Zamišljam 1994. godinu. Pregovarački stol u Washingtonu, prepun ozbiljnih lica, dok vani pada ratna zima na našu domovinu. Iza tog stola sjede oni koji kroje budućnost naše zemlje. Bošnjaci, Hrvati, Srbi, svi okupljeni u naizgled nemogućoj misiji. I među svima njima, Bošnjaci insistiraju na nečemu što tada zvuči kao spas – etnički princip. Jer bolje išta nego ništa, zar ne? Potreba da preživimo, da podijelimo teritorij na sigurne zone, gdje će svatko od nas, ranjenih do kostiju, barem malo imati osjećaj kontrole nad vlastitom sudbinom.
I tako je nastala Federacija, dijete dogovora u kojem je etnički princip bio ključan. Onda, u najgorim trenucima, to je bio naš štit, dogovor iz kojeg se rodio privid mira. Alija Izetbegović, mudro, reče da se etnički princip mora prihvatiti jer nas sve drži na životu. Jer što smo drugo mogli? Hrvati su bili malobrojni, Srbi u svojoj Republici, a Bošnjaci… Pa, njima je to tada odgovaralo. Na stolu su bila prava – Dom naroda, član Predsjedništva, podjela vlasti. Nisu mogli odbiti, a tko bi i mogao kad bi posljedica bila još jedan krug rata?
Prošlo je vrijeme, i sad smo 2024. godine. Etnički princip, ta ista karta spasa, postaje nešto od čega bi se Bošnjaci rado odrekli. Jer sada, kad imaju brojčanu većinu, žele više. Žele glasati kao u svakoj zapadnoj demokraciji – jedan čovjek, jedan glas. No, Luka Mišetić, odvjetnik koji sve to gleda sa strane, mudro im kaže: „Ali, čekajte. Pa zar niste vi ti koji su tražili etnički princip u Washingtonu?“ Da, bili su. Kad im je to trebalo, to je bila sveta krava. Danas, kad bi radije vladali svojom brojnošću, taj princip im postaje teret.
Ali nije samo to problem. Problem je što svi znamo – Hrvati i Srbi nikad neće pristati na ukidanje tog principa jer bi to značilo gubitak njihovih prava. Jer i oni imaju svoju prošlost, svoje strahove. Ovdje, gdje nas je povijest toliko puta poučila da se prava moraju štititi zubima, ne možeš jednostavno odbaciti ono što si prije tražio kao nužno. I kako se onda ponašati?
Možda bi bilo lakše da priznamo sami sebi da smo svi dio ove igre. Da, Dayton je daleko od savršenog, ali taj sporazum je rodio mir, onaj krhak, nesiguran, ali ipak mir. Svi smo ga prihvatili jer nam je to bila jedina opcija, jer tada nismo imali luksuz birati. I sad, kad ga je teško nositi, pitamo se – je li vrijeme za novi dogovor? Ali kako? S kim? Što ostaje kad maknemo te zaštitne mehanizme koji su spriječili da se opet podijelimo po rovovima?
Mišetić to zna, kao i svi mi, ali valjda je lakše okrenuti leđa prošlosti. Problem je u tome što prošlost uvijek nekako pronađe način da te sustigne.
Emina Zanki l poskok.info
wpDiscuz
