Turski vojnici u sastavu UN-ovih mirovnih snaga štitili su preostale Hrvate u okolici Zenice od napada stranih mudžahedina, koje je pak u Zenici čuvao i štitio današnji bošnjački član Predsjedništva BiH Šefik Džaferović.
Usporedno s novom američkom diplomatskom ofenzivom prema BiH vratiše nam se i stare diplomatske floskule. Pa se nagađa kako će raditi “mrkva i batina”? Hoće li novi američki izaslanik za izborno zakonodavstvo Mathew Palmer doći s prijedlogom novog izbornog zakona po načelu “uzmi ili ostavi”? Kako će u svemu tome proći sadašnja politička vodstva Bošnjaka, Srba i Hrvata u BiH? Pritom izmiče iz fokusa bit ovog novog procesa i njegove razlike u odnosu na američki angažman u BiH u devedesetima, koji je doveo do daytonskog mira.
piše: Višnja Starešina I Slobodna Dalmacija
Tada je trebalo zaustaviti regionalni rat, koji je postao svjetski problem. I u tom su procesu politička vodstva Hrvata, Srba i Bošnjaka, ne samo u BiH, nego i u Hrvatskoj i Srbiji, uistinu imala značajnu političku težinu, proporcionalnu snazi njihove vojske. Oni su zaista bili akteri. Amerika je uspjela proizvesti preokret u ratu (čitaj: poraz srpske vojske) promjenom odnosa vojnih snaga i političkih savezništava (obnova hrvatsko-bošnjačkog savezništva), a na međunarodnom planu uspjela je formirati tzv. kontaktnu skupinu moćnih država (SAD, Rusija, UK, Njemačka, Francuska), u kojoj je tada slaboj (Jeljcinovoj) Rusiji dala vrlo vidljivu ulogu, ali bez osobita utjecaja. Uz to, kao političkog pokrovitelja Bošnjaka u proces je uvela tadašnju (Demirelovu) Tursku, koja je i trebala smanjiti rastući utjecaj radikalnih islamističkih režima na politiku Alije Izetbegovića.
Danas je BiH zapušteni američki protektorat, u kojem SAD pokreće političko-diplomatski rat protiv utjecaja ambicioznih autokratskih režima – prvenstveno Rusije i Kine – koji su snažno ušli u prostor koji je Amerika zanemarila. Jeljcinova Rusija je u ondašnja vremena bila dio kontaktne skupine. Putinova Rusija im je danas u BiH (i šire na Balkanu) glavni protivnik. Demirelova Turska bila je vjerni američki partner u mirovnom procesu, a turski predsjednik bio je u boljim odnosima s hrvatskim predsjednikom Franjom Tuđmanom negoli s Alijom Izetbegovićem. Turski vojnici u sastavu UN-ovih mirovnih snaga štitili su preostale Hrvate u okolici Zenice od napada stranih mudžahedina, koje je pak u Zenici čuvao i štitio današnji bošnjački član Predsjedništva BiH Šefik Džaferović. Današnja Erdoganova Turska primjer je autokratskog režima i nositelj politike islamizacije Europe, a BiH je središte njezine neoosmanske politike. Zato nije slučajno što Turske nema u ovom novom američkom procesu za BiH, u kojem je Zapad na jednoj strani, a nedemokratski euroazijski režimi na drugoj. I još jedna razlika: lokalna politička vodstva koja su nekoć zbog snage svojih vojski bila akteri, danas su pijuni u tom procesu, obvezama vezani uz svoje političke pokrovitelje i financijere – Dodik uz Putina, Izetbegović uz Erdogana. A Čović? Također uz Putina.
Promjena izbornog zakonodavstva, uz izvjesne ustavne promjene (kako je najavio M. Palmer), nije cilj ove američke diplomatsko-političke ofenzive. To je tek sredstvo, prvi korak prema izboru novih političkih vodstava u BiH, koja će biti više prozapadna i proamerička, uz ponešto funkcionalniju državu. Hoće li do tih promjena doći mrkvom, batinom ili izborima, tek je pitanje tehnike. A u tom procesu i Srbi i Bošnjaci i Hrvati mogu zaštititi ili ostvariti i neke svoje političke interese.
Gledano s pozicije hrvatskih nacionalnih interesa, tu dolazimo do problema – kako u političkom vodstvu Hrvata u BiH, tako i u hrvatskom državnom vodstvu. Hrvati BiH ulaze u proces bez snažnog političkog zaštitnika. Rusija će braniti (veliko)srpski interes i Republiku Srpsku. Bošnjaci i dalje pakiraju velikobošnjačku politiku stvaranja islamske BiH u celofan građanske države, nastojeći pridobiti američke simpatije. Dragan Čović slovi kao dio ruske interesne mreže i američka ga politika doživljava kao problem. Srbi se pripremaju za vrijeme poslije Milorada Dodika (otkazivanje poslušnosti u Skupštini RS) i očekivati je neku novu alternativu koja će biti jednako velikosrpska kao i Dodikova, samo manje proruska. Bošnjaci su fingiranim alternativama SDA i došli do toga da biraju Hrvatima predstavnike. Dragan Čović ostvario je monopol vlasti i uništio mogućnost hrvatske političke alternative.
U Hrvatskoj pak kao da je politički prespavano posljednjih četvrt stoljeća. Pa bi predsjednik Milanović uveo u razgovore Erdogana, kojeg su sami Amerikanci izbacili iz (svojeg) procesa. Uz to, kao da se ne razumije da Hrvatska nema nikakav izravan utjecaj na ovaj proces. No, ima značajnu mogućnost djelovanja na njegov ishod u tihom partnerstvu s Washingtonom i donekle s Berlinom. Ali, ključni argument više ne može biti stara priča o zaštiti konstitutivnosti naroda, već priča o strateškoj zaštiti jadranskog zaleđa od neprijateljskog preuzimanja (Rusija, Kina, Turska). Priča bi bila uvjerljivija da je Hrvatska s više žara gradila LNG na Krku, da je izabrala američke borbene zrakoplove… No, i jasna spremnost na jačanje vojne i političke suradnje, kao i neka američka vojna baza na Jadranu, primjerice u Pločama, bili bi i danas dobrodošli. A osobito bi dragocjeno bilo da hrvatska državna politika prepozna politički duh vremena. I da u ovaj novi proces ne kreće sa starim pričama, u starim zaprežnim kolima, na volove.