Provokativno postavljanje građevinske table na mjestu srušene zgrade stare željezničke stanice i današnjem gradskom parkingu u Mostaru, podsjeća na pomno planirano provokativno noćno postavljanje i dizanje u zrak spomenika šehidima ili vjerskim mučenicima, u dijelu Mostara kojim nisu zavladali u ratu.
Skoro 30 godina je proteklo od Erdoganove izjave: „Demokracija je vlak na koji uskačemo da bismo došli do cilja. Džamije su naša kasarne, minareti su naši bajuneti, kupole su naše kacige, a vjernici naši vojnici.“
Njegovi sunarodnjaci su na Balkanu do prije 150 godina, u društvu bez demokratske tradicije, krojili život prema zakonima koji su održavali nejednakost prema vjerskoj pripadnosti. Vjera i politika bili su i ostali nerazdjeljivi. To je razumljivo, jer je Alahov Prorok bio njegov zakoniti zamjenik na zemlji, duhovni i politički vođa, i državni vladar. Naslijedili su ga kalifi. Tako je i sultan na čelu teokratske države bio kalif.
Uz pet stupova islama (ispovijedanje vjere, molitvu, davanje milostinje, post i hodočašće), jednako je važan sveti rat (džihad), kojem su Osmanlije dugovale svoju ekspanziju.
Jedna od glavnih dužnosti kalifa, političkog i vjerskog poglavara, briga je da se ne potiskuje, nego širi geografski zid koji razdvaja zemlju ili kuću islama (dar al-Islam) od zemlje rata (dar al-harb) u kojoj muslimani nisu većina. I kada oružje nije korišteno, rat je trajao. Vrijeme nepovoljnih okolnosti mira, korišteno je kao priprema za budući rat. Tako je bilo vjekovima na periferiji Osmanskog carstva. Njihove vlasti nema, ali mentalitet i dalje postoji.
Obrasci svetog rata prepoznaju se u djelovanju vjerske zajednice kojoj nisu potrebni svjetovni zakoni za bespravne gradnje bogomolja i „kulturnih centara“ kojima se širi dar al-Islam. S lažnim merhametlukom, prikrivajući ekspanzionističke ciljeve koji nisu mogli biti postignuti ratom, provokativne aktivnosti Medžlisa u Mostaru daleko su od mirotvorstva i bilo kakve želje za suživotom./N.B./HMS/
wpDiscuz
