KONAČNO JE ISPLIVALO: Štulićeva pjesma o Djevojci iz Hrvaca krije burnu i tužnu ljubavnu priču

Branimir Johnny Štulić, nekadašnji frontmen grupe Azra, odavno u Nizozemskoj, a njegove pjesme i dalje žive na ovim prostorima. Među Azrinim najvećim hitovima su one posvećene jednoj Snježani.

Djevojka iz Hrvaca, o kojoj je u pjesmi “Usne vrele višnje” pjevao Štulić, zove se Snježana Banović. Ona je glavna junakinja Johnnyjevih stihova. U vezu s njim ušla kada je imala samo 18 godina. Štulić je tad imao 28 i nije bio zet o kakvom su maštali Snježanini roditelji. Pa ipak, nisu uspjeli spriječiti snažnu vezu između njih dvoje.

Njoj su posvećene neke od najljepših Azrinih pjesama, kao što su Život običnog tempa, Jesi li sama večeras, Volim te kad pričaš i Usne vrele višnje.

Da je sudbina bila malo drugačija, i danas su njih dvoje mogli da budu par jer te 1983. godine, kada se Štulići pakirao i planirao put u Nizozemsku prvobitni plan je bio da i ona ide s njim. Tada su bili tri godine u vezi i pred brakom, čak su odredili i datum vjenčanja. Štulićeva majka molila je Snježanu da se ukrca s njim na taj avion”jer će on propasti sam u Nizozemskoj”.

Međutim, Snježana je u jednom trenutku shvatila da joj je taj scenarij neprihvatljiv i odustala je od svega. Za Večernji.hr je pričala kako su se upoznali, kao i zašto nije pošla za Štulićem.

“Upoznali smo se 1981, nedugo nakon što je izašla Sunčana strana ulice: sjećam se da smo čekali u redu pred Jugotonom u Bogovićevoj da kupim tu ploču. Ja sam primijetila da prema nama dolazi neki čovjek na biciklu, parkirao ga je kraj nas i rekao mi ‘ti si moja’.”

Štulić je vrlo brzo nabavio njen broj, a uskoro se i sprijateljio s njenim roditeljima, kojima ispočetka nije baš odgovarala decenijska razlika u godinama.

“Proveli smo zajedno tri godine, on je bio na svom kreativnom vrhuncu, a ja u formativnim godinama i vrlo ambiciozna za školovanje. Trebalo ga je moći izdržati s 18 godina. Johnny je i tada bio osoba orijentirana uglavnom na sebe, iako je znao biti zabavan, pažljiv i drag, ali i užasno težak.”

Iako su dvaput planirali svadbu odbila je presliti se s njim u Nizozemsku:

“On je u Nizozemsku u stvari pobjegao od samoga sebe i to je bila ishitrena odluka. Trebala sam i ja ići s njim, imala sam avionsku kartu, ali prespavala sam i predomislila se, a on nije tip koji je znao prespavati svoje odluke. Bio je pravi rudnik pun dragocjene rude, ali trebalo se strpljivo truditi da biste je iz njega iskopali. To su, uz njegove dečke iz benda i nju, radili najbliži prijatelji Neli i Davor Mindoljević, a nadasve njegov urednik u Jugotonu Siniša Škarica“, priča Snježana Banović. Sve njih koje je u osamdesetima volio pa tako i nju, proglasio je poslije životnim blasfemijama te o njima ružno govorio u intervjuima.

“Čini mi se da tako želi nadoknaditi sve ovo vrijeme koje nije provodio s nama. Nakon što je otišao, nastao je mit o njegovom odlasku i o čovjeku koji je sve predvidio. Međutim, on nije bio središnja osoba 80-ih. Da jest, ne bi otišao – tvrdi “djevojka iz Hrvaca”. Štulićeva pjesma “Usne vrele višnje”, sjajan prepjev “Lilly of the West” Boba Dylana, naime, posvećena je njoj.

Snježana je danas kazališna redateljica i profesorica produkcije na zagrebačkoj Akademiji dramskih umjetnosti.

“Moj tata je iz Hrvaca. Kao dječak je došao u Zagreb nakon što mu je otac umro, a baka prodala sve što su imali i doselila se na Trešnjevku. Johnny je mog oca puno i ispitivao o starom kraju, a pjesma je bila njegov način da se ljutnjom oprosti sa mnom – otkriva S. Banović. Ima je, veli, i u drugim pjesmama. Tekst njoj najdraže, pjesme “Volim te kad pričaš” ispisan na Jugotonovom papiru visi na zidu njene dnevne sobe.

“Početkom devedesetih čula sam i pjesmu Jesi li sama večeras. Tu je opisao nekoliko naših zajedničkih slika. ‘Sve do mora i jutra na obali, gdje sam prespavao put’… To se dogodilo u ljeto 1981, kada smo išli na more kod nas u Vranjicu, tata mu nije dao da prespava kod nas u kući pa je noćio u čamcu… Jedino ovo ‘igraš čudno’ ne znam što znači, možda zbog toga što nisam htjela s njim u Nizozemsku”, kaže Snježana.

Priznaje da ga u njegovo izgnanstvo, koje je sam sebi nametnuo, nije htjela pratiti jer joj je bilo lijepo u Zagrebu. A nije htjela otići ni kasnije, nakon što je uspomene na ranu mladost progutao rat.