo i Titova Jugoslavija zapravo anomalija, regionalni imperiji. No, Rusmir izvlači dublje zaključke – postoji, misli, spiritus loci “dobre Bosne”, sveobuhvatne zajednice utemeljene na etičkim vrijednostima što u njegovoj filozofskoj interpretaciji svjedoče o “blizini Istine”, dok je novi poredak buržoaske i nacionalističke provenijencije, skupa s estetikom građanskog romana Ive Andrića, znak udaljavanja od Istine, kao vrhu naravne vrijednosti, što znači da će svakoga tko stupi na tu džadu, brzo odnijeti šejtan. Upravo to se, smatra Mahmutćehajić, dogodilo velikom piscu, dobitniku Nobelove nagrade za književnost, koji je do jučer u svačijoj glavi i bio zalog za tu zamišljenu multietničku, ne možda baš natprirodno dobru, ali svima simpatičnu, dobroćudnu Bosnu.
Sam Ivo Andrić, porijeklom Hrvat, koji je pohađao franjevačku gimnaziju u rodnom Travniku, što je u međuvremenu postalo jedno od glavnih uporišta vahabita, zbrisao je kao mladić iz Bosne odmah u Zagreb, koji mu se, pak, učinio otužnim i provincijalnim, a zatim u Beograd, pijemonteško središte “jugonacionlizma” što je prije sto godina zahvatio svu balkansku inteligenciju.
Riječ je o modernom, modernizacijskom, istodobno rasistički inspiriranom pokretu (koji je urodio izumom balkanskogi barbarogenija, kojega je u kamenu isklesao Meštrović). Generički sličan antikolonijalnom mediteranskom protofašizmu, nudio je emancipatorski program malim i izmiješanim južnoslavenskim narodima. S onu stranu te mladenačke inspiracije, Andrić je u Beogradu našao sigurnu luku i zasnovao blistavu diplomatsku karijeru, koja je kulminirala funkcijom potpisnika Trojnog pakta u ime Jugoslavije. Kao i Mahmutćehajić, poslije rata posvetio se književnosti. Mirni, povučeni nekadašnji franjevački ministrant, koji se oženio pod stare dane osobnom sekretaricom koju je i dalje persirao, upisao se u Komunističku partiju, postao predsjednik Društva književnika i deklarirao se kao Srbin, poput Meše Selimovića, drugog literate bošnjačkih motiva, koji je, valjda, isto preferirao beogradski kozmopolitizam autentičnom bošnjaštvu tijesnih baščaršijskih sokaka. SVI bošnjački pisci odu iz Bosne i postanu nostalgični Zagrepčani ili Amerikanci, Englezi ili Norvežani, ali ne zato što su izdajnici nego stoga što se književnošću kao i kibernetikom možeš baviti samo ondje gdje za to postoji kulturna i civilizacijska infrastruktura. Naravno, postoji i neka lokalna književnost za domaću konsumpciju, ali to je kao narodna radinost u odnosu na modernu umjetnost.
Što donosi članak o “Andrićizmu” novoga u odnosu na “dobru Bosnu” izdanu prije petnaest godina?
Kako autor kreće od konstatacije da su Južni Slaveni oduvijek nastojali istrijebiti muslimane, kao da je to bio osobni projekt svakog domicilnog stanovnika, sklonost poput one koja Talijane nagoni da istrijebe sve male ptice po toskanskim brdima, poslije te premise, zaista, mogu se iznositi samo različiti primjeri netrpeljivosti, izolirano od političkih okolnosti, bez razumijevanja realnih historijskih procesa, koji autora, uostalom, ne zanimaju, jer se usredotočio na moralnu i etičku bit problema. Utoliko je ovaj tekst Mahmutćehjićev jako moderan, jer podsjeća na sve one naratološke studije što se u posljednje vrijeme prakticiraju na “rodnim studijima”, “rasnim studijima” i ostalim disciplinama koje izučavaju uzroke netolerantnosti i kršenja ljudskih prava u ljudskim zajednicama, bez uvida u političke i ekonomske konflikte koji do njih dovode. To je, naravno, blisko moralki i teologiji kojom se u posljednje vrijeme teoretski i prozelitski Rusmir Mahmutćehajić bavi kao angažirani filozof i muslimanski intelektualac, a svoj utjecaj i misao nastoji proširiti preko organizacije International Forum Bosnia, što svakoga ljeta u njegovu rodnom Stocu organizira međunarodni susret mladih sa svih kontinenata pod pokroviteljstvom luksemburških skauta. Teme su “Ljubav” (u muslimanskoj tradiciji), “Džamija” (“srce predanosti”, tipična Rusmirova konstrukcija) i “Učenje od Bosne – zbližavanje s tradicijom”, što su sve knjige koje je ovaj plodni autor stotinak djela vlastoručno napisao… To baš nije znanost, a ni metafizika, nije ni poezija, iako duguje svim tim žanrovima – to je jedan paraliterarni međužanr (koine) nešto kao, hm, recimo Paolo Coelho, samo što se Coleho drži svjetovnih tema, ili je možda kao crossover muzički idiom, samo što bi ga zaista bilo smiješno uspoređivati s “Red Hot Chili Pepers” ili “Rage Against the Machine”…
Što god bilo, nije znanost, pa činjenicu da se “Andrićizam” našao u znanstvenom časopisu možemo pripisati jedino njegovu dugogodišnjem toplom prijateljstvu s profesorom Bancem, koji ima pojačanu idiosinkraziju za Bosnu, iako je sam u međuvremenu postupno napustio liberalnu agendu i, pošavši suprotnim putem, od profesora povijesti s Yalea upao u hrvatsku i bosansku politiku gdje zastupa stavove kakve inače iznose klerikalni nacionalisti i krajnji desničari, s kojima se nerijetko susreće.
Sam uvid u bibliografski aparat Mahmutćehajićeva mamut-članka puno govori o autorovoj metodologiji – osim Kurana, tu se navode samo neki kroničarski i faktografski izvori, a ima otvorenih polemičkih napada poput bilješke br. 44 gdje piše: “Zaprepašćuje ravnodušnost Ivana Lovrenovića prema izrazima bolne reakcije među piscima poput Šukrije Kurtovića i Muhsina Rizvića na Andrićev prikaz muslimana…” Za razliku od Šukrije i Muhsina, Ivan Lovrenović se cijeli život bavio Andrićevim djelom i njegovim srednjovjekovnim izvorima. Za razliku od Rusmira, autentični je pripadnik nekadašnjeg Bančeva sarajevskog kruga. O kakvim je Andrićevim, pak, grijesima riječ objašnjava se ovim primjerom: “U svom romanu ‘Omer-paša Latas’, Andrić sve bosanske muslimane generalizirano prikazuje kao arogantne i nasilne, pišući: ‘Odakle samo dolazi takva arogancija, takva neprestano bezobzirno omalovažavanje drugih ljudi i svega oko njih kod ljudi koje moć ili bogatstvo izdignu iznad drugih?”’
Čovjek bi pomislio da je tu Andrić načeo filozofsko pitanje o ljudskoj naravi koje i danas sebi postavljamo, pogotovo u našim prilikama, s obzirom na ovdašnje krhke društvene institucije i nepostojeće bolje običaje. To je svojstveno Balkanu, a ne samo jednom paši, inače kadetu austrijske vojske rodom iz Like (zvao se Mihailo Sofronijev Latas), koji je bio pobjegao u Srbiju. Knez Miloš Obrenović, umjesto da ga izruči, posavjetovao mu je da ode u Tursku. Došao je u Banjaluku gdje je prešao na islam, a zatim se proslavio kao vojnik ratujući u Siriji, Albaniji i Kurdistanu. Kad je od sultana dobio konjske tugove i nalog da uvede mir u nemirnu Bosnu, gdje su se sredinom devetnaestog stoljeća razmahali domaći feudalci, Omer-paša je dao da se pročita ferman kojim se zapovijeda međidijska modernizacija otomanskog imperija, ali kad je umjesto reforme, kako je to u našim krajevima uobičajeno, elita odabrala rat i begovat širom bosanskog ejaleta posegao za oružjem, Omer-paša je tu bunu ugušio oružjem, a hercegovačkog vezira Ali-pašu Rizvanbegovića, kojega je zarobio i naokolo vodao na magarcu, dao potajice smaknuti.
Teško da Andrićev literarni ili povijesni lik Omer-paše Latasa ima ikakve veze s ovakvim ili onakvim ćudima Mahmutćehajićeve “dobre Bosne”, pa se cijela konstrukcija o “Andrićizmu” kao genocidnoj doktrini čini isto tako promašenom kao i Kusturičino dizanje nekakvih Andrićevih dvora po Višegradu. Ta primitivna kiklopska gradnja, bila bi sigurno strana i mrska tankoćutnom beogradskom intelektualcu, rezerviranom gospodinu uvijek sa šeširom, bijelim šalom i rukavicama, koji je preferirao mirne šetnje pod platanima današnjeg Andrićeva venca, uličice što njegovu zgradu odvaja od nekadašnjeg Muzeja princa Pavla, u kojemu sad ureduje srbijanski predsjednik Republike. Posjetivši njegov stan pretvoren u muzej, odmah vidiš da je iznad svega adorirao građansku formu. Je li imao loše memorije o bosanskim muslimanima, Srbima i Hrvatima? Definitivno, u njegovim djelima prikazani su kao većinom neuljuđeni pripadnicima istog čopora. Je li snovao da se neke od njih iskorijeni genocidnim ratnim pothvatima? Krotki nabožni Mahmutčehajić bio je u ratu ministar rata, ali Andrić je bio uoči rata diplomat, a u ratu civil. Potpisao je Trojni pakt kao izaslanik Vlade srpsko-hrvatske koalicije Cvetković – Maček, koja je rat nastojala izbjeći, a zatim se posve povukao u privatnu sferu, bavio književnošću i javno reprezentirao samo onoliko koliko je bilo nužno da bi ga ostavili u njegovom komfornom smiraju. Nije bio prozelit niti je u zreloj dobio zagovarao neku političku ideju ili doktrinu. Ne bi ga stoga trebalo pretvarati u ideologa niti mu dizati čardake ni na nebu ni na zemlji, dovoljno je što ga još čitaju, što se redovito izdaju njegova djela, budući da postoji stalan interes za tu književnost kako na našem razjedinjenom tako i u svjetskom integriranom kulturnom prostoru.