Bošnjaci s Komšićem dobivaju miloševićizaciju BiH

U ovom tekstu ću se isključivo pozabaviti izborom tročlanog Predsjedništva BiH, gdje je taj apsurd najvidljiviji i moguće ga je shvatiti i onima koji dovoljno ne poznaju iznimno kompleksnu strukturu političkog sustava nametnutog u Daytonu, a koji je naknadnim intervencijama međunarodne zajednice dodatno usložnjen, iako taj izbor realno nema ni približno onoliku težinu kao što to ima, primjerice, izbor u Dom naroda Federacije BiH, prema kojemu se onda formira Dom naroda na razini BiH, pa preko njih i vlade na tim razinama.

DADO RUVIĆ/REUTERS/PIXSELL

Ukratko, u Predsjedništvu BiH, prema rezultatima izbora, sjedit će najvjerojatnije dva bošnjačka člana, Šefik Džaferović i Željko Komšić, te jedan srpski – Milorad Dodik, iako je jasno propisano kako u kolektivno Predsjedništvo ulaze po jedan hrvatski, jedan srpski i jedan bošnjački član.

Povijest SDA, koja ovaj put neosporno stoji iza izbora Željka Komšića kao hrvatskog člana Predsjedništva, preuzevši SDP-ova trofejnog trojanskog konja, ujedno je i povijest zabijanja političkih autogolova, a ovaj posljednji, sa Željkom Komšićem, vjerojatno je najteži i najružniji te će ostaviti dugotrajne posljedice, prvenstveno na mogućnost harmoničnog suživota Bošnjaka i Hrvata, što se, ponajviše zahvaljujući dosadašnjem (ne)djelu Željka Komšića, danas graniči s mitom. Što Bošnjaci kao narod dobivaju sa Željkom Komšićem?

Jedno veliko ništa, što su pokazala dva njegova prethodna mandata u Predsjedništvu. Ovdje se zapravo radi o miloševićizaciji Bosne i Hercegovine, jer je Željko Komšić cijelu svoju kampanju bazirao na negiranju kolektivnih prava, prije svega Hrvata, odnosno konstitutivnosti koja je u temeljima svake višenacionalne države, na način na koji je to za Slobodana Miloševića radio nesretni Sejdo Bajramović.

Nekoliko tjedana uoči izbora ništa nije naslućivalo sličan razvoj situacije, a s velikim olakšanjem, prije svega među Hrvatima, dočekana je izjava reisa Kavazovića koji je izjavio kako je pogubno da Bošnjaci drugima biraju političke predstavnike. Međutim, posljednji tjedan uoči izbora počele su se događati “neobične” stvari.

Emisari SDA, stranke koja ima iznimno moćnu i discipliniranu stranačku mašineriju te potporu iznimno utjecajne Islamske zajednice, obilazili su pojedina područja i agitirali kod svojega članstva da svoj glas daju Željku Komšiću, raspoređujući glasove na dva kandidata, Šefika Džaferovića i Željka Komšića. Mora im se odati priznanje da su to ovaj put, ali, uvjeren sam, na vlastitu štetu, napravili savršeno.

Zatim je nekoliko dana pred izbore, na N1 televiziji, za Željka Komšića agitirao i kandidat SDA za Parlamentarnu skupštinu BiH Emir Hadžihafizbegović, vrhunski glumac, ali, nažalost, moralni i intelektualni kepec. Zanimljivo je njegov unaprijed naučeni monolog na N1 televiziji usporediti s njegovim tekstovima kojima je raspirivao mržnju 90-ih, što je Oliver Frljić iskoristio u svojoj predstavi “Pismo iz 1920.”, koja je premijerno prikazana u Zenici u rujnu 2011., kao primjer najprizemnije eksploatacije stradanja bošnjačkog naroda 90-ih u ratnohuškačke svrhe, na što su uslijedile prijetnje od strane Hadžihafizbegovića upućene Frljiću.

BORNA FILIĆ/PIXSELL

Frljić je u svoju predstavu ubacio završni dio Hadžihafizbegovićeve monodrame “Godine prevare”, gdje među ostalim stoji: “Zakuni se, narode moj, krvlju rahmetli Hajre Mešića i sakatom djecom bosanskom da halaliti više nikada nećeš. Ko halali, dabogda ga rođena djeca proklela…”.

Misli li, primjerice, Emir Hadžihafizbegović svojim favoriziranjem nesretnog Željka Komšića kao hrvatskog člana Predsjedništva da su bosanskohercegovački Hrvati “narod s posebnim potrebama”, što oni uistinu jesu ako su im potrebni tutori poput Željka Komšića, a da im te tutore postavljaju raznorazni hadžihafizbegovići i slična intelektualna nedonoščad. Dopustit ću sebi malo hadžihafizbegovićevske patetike.

Jesu li narodu, bosanskohercegovačkim Hrvatima, koji je iznjedrio dvojicu nobelovaca, Ivu Andrića i Vladimira Preloga, te niz drugih velikana, poput Ivice Matića, Antuna Branka Šimića, Nikole Šopa, Ivana Frane Jukića, Gabrijela Jurkića, Ilije Jakovljevića i tako dalje, potrebni tutori u vidu sarajevskih šibicara i uhljebaša koji prema vani prodaju kozmopolitizam, a unutar BiH šire najcrnji šovinizam i arijevske stereotipe, po kojima je “građanima”, čitaj bošnjačkoj nadrasi, sve dopušteno, što je u najkraćem opis fatalnih metastaza bošnjačkog nacionalizma, da ne upotrijebim neki teži izraz.

Vrsni glumac – po mojemu mišljenju jedan od najboljih u europskim okvirima, treba pogledati Hadžihafizbegovićevu briljantnu glumu u filmu “Žaba” Elmira Jukića da biste shvatili o čemu govorim – koji zarad svoje intelektualne ili nekakve druge skučenosti dvadeset i nešto godina prodaje nacionalistička muda pod građanske bubrege te pristaje biti dvorska luda Bakira Izetbegovića, za mene je također paradoks.

Pravi indikator stanja istinske građanske opcije u BiH predstavljao je debakl Boriše Falatara, kojeg je Naša stranka kandidirala za hrvatskog člana Predsjedništva, a koji je vodio jednu iznimno uljudnu i pozitivnu kampanju koja je bila jedino istinsko osvježenje protekle predizborne kampanje. Falatar je dobio mizeran broj glasova, između 3 i 4 posto za hrvatskog člana Predsjedništva, što je zapravo pravi pokazatelj snage istinske građanske opcije u BiH.

“Glasom koji za Komšića damo, glogov kolac Čovi zabijamo. I zato ga k’o bosanska raja, i Kolindi zabijemo ‘do jaja’!”, jedna je od poruka koja se mogla vidjeti na transparentima tijekom predizbornog skupa Komšićeve Demokratske fronte u Tuzli, gradu koji važi kao paradigma suživota u BiH. U ovom odurnom, mrziteljskom sloganu ogleda se cijela kampanja koju je Željko Komšić vodio, a koji je raspirivao otvorenu ratnohuškačku retoriku prema Hrvatima, što je tipični bosanskohercegovački paradoks.

Ovdje se ne smije nasjesti na priču kako je ovaj transparent akt “neodgovornih pojedinaca”, jer to sigurno nije slučaj. Primjerice, nitko u BiH, pogotovo “neodgovorni pojedinci”, ne koristi oblik “k’o”, već “ko”, što upućuje “na ruku” sa strane, i to iznimno vještu, rekao bih. Također, u transparentu je ono “do jaja” stavljeno u navodne znakove, što cijelu stvar čini još očitijom. Kao bošnjački član Predsjedništva, kao što sam naveo, pobijedio je Šefik Džaferović, kandidat SDA.

Ono što iznimno čudi je jako loš rezultat Fahrudina Radončića, iako se predviđala mrtva utrka između njega, Džaferovića i kandidata SDP-a, Denisa Bećirovića, također bošnjačkog tvrdolinijaša. Što se to toliko drastično dogodilo u posljednjem predizbornom tjednu ostaje nepoznanica. Također, Radončićeva stranka, SBB, po prvim i nepotpunim podacima doživjela je neočekivano pravi debakl na izborima.

Što je to što izdvaja Radončića od ostalih čelnika bošnjačkih stranaka? Pada mi na pamet Radončićevo otvoreno protivljenje politici Tayyipa Erdogana u BiH. Je li to razlog njegova izbornog poraza? Ako jeste, to onda znači da je najveći izborni pobjednik u Federaciji BiH zapravo Tayyip Erdogan.

IVO ČAGALJ/PIXSELL

U Republici Srpskoj, također neočekivano, nadmoćno je pobijedio Milorad Dodik koji već svojim prvim izjavama gura prst u oči Bakiru Izetbegoviću najavom kako će inzistirati da u zgradi Predsjedništva BiH bude izvješena zastava Republike Srpske. Nije iznenađenje Dodikova pobjeda, nego rezultat koji je ostvario, jer se i ovdje očekivala mrtva utrka između njega i Mladena Ivanića.

Također, po prvim neslužbenim rezultatima, Dodikov SNSD je također nadmoćno trijumfirao, na što je sigurno umnogome utjecala i agresivna antihrvatska kampanja većine bošnjačkih stranaka u Federaciji. Rezon prosječnog i neosviještenog birača u Republici Srpskoj je da nakon Hrvata “na red” dolaze Srbi, tako da se većini sličnih Dodik nametnuo kao jedini izbor.

Ovim cijela konstrukcija bošnjačkih stranaka sa Željkom Komšićem kao isturenim pijunom pada u vodu, jer će ovaj put biti nemoguće formirati vlast na državnom nivou bez SNSD-a i Čovićeva HDZ-a. Međutim, ono što treba naglasiti je činjenica kako izbor Željka Komšića može donijeti i nešto dobro za Hrvate, odnosno dovesti do raspleta krize u BiH, jer ne treba smetnuti s uma kako su ovi izbori održani s nevažećim dijelovima Izbornog zakona BiH te da Dragan Čović, premoćnom pobjedom koju je izgleda ostvario na većinskim hrvatskim područjima, ima neograničenu mogućnost “nadigravanja”.

Što bi se dogodilo da je Dragan Čović pobijedio? Vlast bi bila vrlo brzo formirana, vjerujem, bez obzira na rupe u izbornom zakonodavstvu, i to zbog “pragmatizma” dugogodišnjih HDZ-ovih kadrova, odnosno njihovih unosnih sinekura u zakonodavnim tijelima.

Ovako, Čović bi sam sebi odsjekao granu na kojoj sjedi kad bi odlučio ući u vlast, a da se jednom zauvijek ne ukinu zloporabe na izborima, što bi omogućilo politički pluralizam među Hrvatima. Vjerujem kako Dragan Čović, kao iznimno vješti političar, neće dopustiti sličan scenarij, da formira vlast, a da pritom šutke prijeđe preko slučaja Komšić, s tim da mu vrijeme odavno više nije saveznik, jer bi se vrlo lako mogao pretvoriti u hrvatskog “kralja dijaspore”, zbog alarmantnog iseljavanja bosanskohercegovačkih Hrvata.

Josip Mlakić l express.hr