Zoran Milanović, predsjednik koji je u proteklih pet godina pokazao da ne mari za formalnosti ni političku korektnost, nastavlja svoj pohod kao glas razuma u moru birokratske uljudnosti. Njegove oštre kritike premijera Plenkovića i ministara, posebice onih zaduženih za obranu, razotkrile su neučinkovitost i manjak odlučnosti u zaštiti nacionalnih interesa posebice u vrijeme korona ludila i početka rata u Ukrajini. Milanović je beskompromisno prozivao njihove odluke, ne libeći se nazvati stvari pravim imenom, što je izazvalo podjele, ali i steklo poštovanje onih koji cijene iskrenost i odlučnost.Njegov odnos prema političkom Sarajevu bio je trn u oku mnogim bošnjačkim političarima i dijelu javnosti. Milanović je otvoreno kritizirao bošnjačke lidere zbog hegemonističkih težnji i sustavnog ignoriranja prava Hrvata u BiH. Njegove izjave o nužnosti zaštite konstitutivnosti Hrvata bile su glas vapijućeg u pustinji međunarodne nezainteresiranosti. Nije se ustručavao podsjetiti međunarodnu zajednicu na njihove propuste u provedbi Daytonskog sporazuma, jasno dajući do znanja da Hrvatska neće pasivno promatrati obespravljenost svog naroda u susjednoj zemlji.
Unatoč tome, proeuropski ulizivački HDZ, uvijek spreman udovoljiti Bruxellesu, optuživao ga je za rusofilstvo – što je apsurdno. Milanovićeva skepsa prema nekim zapadnim politikama proizlazi iz pragmatičnog promišljanja i odbijanja slijepog podilaženja stranim interesima, a ne iz bilo kakve naklonosti prema Moskvi. Takve optužbe više govore o HDZ-ovoj nesigurnosti i nedostatku vizije nego o stvarnim Milanovićevim stavovima.
Tijekom prvog mandata, Milanović je pokazao da predsjednik može biti više od ceremonijalne figure. Njegove kritike nabave borbenih aviona, sumnjivih postupaka ministra obrane i izostanka jasne strategije za nacionalnu sigurnost bile su dokaz da predsjednička funkcija može i mora biti korektiv vlasti. Njegova upornost u temama koje smatra važnima – od prava Hrvata u BiH do odnosa sa susjedima – često ga je dovodila u sukobe, ali i donosila podršku onih koji od predsjednika traže odlučnost i integritet.
U novom mandatu možemo očekivati nastavak takve politike. Milanović će vjerojatno još glasnije zagovarati reforme izbornog sustava u BiH, inzistirati na poštivanju Daytonskog sporazuma i suprotstavljati se onima koji zagovaraju centralizaciju BiH nauštrb Hrvata. Njegov ton prema političkom Sarajevu ostat će oštar, što će dodatno iritirati one koji ga već sada doživljavaju kao neugodnog protivnika. Na domaćoj političkoj sceni, tenzije će se nastaviti, jer Milanović neće štedjeti niti HDZ-ovu vladu niti njihove saveznike.
Najveći izazov bit će mu zadržavanje balansa između beskompromisnog stava i političke suradnje. Hoće li uspjeti proširiti krug onih koji ga podržavaju i dokazati da predsjednik može biti ozbiljan faktor u oblikovanju politike, ostaje za vidjeti. Jedno je sigurno – Zoran Milanović ni u drugom mandatu neće biti predsjednik koji šuti. Njegova odlučnost, ponekad na granici tvrdoglavosti, mogla bi postati ključna u vremenima kada regija traži stabilnost i jasne lidere.
Autor : Ivan Crnjac l bild.ba
wpDiscuz
