Saudijski kralj Salman ponovno je hospitaliziran, što simbolički potvrđuje fragilnost ove stožerne zemlje na političkoj karti Bliskog istoka. Osamdesetogodišnji Salman bin Abdulaziz naslijedio je, spletom okolnosti, u siječnju ove godine svog polubrata Abdulaha. Taj je pak bio kralj deset godina, ali je faktički vladao dvadeset, iz sjene svog polubrata, kralja Fahda, nakon što je ovaj dobio moždani udar. Fahd i Abdulah razvili su skoro neraskidive veze s Amerikom, koja je kod njih u pustinju iskrcala bilijune dolara u gotovini i milijarde u raznoj opremi. I veze s Britanijom, koje njeguju od osnivača moderne dinastije, kralja Fejsala, nikad nisu raskinute.

Ali, za razliku od svoje braće (i Fahd je naslijedio polubrata, Fejsala), Salman nije prihvaćen u klanu i ruše ga. Više je puta hospitaliziran, a kao razlog navodi se da je dobio Alzheimera, te da ionako ne vlada on, nego, iz sjene, njegov 30-godišnji sin Muhamed.

U svakom slučaju, nakon što izađe iz bolnice, Salman više neće aktivno vladati. Neposredno prije nego su ga tamo odvezli, u arapskim medijima, a onda i u londonskom Guardianu, objavljen je razgovor s jednim od saudijskih prinčeva koji je konstatirao da klan traži novog vladara. Taj princ nije dao svoje ime, ali je “unuk osnivača dinastije Abdul Aziza ibn Sauda”. Takvih unuka ima na stotine. Rekao je da nisu zadovoljni kakvim se Salman pokazao i nisu zadovoljni ni prinčevima koje je Salman izabrao za nasljednike. Jedan je 55-godišnji polubrat Muhamed bin Najef, a drugi sin, Muhamed bin Salman, kojeg sasvim sigurno neće prihvatiti, jer klan smatra da je premlad da vodi zemlju. Štoviše, princ koji je dao informacije Guardianu rekao je da 80 posto klana želi smijeniti Salmana, među kojima i trinaestorica koji su izravno sinovi kraljeva, te da će dvojica nasljednika što ih je kralj imenovao morati napustiti zemlju. To znači da se u ovom izvanredno osjetljivom trenutku na Bliskom istoku otvara borba za prijestolje, za naslijeđe. Tko će to biti, svi već sada zadržavaju dah, i pale svijeću da to bude netko od odgovornijih prinčeva ove provjerene dinastije.

Kraljevina je stalno u vijestima, i to ne po dobrome. Točno na 11. rujna srušila se građevinska dizalica pokraj Velike džamije u Meki i u toj nesreći poginulo je 107 hodočasnika. Nakon toga, 24. rujna, zbog neshvatljivo loše organizacije Saudijaca, u jurišu na Prorokov grob, što je dio obreda, poginulo je više od 1500 ljudi. To je strašna nesreća, ali nije se prvi put dogodila – svake godine u istoj prilici dogodi se neka takva tragedija. Nevjerojatno, ali odlično opisuje u kojoj je situaciji država; pritom, saudijski su mediji objavili kraljevu poruku nećaku i jednom od dva svoja nasljednika, Muhamedu bin Najefu, u kojoj se zahvaljuje za odličnu organizaciju! Dakle, birokracija ide svojim tokom, a život svojim.

Isto tako, Salman, ili možda njegovi nasljednici, zaratili su u ožujku, a da nisu dobili dozvolu UN-a, s Jemenom, tj. tamo su nastojali neutralizirati jednu od šijitskih pobuna i vratiti na vlast režim koji je podržavao saudijsku dinastiju. U početku su vojno napredovali, pa ih je javnost podržavala, ali kako se rat iz ravnice preselio u jemenske planine, a broj žrtava se penje, pada i entuzijazam. Vođa kampanje je drugi nasljednik, Salmanov najdraži sin, Muhamed. Salman ima još dva sina, jedan je ratni pilot, koji je bio vođa eskadrile koja je bombardirala položaje ISIL-a, a Sultan je nešto posebno, on je prvi arapski astronaut.

Vjerojatno je kralj Salman stvarno dementan, jer su to potvrdili i neki američki izvori. Opet, Salman je uspio opstati od 1960-ih u vrhu vlasti i razvijao se kao lukav i pragmatičan političar, pa čak i, shvatimo to uvjetno, kao reformator.

Kao guverner, tj. gradonačelnik Rijada proveo je pet desetljeća: za to vrijeme glavni je grad kraljevine s 200 tisuća stanovnika narastao na sedam milijuna. Isto tako, on je bio najveći autoritet u klanu prinčeva, koji su većinom živjeli u Rijadu. Nije mu bilo lako. Saudijski prinčevi koji nemaju većih šansi da se uspnu do vrha vlasti bogati su, razmaženi, neodgovorni, bez imalo inhibicija. Jedan je nedavno odrezao svojoj filipinskoj sluškinji ruku, valjda je nešto ukrala, pa se razbjesnio. Drugi je, iako diplomat, a to se također nedavno otkrilo, nekoliko mjeseci u svojoj rezidenciji držao dvije žene, koje je doveo kao poslugu, kao ropkinje, izgladnjivao ih, vezao, mučio i seksualno napastvovao. Da je netko drugi, vjerojatno bi dobio optužbu za pokušaj ubojstva, njemu nije bilo ništa.

Neki dan opet jedan saudijski princ organizirao je trodnevne sadističke orgije u svojoj vili, zbog čega su ga prijavile dvije istučene i okrvavljene žene koje su, tako tvrde, jedva pobjegle.

Princ je mirno sjeo u svoj mlažnjak, i Amerika mu može staviti soli na rep. To je jedan od prinčeva zemlje koja je najveći izvoznik nafte na svijetu i s kojom Washington ima posebno važno odnose. Ovo nipošto nije kraj ovog odvratnog popisa zadnjih mjeseci. Abdulah ih je koliko-toliko doveo u red, za razliku od Fahda, kojemu je bilo samo do ruleta i provoda i pod kojim je ova razularena generacija i stasala. I Salman ih je, kao poglavar u Rijadu, držao na uzdi. To je klan svadljivaca, divlje pustinjske nomadske krvi, među kojima su vladale strahovite podjele i podmetanja, a osnivač dinastije ih je primirio pod vehabizmom. To je iznimno konzervativan pravac islama, nastao upravo u Arabiji.

Kad se Salman popeo na tron, makar nevezano s time, nešto je puklo. Zlo je slijedilo gore, raskalašenost u inozemstvu, pad ugleda i ogorčenost zbog smrti hodčasnika u Meki, a uza sve se tome pridružila i zabrinutost zbog dotoka novca.

Uopće se ne može govoriti o tome da Saudijska Arabija ostaje bez novca, i ako postoji jedna zemlja na svijetu proizvođač nafte koja može izdržati nisku cijenu nafte, onda je to Saudijska Arabija. Ali, svejedno, javlja se da kraljevina povlači svoje investicijske fondove kako bi smanjila fiskalni deficit. Odmah su reagirali donekle smiješnim mjerama smanjenja troškova, pa je tako sada javnim ustanovama otežano da kupuju novi namještaj! To je situacija s kojom se nisu nikad dosad susreli, a dakako da im nije problem namještaj, nego strahovito velik javni sektor. Odnosno, kad se opet digne cijena nafte, to im opet neće biti problem.

Ipak. Rezerve u stranim bankama su 737 milijardi dolara, ali su se ove godine smanjile za deset posto. Vanjskog duga kraljevina nema. Porezi su zanemarivi. Zabrinuo ih je pad burze u Rijadu, makar ni to nije nešto dramatično.

Ono zbog čega planirana smjena vlasti u Rijadu izaziva nervozu jest to što je klika koja namjerava preuzeti državu ultrakonzervativna i želi, to su i najavili, još jaču povezanost s vehabijskim vjerskim vođama.

Vehabizam, koji je omogućio opstanak dinastije i mir među plemenima, učvrstio se u svom najrigidnijem obliku. To znači da se zapale od bijesa i uvrede pri pomisli da žene voze auto ili da hodaju nepokrivene. Dementan ili ne, Salman je za kliku bio premoderan, suviše proamerički, “zaštitnik križara”, kao uostalom i Abdulah. Svi smo u Europi uvjereni kako je religijsko-politička stega u Saudijskoj Arabiji prejaka, i mnogi misle da bi trebalo zbaciti dinastiju da bi zemlja prodisala. Ali, mnoge analize govore baš to – ostavite ih da ne dođu gori. Nasljednici će biti rigidniji nego dosad, ali bolji od najgore varijante. Najgore bi bilo da saudijsku dinastiju na vlasti zamijeni ISIL. Ili pak da na čelo zem­lje dođe ona struja u saudijskoj eliti koja je sklonija ISIL-u nego Americi.

Za razliku od njih, sin i nećak što ih je izabrao Salman skloniji su njegovu blagom reformističkom kursu. Zato će letjeti iz zemlje. Svi će ti događaji imati i reperkusije u regiji Zaljeva, recimo u ratu protiv ISIL-a. Što ako netko od nasljednika napravi dogovor s ISIL-om? Što ako dvorski udar, o kojem možda Salman, ako je zaista obolio od Alzheimera, zna manje od nas, ne prođe glatko?

Ako se još malo poveća slika i pogledaju odnosi sa susjedima Saudijske Arabije, ponovo se vide svađe. Saudijci su ljuti na Katar, i povukli su ambasadora iz Dohe. Najviše im smeta moćna katarska Al-Jazeera koja udara takt javnom mišljenju, ali Katar je smiren, bogat i jak. Emirati i Bahrein saveznici su Rijada i zasad imaju iste interese. Ali, sve se sada skupilo na jednom mjestu, i pad cijene nafte, koji čini nervoznim sve u regiji, i Erdoganov golemi ego i ambicija koja Tursku čini teškim saveznikom u NATO-u, a opet je Erdogan taj koga svatko treba, i rat u Siriji gdje je ISIL narastao više nego je bilo tko očekivao, i izbjeglice koje opterećuju Europu, i Iran i Hezbolah i Hamas koji vide priliku da nastave uništavati Izrael, i Asad koji se održao i Barack Obama kojemu, suprotno od javnog mišljenja, ne pada na pamet da se angažira u Zaljevu. U takvoj situaciji, tko će od prinčeva doći na vlast u Rijadu, iznimno je važno.