Ako se ne sjećate onih ružnih zgrada zvanih „bombarderi“ nazvanih po svom autoru i projektantu, ako ne živite u jednoj od njih, objasnit ću vam. One ružne zgrade sa zajedničkim balkonom, one u kojima, na putu ka svom stanu, radoznali susjed ima uvid u vaš bračni, seksualni, intimni i svaki drugi vid života, nastale su u Italiji tridesetih godina prošloga stoljeća. „Bombarderi“ nema veze s bombardiranjem. „La bomba“ je ustvari pumpa, pa je „bombarderi“ ustvari „pumparević“. Dakle, zgrade nisu otporne na bombardiranje, ako je to nekome palo na pamet. U „bombarderi“ zgradama ste osuđeni, barem ako su vam iz DB-a zabranili neprovidne zastore i rolete, da s drugima dijelite svoju intimu. Zapravo, osuđeni ste na to da je i nemate. Projekt „Bombarderi“ zgrada je inicirao i financirao Benito Mussolini, vođa talijanskih fašista. Komunisti, oduševljeni sjajnom idejom oduzimanja privatnosti prostom puku socijalističkom, objeručke su prihvatili ideju. Baš kao i fašistički, i komunistički svijet je i te kako bio protiv zatvaranja ljudi u vlastite intimne prostore, protiv okupljanja, zajedničarenja, moljenja, bespotrebnog seksa, roleti i debelih zavjesa. S pravom, svakakvi se ljudi mogu okupiti, organizirati, osamiti i, ne dao Bog, ud’riti na demokratsku i slobodarsku vlast…Ni danas, 2015. godine, nije se puno odmaknulo od komunizma i fašizma. Ne pomažu rolete i zavjese, pronađen je način da vas vide i čuju.
TV s ravnim ekranom je lijep način. Vi gledate njega a on vas. Vjerojatno niste zanimljivi, pa vas ne gledaju. Možete postati, doduše, ali koga briga. Iz nove centrale, koja se danas zove EU a ne Informbiro, dolaze u dlaku isti termini. Slučajno? Ne. Stvar je u kontroli, demokratskoj, slobodarskoj, naprednoj, suvremenoj, baš kao i tada. Dolaze „preporuke“, baš kao od druga Staljina. Dolaze i „direktive EU“, baš kao i onda. Formiraju se „komiteti“. Donose se „rezolucije“. Ako vam riječ „rezolucija“ ne govori da se radi o Informbiroovskoj kategoriji, ne znam što bi sličilo baš na to. „Centrala EU“ kaže isto. „Vijeće“, „summit“, „odbor“, svega tu ima. Privreda je, kao onda, dogovorna. Slobodna je samo u priči, u bajkama Valentina Inzka i ostalih ponavljača koji nam podmeću priču o malim i srednjim poduzećima. Kao kad je Rusija inzistirala na tome da se bavi industrijom a mi ostali okopavanjem, tako je i sada. Čemu proizvoditi kola kad to već rade Njemačka i Francuska, čemu praviti traktore kad ih se može tamo kupiti? Izvesti se ne može gotovo ništa, kao u doba Informbiroa.
Jedino utješno u svemu ovome je što se „Veliki brat“ opet emitira na ravnim ekranima. Devalviran je pojam iz Orwelove „1984“, tako da ga više ne shvaćamo ozbiljno. Ne trebamo razmišljati o tome kako su nas zauzdali i ponizili, kako nam zaviruju u lonac i u krevet. Zmaj od Šipova je puno zanimljiviji od ovih nebitnih stvari i pojmova. Možda i mi, špijunirani i opljačkani, vidimo neke temo kako se seksaju. Možda opet, ah, vidimo i kako Stanija iz kozjeg vimena istišće dragocjene bijele kapi života…