Bolje da ševa ipak samo pjeva

Magazin Dani je po svemu posebna novina. Od redakcije koje ima-nema, do rubrika kojih ima-nema, pa sve do psovki kojih ima-nema. Novina je to u kojoj je do jučer sjedio i stranice ispisivao neki Tikveša što je prije par dana Poskok izvrijeđao koliko god je znao i mogao. Novina je to u kojoj je stalno neko iz Zapadne Hercegovine ili RS-a fašista ili nacionalista. I to ne bilo kakav, nego najveći. Novina je to u kojoj ljudi vise na duplerici samo ako se odvaže da kažu što se gazdarici ne sviđa. Ali hajde o novini drugi put. Neki dan u tim novinama objavila tekst izvjesna Borka Rudić. Je li to ona ista osoba što se potpisuje kao generalna tajnica Udruge BH Novinari ne znam, jer nigdje pored imena ne vidjeh taj njen zaštitni znak. Iskreno, i sa i bez zaštitnog znaka, bude mi žao kada čitam njene tekstove u kojima nastoji da me difamira. Eto tako je i ovoga puta bilo dok sam čitala nešto naslovljeno kao „Ševa u javnom govoru“. Pomislila sam da je neki lirski rad napisala, kad nije. Naslov se odnosi na snošaj ili spolni odnos.
___________piše: Sanja Vlaisavljević l poskok.info
Ma gdje će tajnica u naslov staviti ulični termin, upitah samu sebe? Kad ispade da je baš to uradila. Grdeći psovače i prostake, tajnica im se pridruži. Povod je bilo neko sarajevsko skupštinsko psovanje od prije neki dan i reakcije povodom toga. E šta nam to ona s visine poručuje?
„Avazovo nametanje primitivnog i huškačkog jezika je sredstvo za obračun sa neistomišljenicima.“
Avaz je, veli Borka, huškanje i uvrede nametnuo kao obrazac obračuna sa neistomišljenicima. Napisa ovo i ne trepnuvši gdje piše. U Danima u kojima se već godinama vodi sistematski obračun sa svima koji nisu dio urbane sarajevske pješadije. Sa svima koji nisu „nacionalno neopterećena“ opcija grada. O, ne daj Bože biti građanski orijentiran po mjeri gerilaca iz Dana. U Danima koji su, dok ih je uređivao urbani Sarajlija iz Sandžaka, a zvao se Senad Pećanin, bili političko glasilo Harisa Silajdžića, a danas su dio korporativnog novinarstva obitelji Selimović. Ama dobro, neka je i objavila u takvim novinama. Važno je šta netko napiše a ne gdje, je li tako? Citirala je tu Borka i odbačenog kolumnistu Dana, Ivana Lovrenovića kako on Avazovo pisanje zove „avazovština“. Nije odoljela a da ne spomene, onako diskretno kako joj je već svojstveno, i „urednika u službi kod Fahrudina Radončića“. E tu se malo pobrkala, jer baveći se Avazom nije Lovrenović pisao ni o kakvim urednicima, nego o nekom njihovom tadašnjem kolumnisti. Nije valjda da i sebe Borka vidi kao urednicu Dana samo zato što objavljuje tekstove kod njih. Ma pisati tekstove za neke novine i uređivati novine nisu isti pojmovi. Ili ih u Udruzi generalne tajnice isto tretiraju, teško je to znati.
„Treba li izvorno upotrebljavati psovke u medijskim sadržajima sa ciljem upoznavanja građana sa onim što im se govori?“
Pa treba, kako ne treba, potvrdi svoju dilemu Rudićka odmah još u naslovu. Veli nam ona „paralelno sa javnim spominjanjem ševe („kao glagola, a ne imenice“) formirani su cijeli štabovi za odbranu naših psovača i njihovih majki“. Dakle, ovdje ševa mijenja „gadnu psovku“ koja sadrži glagol i to nam, za slučaj da nismo shvatili šta u njenom tekstu „ševa“ znači, autorica i naglašava. Hajde što prostački izraz zamijeni drugim iste vrste, ali što napravi logičku grešku. Kaže nam i da su formirani timovi za obranu onih koji im psuju majke. Dakle, ne brane „cijeli timovi“ one koji psuju općenito nego samo one koji njima psuju majke! O, pa šta sada čovjeku preostaje nego da se pridruži jednom takvom timu! Čisto iz empatije.
„Opravdanje primitivnog ponašanja oca i sina (Backovića) stiglo je na istoj društvenoj mreži (FB), a sutradan i kao komentar na portalu Depoa iz pera Deeen-ove profesorice, općepoznate praktikantice kulture dijaloga, koja je razvidno objasnila zašto Backovići mogu psovati kad su iznervirani“.
Ključni dokaz koji nam općepoznata tajnica navodi ustvari je jedan razgovor na profilu poznatog pjevača. Dakle, sasvim privatni razgovor dvoje ljudi. To me podsjetilo na onog novinara Avdića koji čim mu neko nije po volji, odmah sve što zna o njegovom privatnom životu pretoči u tekst. Hm, valjani su to temelji za dobru novinarsku analizu! Ali metoda pomalo podsjeća na mafijašku ucjenu. Veli dalje Rudićka da sam „razvidno objasnila“ zašto moji štićenici mogu da psuju. Ma kako ću „razvidno objasniti“, pobogu? Ako sam nešto objasnila, onda je to postalo razvidno, čak i Rudićki. Eto, šta biva kada se „ševimo sa jezikom u javnom govoru“, onda to postane „razvidno“. Razvidno ili nerazvidno, uopće nisam objašnjavala zašto Backovići mogu da psuju, niti sam spomenula psovanje koje treba da bude obranjeno. Ali valjda je to tajnici trebalo kao okvir za tekst. Morala je valjda krenuti od nečega.
„Stariji (Backović) je kao borac Armije BiH branio BiH kad su mnogi bježali iz države i kotline, kako profesorica naziva Sarajevo, to je jedan fini gospodin koji je i njoj samoj principijelno pomogao da postane profesorica, kada su isključivo Bošnjaci dobijali radna mjesta“.
Eh ne da iz moga pera nije izašlo nikakvo moraliziranje o onima koji su napustili Kotlinu u ratu nego nisam ni Backovića opisivala kao ratnog heroja. Kako i gdje je tu razvidnost tajnica pronašla teško je zaključiti. U tekstu nije zasigurno. Ima u Rudićkinoj rečenici još jedna „jezička ševa“. Postati profesor i dobiti stalni radni posao kao profesor su dva bitno različita pojma. Nije Backović filozofski fakultet na kojem se postaje profesorom, nego član nekog odbora koji je odlučivao da li će već postali profesor ostati na svome radnom mjestu. Eto nešto je i vjerodostojno preneseno, ova rečenica o Bošnjacima koji su u to vrijeme u Sarajevu mahom dobivali posao. I da se ne lažemo, kako tada tako i danas. Nego, nikad mi neće bitno jasno zašto ove zagrižene patriote koje su naselile Sarajevo sekira što im netko njihovo novo stanište naziva kotlinom. Nije li to čak i zemljopisni opis Sarajeva: “Centralni dijelovi grada smješteni su u kompozitnoj Sarajevskoj kotlini koja se pruža od istoka prema zapadu i završava u Sarajevskom polju“. Istina kotlina može imati i drugo, preneseno značenje. I ima ga svakim danom sve više zahvaljujući izvjesnim pridošlim zaljubljenicima Sarajeva.
„Profesorica nije podučavala Milorada Dodika kulturi dijaloga, ali ga je više od dvije godine pravdala vlastitim tekstovima tumačeći da je on legitimno izabrani predstavnik srpskog naroda…“
Pa u čijim ću tekstovima nego onim koje napišem pravdati ili osporavati nekoga i nešto? Opet greška: kakvi „vlastiti tekstovi“? Možda je ovo neki novi doprinos jezičnoj kulturi sarajevskog novinarstva? Zar će trebati godine i godine da se shvati kako se pojavljuje Dodik u mojim tekstovima? Možda kao metafora? Ako on već više od desetljeća u javnom mnijenju „većeg entiteta“ figurira kao privilegirana meta napada na nacionalizam, ako je njegov nacionalizam razvidan, ako je to najatraktivniji glineni golub u našem lokalnom nacionalnom parku, na kojeg je već unaprijed dozvoljeno zamahnuti bilo čime, ako je to lik na kojeg je odavno postalo poželjno iskaliti i istresti se – nije li onda jedina stvar koja nas od toga može uzdržati upravo naša građanska kultura? Koliko ljudi uopće zna o čemi je ovdje riječ? Nije li možda ime Dodik najbolji mogući test za provjeru naše civiliziranosti? Ako je doista istina da su svi argumenti u kritici njegove politike odavno na našoj strani, zašto je onda potrebno da ga stalno iznova pretvaramo u žrtvu našeg primitivizma i u  dovoljan razlog za psovanje i vrijeđanje? Nije valjda da ćemo zaboraviti najgori jezik ulice koji nas je godinama oduševljavao/prepadao, na primjer, sa javnog servisa Federacije? Nije valjda da se mržnja i huškanje ne dešavaju u Sarajevu? E koju čovjek mržnju mora nositi u sebi pa da to negira.
I konačno na kraju Rudićka otvara teško pitanje: „Šta sa psovkama u medijskim sadržajima?“ Ma ništa, one su postale omiljene retoričke figure mnogih Kotlinskih kolumnista i progresivnih novinara, kojima jedino mogu izraziti svoje emocije i uvjerenja. Ma hajde, nećemo se lagati i to javno: pa gdje ima više psovki nego upravo na slobodnim medijskim teritorijima? Ali razvidno je da se varamo: to samo ševe u ime slobode i pravde pjevaju (i nisu više glagol)!