Slika prva.
Prvi ozbiljan film o Vukovaru nije snimila država Hrvatska, niti hrvatski režiser. U njemu je igrao tek pokoji hrvatski glumac. Film “Harissonovo cvijeće” japanskog redatelja Élia Chouraquia snimljen je u američko-francuskoj koprodukciji. I nakon njegovog izlaska godinama nije prikazan na hrvatskoj državnoj televiziji. Procjena je bila da se strasti u Podunavlju trebaju smiriti i Račanova Vlada urigirala je da se cijeli film stavi na čekanje. Film se tako u prvim slobodarskim danima mlade i navodno slobodne zemlje Hrvata prikazivao u podrumima. Subversive film festival nije ga prikazao. Umjesto toga država Hrvatska platila je snimanje filma “Svjedoci” u kojem dominira scena u kojoj hrvatski vojnik urinira po srpskom zarobljeniku.
Film nije režirao ugledni i nagrađeni bosanski novinar iz Hercegovine Emil Karamatić, koji javno zagovara praksu uriniranja po neistomišljenicima, nego još ugledniji Vinko Brešan. Na ovom primjeru vidi se kolike je napore davala ranjena i mlada hrvatska država na jačanju suživota, dodvoravanju Europi produkcijom samokritičke filmografije, neprovociranju mukom postignutog mira, i mirnoj reintegraciji Podunavlja. Nije hrvatskoj Vladi tada palo na pamet da bude ponosna, državnička, i čvrsta kao npr u slučaju Lex Perković, prvoj političkoj priči u povijesti Rvata na kojoj država Hrvatska pokazuje državničke zube.
Lijepo je i potpuno neobično gledati hrvatskog premijera gdje najvećim svjetskim silama pokazuje srednji prst i kaže “Ne može”, ujedno, tužno je, donekle i gadljivo da to prvi put čini jedan hrvatski lider kako bi zaštitio kožu bivšeg agenta UDBE, OZNE il čega li već, koji je kako stvari stoje, u vrijeme svoje najproduktivnije mačo faze – ubijao. Ni u slučaju hrvatskog pitanja u BIH, ni u slučaju ZERP-a ni cijelog niza zakona koje je trebalo obraniti nikada u modernoj povijesti tzv. matične države Rvata nije se tako snažno branila državnost i autonomija hrvatskih zakona pred Europom kao u slučaju Perkovića. Hrvati stoga ipak trebaju biti zahvalni Perkoviću, iako je sindrom Perković kontradiktoran i kompleksan, on je jasan dokaz da Zagreb kad hoće ipak može. Biti svoj. I ne savijati. Šteta što je to kasno shvatio. I na potpuno krivom i suludom primjeru.
_________piše: Nikola Zirdum l poskok.info
Slika druga.
Hercegovci su danas u Vukovaru nominalno cijenjena populacija. Blago Zadro bio je Hercegovac, cijeli niz prvolinijaša obrane Vukovara, bili su djeca i unuci Didakove djece, djeca očeva koju je taj hercegovački franjevac početkom prošlog stoljeća naseljavao u Slavoniju kako bi ih u gladnoj Hercegovini spasio od sigurne smrti. Nije poznato da su u vrijeme najžešćeg antihercegovačkog rasizima koji je jedno vrijeme bio jako šik u Hrvatskoj na vukovarske ulice izišli Vukovarci i lupali po urbanoj gradskoj opremi s povicima “Ne generalizirajte, Hercegovci su ovdje skupa s nama zaorali zemlju i pišali krv”. Pa čak i godinama kasnije kada vukovarski SDP-ovac Sabo potpisuje povelju prijateljstva sa Sarajevom nitko od Vukovaraca nije pokazao solidarnost s Hrvatima u BIH niti je izišao na cestu protestirati “Kako se možete bratimiti sa Sarajevom dok Sarajevo oduzima politička prava braći u BIH”. Ne postoji uopće senzibilitet niti solidarnost Vukovaraca za hrvatsko pitanje u BIH. Barem ne u javnom prostoru niti u mjeri u kojoj živi prosječna hrvatska duša u BIH za vukovarsko pitanje. Jer svaki put kada bi se u Vukovaru dogodio belaj, čapljinske, mostarske i livanjske ulice bile su išarane grafitima potpore Vukovaru a autobusi HercegBosanaca otpičili bi za Vukovar.
Nije poznato niti da je itko u Vukovaru na dan nepravomoćne presude Praljku i ostalima izišao na cestu. Na dan presude Gotovini cijela Hercegovina i Bosna , ona hrvatska, bila je na nogama.
Slika treća.
U čitlučkom hotelu Brotnjo nedavno sjedi nekakav slavonski general i uvjerava Čitlučane kako je borba za treći entitet pogrešna, da to ide na ruku Srbima, i da je ključni problem kojim se treba baviti prosječan čitlučki čovjek pitanje ćirilice u Vukovaru. 300 ljudi na tu tezu plješće. Čovjek iznosi gluposti o vječnim neprijateljjima, SANU-u 3 i 4, i tome kako je glavni politički antisentiment u Hrvata onaj koji se osjeća po Pereciji. Svi politički sentimenti Hrvata u BIH moraju biti prilagođeni tom sentimentu. I potpuno komplementarni. Čovjek usred Čitluka javno kaže, mamu vam tupavu, tupavi graničari, šta je vaš problem obespravljenosti u BIH u odnosu na iskonski državotvorni problem metalne table dimenzija 70×30 na kojoj ćiriličnim slovima piše “Ulica Tog i Tog”.
Slika četvrta.
Novi zakon o prebivalištu kojem je svakom susjedu omogućeno da bude policajac – susjed kaže da te nikad tu nije vidio i država te briše s prebivališta, ne vrijedi za Vukovar i “povratničke” sredine. Srbima u RH omogućeno je da vječno fiktivno žive na svojim adresama u RH iz jednog jednostavno razloga – Na taj način im se, za male pare, omogućava da se nikada ne vrate. Da se ne bi lagali. Hercegovci su pretrpjeli buru napada u pograničnim područjima kako bi dokazali da su na adresama na kojima jesu, ili pak da tu nisu prijavljeni iz fiktivnog hira i mužnje RH kase nego zbog tupavih zakona koji im uvjetuju prijavu prebivališta kako bi u RH uopće mogli izići npr. na tržište rada i ostavarili bilo kakvo osnovno ljudsko pravo , samim time i platiti poreznu obvezu prema državi. Šteta je, dok su se odjavljivali iz Metkovića i Imotskog i prijavljivali po manje sumnjivima gradovima Hrvatske kolektivno nisu otišli po prijave u Vukovar. Procenat Srba u Vukovaru znatno bi opao a Vukovar bi konačno možda i uputio javnu zahvalu Hercegovini. Kako se Bauk toga nije sjetio? :)
Zaključak;
Hrvatska nije pokazala zube kad je u pitanju Vukovar, nije donijela zakon po kojem se pravilo o uvođenju dvojezičnosti u Vukovaru odgađa na period od npr 50. godina dok ratne hrvastke rane trajno ne zacijele smatrajući prerano uvođenje dvojezičnosti kontraefektom za multikulturalnost i suživot. Po istom onom principu po kojem je Račan odgodio film dok srpske rane za gašenjem krajine u Vukovaru ne zacijele. Ali Hrvatska jest pokazala državnost u slučaju Perković.
Država Hrvatska je u državničkoj banani.
Vukovarci nisu pokazali solidarnost prema Hercegovini i Hrvatima u BIH, niti u približnoj mjeri u kojoj su ovi potonji pokazali prema njima. Ali jesu pokazali solidarnost prema Saraju. Vukovar se nije dužan oduživati Hrvatima al u najmanju ruku ne mora im dodavati soli na ranu.
Vukovarci su također , po pitanju tzv. integralnog hrvatstva, za koje se vjeruje da još uvijek postoji, u totalnoj banani.
Al opet manje nego Čitlučani. Pljeskati Budimirovom generalu , nadničaru, koji dolazi u tvoju kuću uvjeriti te da tvoj primarni problem ne treba biti nešto čime se trebaš zamarati nego da je tvoj problem negdje gore na Dunavu i u srpskoj akademiji nauka i umjetnosti, mogu samo glupani. Zamislite bizarnu situaciju u kojoj oboljeli od dermatitisa dolaze u klub oboljelih od raka i traže od njih razumijevanje i potporu za njihovu borbu protiv dermatitisa? Taman je tu negdje odnos, red veličine problema ćirilične table u Vukovaru i hrvatskog pitanja u BiH. Glupi čitlučki pravaši su recimo tu priču popušili. Što znači da su i oni u totalnoj banani.
Srbi u Vukovaru imaju sjajnu šansu poentirati u cijeloj priči i učiniti si život ljepšim i vrjednijim, izići na ulice i reći ” Do daljnjega nas ne zanima dvojezičnost u Vukovaru, želimo suživot i ako susjede Hrvate, kojima su pripadnici našeg naroda nanijeli ogromna zla u posljednjem ratu, boli ćirilica, ni mi je u ime suživota do daljnjeg ne želimo. Umjesto toga šute, puštaju predstavnike raznih udruga da podgrijavaju atmosferu u njihovo ime. Neki od njih potajno čitaju Šljivančaninove knjige a većina od onih koji znaju, nikada nije progovorila o potencijalnim jamama i tijelima nestalih. To nije ljudski, nit humano, pa nije jasno otkud takvima najednom žal i instinkt za ljudskim pravima? Srbi u Vukovaru su pizde i pali su na ispitu humanosti. I također su u totalnoj humanističkoj banani.
Država Hrvatska je dakle bezveze, Vukovarci nisu fer prema Hrvatima u BIH, Vukovarski Srbi su u humanističkoj hipokriziji, a Hrvati u BIH postaju smiješni sa vječnom domovinskom agilnošću koju u RH nitko više i ne primjećuje, Vinko Brešan je u kurcu, Emil Karamatić je papak koji previše pije i mokri, Hercegovci su i dalje glupi i patetični graničari koji bi sutra da ih se pita bi li pristali na treći entitet uz uvjet stvaranja kulturne zajednice srpskih općina u RH glatko odbili taj prijedlog, smatrajući da je vrjednije i bitnije da je u RH sve fino i čisto nego ono što im se događa tu pred kućom. To su uostalom potpisali već nekoliko puta. Prvo u Washingtonu pa onda u Daytonu. Naročito su u cijeloj priči glupi čitlučki pravaši.
Éli Chouraqui , japanski režiser koji je snimio sjajnu ratnu dramu o Vukovaru, jedini je potpuno ok lik u cijeloj priči. Japanci su inače skroz ok i kao nacija i kao ljudi.
wpDiscuz