Europa se raspada. Nema dogovora. Sada se vidjelo da birokrati ne mogu napraviti ništa. Takvi katastrofični komentari preplavili su društvene mreže, a pogotovo vjeruju da su na svoje došli oni koji se zalažu da Hrvatska nikada nije ni trebala biti članica.
Nitko ne dvoji da EU zbog potrebnog dogovora i različitih stavova svih članica treba malo više vremena. Zamislimo si stambenu zgradu s 27 stanova i potreban dogovor oko bilo čega. Svatko tko živi u zgradi zna koliko je to teško, pa je zato i uvedeno da može odlučiti većina. U EU je potreban kompromis svih.
I umirovljenika s trećeg kata, i poslovnog čovjeka bez djece s drugog kata i višečlane obitelji na minimalcu iz prizemlja. Oni svi imaju različite prihode, različite potrebe u životu, različite probleme i interese. I EU je možda spora, ali je uspjela. Ukupno će se kroz razne financijske pakete osigurati 540 milijardi eura za pomoć članicama. To je iznos koji je pandan 30 godina hrvatskog proračuna! Potrošit će se na jeftine kredite i direktnu pomoć.
I u Hrvatsku će stići dio tog novca.A sad zamislimo da smo sami. Samo za ove Vladine mjere pomoći, novi paket pomoći građanima, normalno funkcioniranje države i refinanciranje postojećih dugova do srpnja treba – 75 milijardi kuna.
Ekonomist Željko Lovrinčević upozorava da je to 750 milijuna kuna dnevno, koje se moraju pokriti zaduživanjem jer prihodi drastično padaju kada ništa ne radi. Rezultat: rast duga, rast kamata, nove mjere štednje, sporiji razvoj, koprcanje u blatu krize godinama. Taj scenarij je moguć, ali sada s novim paketom pomoći iz EU bi ipak trebao biti znatno ublažen.
U prvoj recesiji prije 12 godina smo bili sami. I vidjeli smo kako je to prošlo. Dio ide na dušu i neprovođenju reformi, ali nikako se ne može zaboraviti da smo se tada morali zaduživati sami, htjeli napraviti kilometar ceste, vrtić ili dati pomoć gospodarstvu. Sada ne moramo. Zato tlapnje o tome da bi nam bilo bolje da smo sami i “sami krojimo svoju sudbinu” jednostavno ne stoje.
24sata.hr l Ivan Pandžić