Poslanik u Narodnoj skupštini RS, izvjesni Momčilo Antonić u histerijom nadahnutom, a od pravopisa oslobođenom komentaru izvrijeđao je banjalučkog odbornika Ivana Begića, napisavši, između ostalog, da je ustaša, ustaške krvi…
Ovaj Antonićev šovinističko-prostački ispad ne treba previše da čudi ako se uzme u obzir da je njegov stranački šef i očiti uzor Milorad Dodik nekoliko dana ranije članicu CIK-a Vanju Bjelica-Prutinu prozvao da je „bila udata za muslimana“.
To je, dakako, tek jedna u nizu od stotina javnih uvreda, prijetnji i psovki na nacionalnoj, vjerskoj, spolnoj ili ličnoj osnovi kojima Dodik godinama verbalno terorizira bh. javnost.
Ponekad mu se pridruži i poneki od federalnih kolega, poput, nedavno, Bakira Izetbegovića, koji je između redova provukao da su „Srbi loš narod“.
Potom verbalni benzin pali narod, kočijaštvo se s političke arene spušta među ljude (i obratno), držeći društvo cementiranim u atmosferi mržnje, bijesa i prostakluka.
Političari u BiH su odavno bilo kakve moralne i ljudske vrline strovalili u najdublji ponor, uspostavljajući sistem vrijednosti u kojem je sve moguće i sve dozvoljeno: krasti, varati, lagati i, dakako, iz usta neometano izbacivati jezik mržnje i pogrde.
“Biti političar je loša profesija. Biti javni službenik je plemenita“, izjavio je svojevremeno američki predsjednik Herbert Huver (Herbert Hoover).
Uistinu, kao ljudi s najvećom moći i utjecajem, političari imaju obavezu svojim rječnikom, ponašanjem i manirima biti primjer građanima. No, umjesto toga, u borbi za prizemne interese i popularnost, umjesto vođenja, mnogi od njih odlučili su sebe poistovjetiti i podilaziti onom najprimitivnijem, najprostijem i najzaostalijem u narodu.
Stoga, za ozdravljenje društva od Dodika i dodikića valja prvo ozdraviti ovaj naš, kako god ga zvali, šovinizmom i prostaklukom upropašteni jezik. A kad konačno prestanemo jedni druge vrijeđati i psovati, možda se i dogovorimo. Kao ljudi.