‘Čuo sam strašnu eksploziju, pogledao sam dolje i vidio oblak dima i njega kako ga detonacija baca i kako pada na desnu stranu. Vidio sam da Nikica nema desne šake, u licu je bio sav krvav. Podigao sam mu glavu, hroptao je, imao sam osjećaj da se guši u vlastitoj krvi. Netko je postavio bombu ispod panja koji je Nikica podignuo’
Možda su Turci u ono vrijeme ubijali tako okrutno. Nema u zapisima da se išta slično dogodilo na ovoj ličkoj visoravni sjevernog Velebita otkako su je nakon odlaska osvajača s istoka naselili Gorani i Kranjci. Najstariji stanovnici sela ne pamte takvo zlo. Oni nešto mlađi, koji su u posljednjem ratu proživjeli svašta, nisu čuli za nešto toliko podmuklo.
U Kuterevu je 500 duša, ljudi su dobri domaćini, mirni, druželjubivi, ali nenametljivi. U selu je jedan kafić, ne bi imao posla da nema brojnih znatiželjnika koji sa svih strane svijeta dolaze obići poznato utočište medvjeda, i jedna trgovina, pred kojom se, onako na stepenicama, u popodnevnim satima popije pivo.
U Ulici, kako ovaj dio mjesta nazivaju mještani, ta je subota 23. srpnja započela jednako kao i sve prije nje. Ljudi koji tamo uglavnom po cijele dane rade u državnoj Šumariji slobodne dane koriste da bi drvima opskrbili svoja domaćinstva. Ivica Malčić i Nikica Ostović od ranoga su jutra planirali krenuti rješavati drva, svatko sa svoje hrpe.
Trofazna struja
– Njegova su odmah iz njegove kuće, a moje petnaestak metara poviše, na zemljištu koje tamo imam. Nazvao sam ga u petak oko 22.30 sati, da vidim kada kreće ujutro, jer mi je trebala trofazna struja za moj cjepač, pa sam ga, kao i do sada, htio zamoliti da se kod njega priključim. Pita kada ću doći, a ja kažem oko 6.30. Došao sam sa sinom u 6.40, on je već bio budan pa nam je pomogao razvući tu struju. Moj mali je otišao, a ja sam krenuo raditi kod sebe. Nikica je dovezao svoj traktor “na rikverc” do svoje hrpe, njegova su drva manje-više već bila iscijepana, utovario je dio, odvezao u dvorište i tamo istovario. U međuvremenu je otišao obaviti trgovinu pa onda na isti način došao prikolicom po novu rundu. Ja sam tada sjeo odmoriti i zapalio cigaretu, vidio me pa je ugasio traktor i došao do mene, sjeo pa i on zapalio. Tako smo malo pričali, pet, deset minuta, koliko nam je trebalo da ispušimo. Onda je sam rekao: ‘Idem, moramo se natjerati, ostala su mi ta tri panja, njih neću ni slagati, razrezat ću ih motornom pilom pa će mi biti za sušenje mesa’. Ja sam mu na to odgovorio neka samo ide, da završimo prije podneva, dok ne dođe vrućina. Ode on prema traktoru, a ja uključim svoj cjepač. Došla ga je obići supruga Marija i njezin brat, nakon čega su oni otišli u kuću, a on je nastavio raditi – prisjeća se Ivica Malčić posljednjih trenutaka prije tragedije.
Do nje je prošlo sedam ili osam minuta.
– Čuo sam strašnu eksploziju, pogledao sam dolje i vidio oblak dima i njega kako ga detonacija baca i kako pada na desnu stranu. Nisam cjepač ni gasio, zatrčao sam se prema njemu, uopće nisam bio svjestan što se dogodilo. Dok sam dolazio, pomislio sam da je možda guma eksplodirala, ali kada sam prišao bliže, vidio sam rupu od detonacije i shvatio da se radilo o nekoj eksplozivnoj napravi. Vidio sam da Nikica nema desne šake, u licu je bio sav krvav. Podigao sam mu glavu, hroptao je, imao sam osjećaj da se guši u vlastitoj krvi. Istrčala je Marija, od šoka je pala. Nazvao sam hitnu i pokušavao Nikicu održati na životu. Čim su kola krenula, nazvala me liječnica, govorila mi je da podvežem ruku, zamotam ručnikom, bilo kako, samo da zaustavim krvarenje, ali ruka uopće nije krvarila. Došla je susjeda s kutijom prve pomoći, naišao je jedan kolega autom, zaustavio sam ga pa mi je on pomagao, okretali smo ga na bok, vodom sam ga polijevao. Opet me zvala hitna, vikao sam im da požure jer smo ga počeli gubiti. Čuo sam već sirene hitne kroz selo kada je dvaput izdahnuo i preminuo mi na rukama. Pokušali su ga i oni oživjeti, ali bilo je gotovo – svjedoči nam potreseni Ivica.
Zaključio je da je Nikica desnom rukom uzeo panj s donje strane, a drugom s gornje strane i pridigao ga. Tada se naprava aktivirala i raznijela mu desnu šaku, a krhotine su mu se pozabijale po tijelu. Znao je da se opasni predmet nikako nije mogao sam naći ispod panja te da ga je tu netko namjerno postavio. Potvrdila ja to i policijska istraga koje je uslijedila odmah nakon tragičnog događaja. Nakon očevida koji su provodili kriminalisti iz obližnjeg Otočca pojačani forenzičarima iz zagrebačkog Centra “Ivan Vučetić” i službeno je potvrđeno, Nikici je netko pod panj podmetnuo ručnu bombu, netko ga je ubio.
Ali, tko?
U prvim danima mjesto se time nije previše bavilo, razumljivo je to, žalili su za svojim dobrim susjedom. Njegovo izranjavano tijelo u utorak je pokopano na mjesnom groblju. Tek poslije toga u kuće se počeo uvlačiti strah. Mještani su svjesni da je ubojica tu, da je jedan od njih. Netko je to tko je jako dobro poznavao prilike u obitelji Ostović, ali tko bi to mogao bit kada je Nikica sa svima bio jako dobar?!
Neće se miješati
Pitomo selo kakvo smo gledali u “Životu na sjeveru” polako se pretvara u gradić slučaj “Twin Peaks”.
– Ne znam što im je, svi su se zatvorili u kuće. Jučer nisam imala žive duše u trgovini, evo, danas popodne je malo živnulo – žali nam se prodavačica u mjesnoj trgovini koja na posao putuje iz susjednog Otočca.
Ispred su na stepenicama četvorica, ne vole puno pričati o slučaju, jer kažu da se ne žele miješati kad ništa ne znaju.
– Znam samo da je Nikica bio dobar čovjek, Bog mu dao duši lako – kaže jedan, a baš su se tada začula zvona sa 300 godina starog zvonika Majke Božje Karmelske.
– Evo, živa Božja istina, kaže drugi, pa se obojica prekrižiše.
– A tko bi mogao? Nitko ne pamti tako nešto ovdje, baš nitko. Nema ovdje sukoba ni razmirica, po cijele dane smo u šumama, od 5 do 5, ovo malo što smo slobodni tako sjednemo pa popričamo – kažu nam dodajući da policija svakodnevno patrolira selom, što u automobilu, što pješice.
Stipe Bukovac živi u Nikičinu susjedstvu, a godinama je s njim radio u Šumariji.
– Taj čovjek je bio predobar, ma dobar k’o kruh, a takva mu je i žena Marija i curica koju imaju. Miran i staložen, nikada ničemu nije prigovarao. Evo, i moja žena radi u Šumariji, nikada se, kaže mi, taj dečko nije žalio na obrok koji bi mu tamo skuhala. Kada bi mu netko prolazio kraj kuće, uvijek bi mahao, pozvao na rakiju, popričao. Otac mu je umro prije nekoliko godina, majka prije dva mjeseca, nakon što su je 15 godina vozili na dijalizu, tako da se on skrbio za sve – priča Stipe.
Iako o njima nerado govore, svi znaju za čudne stvari koje su se nešto prije zime prošle godine počele događati ovoj mirnoj obitelji.
– Bili smo žena i ja kod njih u gostima, često smo se i inače posjećivali. Ja sam pio sok pa nisam primijetio, ali ona je pila vodu pa jest. Pitala me doma jesam li osjetio čudan okus, kaže da ju je stezalo u vratu. Nismo tome pridavali pažnju dok Ostovići također nisu primijetili da se nešto čudno događa. Nikica je odnio uzorak na analizu i tamo su zaključili da nije za piće. Mogao je doznati čime mu je zagađen bunar, ali nije htio platiti 2000 kuna, koliko bi ta analiza koštala u Zagrebu, tako da nikada nije doznao. Vidio sam da je policija uzela jednu bocu te vode, možda će se sada dati na analizu – kaže nam Ivica prisjećajući se da mu je Nikica pričao kako im je netko znao noću puštati ovce iz tora.
Stipe se sjeća kako mu je Nikica rekao da mu je netko jednom prilikom ulio naftu u kom od kojega je trebao peći rakiju.
– Zašto nije zvao policiju – pitamo naše sugovornike.
– Ja sam mu rekao da bi trebao, ali nije se želio s njima petljati. Imao je ranije nekih problema s krivolovom pa si nije s njima na istoj valnoj dužini – kaže Ivica.
– Znao je reći: ‘Kad mu dojadi, prestat će’ – prisjeća se Stipe dodajući da mu je gore u kući sada po cijele dane policija, a možda ne bi sve tako završilo da ih je zvao prije.
Nikica ih nije zvao zbog ovih spački, kako susjedi nazivaju ove gadosti, pa je uslijedila još jedna – najgora. Netko je na trima ulazima u selo, na asfaltu, crnim sprejem ispisao: “Vruća žena, Marija Ostović” te ispod još dodao njihov kućni broj telefona. Nikicu to nije previše uzrujalo. Uzeo je crnu boju i kist te prebojio dio slova, pa je dio natpisa i danas tamo vidljiv. Je li Nikica znao tko je autor tih uvredljivih poruka, ne zna se. Ali, policija ima čvrste indicije da je ista osoba njegov ubojica!
30 sati na policiji
Točno dan nakon tragedije policija je na obavijesni razgovor odvela dvoje ključnih svjedoka, Ivicu Malčića, koji je pušten istoga dana u popodnevnim satima, te Nikičinu suprugu Mariju, koju su držali 30 sati, sve do popodnevnih sati drugoga dana. Policija je iz Marijina iskaza doznala ključne stvari te suzila krug sumnjivaca, prvo na dvojicu, a zatim na jednog muškarca. Imaju njegov profil, znaju motiv i imaju dovoljno indicija da svu istragu usmjere na njega. Uhitit će ga čim procijene da imaju dovoljno dokaza da ga kazneno prijave. Radi se o čovjeku koji je bolesno zaljubljen u Mariju, poremećeni muškarac koji je ovu obitelj uhodio, mjesecima pratio svaki njihov korak. To je autor poruka kojima je želio na sebe usmjeriti Marijinu pažnju. Njegovu bolesnu opsjednutost Marijom Nikica je platio životom. On je mještanin Kutereva.
Nitko od naših sugovornika ne može pojmiti da bi se ovdje moglo raditi o ljubavnom trokutu, jer je brak Nikice i Marije bio i više nego skladan, poštovali su se i voljeli. Također, osoba koja bi bila kadra učiniti nešto ovako brutalno i s tako niskim pobudama, ne pada im na pamet, kažu da ovdje svi žive mirnim i sređenim životom. Tim više zastrašujem psihološki profil ubojice. On zna da je sumnjivac. Policija zna tko je on. Čekaju ključni dokaz ili njegov krivi korak. Kako bilo, vrijeme mu curi.