Evo kako bi Ivo Andrić sažeo ono za šta je meni bilo potrebno 360 strana: ‘Niko ne zna šta znači roditi se i živjeti na ivici između dva svijeta, poznavati i razumijevati i jedan i drugi, a ne moći učiniti ništa da se oni objasne među sobom i da se oni zbliže, voljeti i mrziti i jedan i drugi, kolebati se i povoditi cijelog vijeka, biti kao dva zavičaja bez ijednoga, biti svuda kod kuće i ostati zauvijek stranac.’
Ukratko, živjeti raspet, ali kao žrtva i mučitelj u isto vreme. To su ljudi sa granice, duhovne i fizičke, sa crvene i krvave linije koja usljed nekog teškog i apsurdnog nesporazuma potegnuta između ljudi, božjih stvorenja, između kojih ne treba i ne smije da bude granica, rekao je sinoć Kusturica.
On je istaknuo da je njegova knjiga politička i da zapravo pokazuje njegova politička zapažanja posljednjih 25 godina.
– Mi u Srbiji smo najveći proizvođaci zabluda o sebi. Vojvoda Mišić je penzioniran zato što je regentu i Nikoli Pašiću rekao da neće svoje vojnike da šalje da se bore za slobodu Hrvata i Slovenaca.
Jedan od najvećih vojskovođa je popio penziju zato što nije bio na liniji onoga čemu se priklonimo kada uvezemo na Balkan, onome što treba da budemo, a ne onome što jesmo, naglasio je redatelj.
On je primjetio i da, kada u Srbiji govorimo kako su nas pet puta bombardirali, “nemamo dobar protok informacija, jer u Francuskoj ima pet gradova koji su poravnani do dna”.
– Nismo mi jedini stradali, ali smo mi to svoje stradanje sa strašću obrglili i nekako smo čak i svikli previše na to stradanje, konstatirao je Kusturica.
Kaže i da mu se sviđa reakcija ljudi na njegovu knjigu, zato što živimo u vremenu koje metaforički podsjeća na jednu epizodu iz knjige Čingiza Ajtmatova, u kojoj jedno pleme zarobi drugo i priprema robove tako što im na ošišanu glavu navlači ovčiju kožu koja na suncu počinje da se skuplja i mrvi mozak, a ko preživi ostaje bez sjećanja i pretvara se u idealnog roba.
– Kada ne bi govorili o pokušaju da se svijest promjeni i da sekularno svećenstvo, koje vlada ovdje, hoće da nam od Kosova napravi figuru koja je anakrona i arhetipska i izlazi iz sfere u kojoj naše duhovno biće postoji, kada ne bismo spominjali Živojina Mišića i kada ne bi Vidovdan obilježili 2014. u Andrićgradu, kada ne bismo bilježili ono što bilježimo i ne bi imali aktivistički stav podsjećajući ljude na vezu historije i onoga što mi danas živimo, onda bi imali tu priču o gubljenju pamćenja i pretvaranju u ono što jeste krajnji cilj korporativnog kapitalizma da bez sjećanja postanemo dobri kupci i dobri robovi, ocjenio je Kusturica.
On je primjetio da Srbija uvijek ima čvrsto dno i “da koliko god propadali, ne propadnemo dovoljno da se negdje ne pojavi neka pobjeda, neki novi čovjek, da nam neki matematičar ne pobjedi u Maleziji, da nam se ne dogodi neko divno čudo”.
– Vjerovati da čuda nema, bilo bi skoro kao ne postojati, rekao je Kusturica i dodao da kako god prošao Sajam knjiga, činjenica da se na njemu proda više ulaznica nego na Sajmu automobila govori “nešto o nama, bez obzira koliko smo nepismeni”.
Pisac, novinar i kritičar Muharem Bazdulj rekao je da je Kusturica jedan od rijetkih izuzetaka koji se nijednog dijela svoje prošlosti nije odrekao i da drži kontinuitet koji se tiče političkih i ideoloških stavova, ali i u piscima koje priziva, kao što su Bohumil Hrabal i Čarls Bukovski koji su imali dve zajedničke crte – jako su voljeli pivo i bili su apolitični.
– Za Kusturicu možeš da kažeš sve osim da je apolitičan, ali u njegovom prizivanju te dvojice može se videti nostalgija za nekom drugom epohom u kojoj ne bi morao pitati se što mu ovo treba i ne bi uopće morao sudjelovati u političkom životu u najširem smislu, nego bi mogao da se bavi samo umjetnošću, rekao je Bazdulj.
Kusturičina knjiga, kako je ocjenio, svedoči o jednom rijetkom kontinuitetu djelovanja i načinu da se živi bez fige u džepu, da se reagira strastveno, ljudski, s rizikom da pogriješiš, ali uvijek iskreno.
On je dodao da u našoj kulturi nema čovjeka koji je nepravdenije optuživan za razna nepočinstva od Kusturice.
– Imate čitav jedan krug u Beogradu koji sebe smatra kozmopolitskim, a Kusturicu smatra nacionalistom. Kozmopolit znači građanin svijeta. Svijet ima sedam milijardi stanovnika. Za ove ljude, koje sam spominjao, svijet je u najboljem i najširem smislu 300 milijuna Sjevernoamerikanaca i 300 milijuna zapadnih Europljana. Lako je reći da je Kusturica prepoznat i u Kini i u Južnoj Americi i u Rusiji, ali on je prepoznatljiviji od svih njih zajedno i u ovom dijelu svjeta za kojim oni pate, rekao je Bazdulj.
On je naveo da je u velikim italijanskim knjižarama, osim Predraga Matvejevića, Kusturica jedini Južnosloven čije knjige stoje među svjetskom književnošću.
O Kusturičinoj knjizi govorili su i direktor “Vukotić medie” Manojlo Vukotić, novinar Ljiljana Smajlović i profesor Milo Lompar, piše B92.
wpDiscuz