Published On: Ned, sij 19th, 2014

Berlusconi i Lijanović: TV, novac i kobasice

Pizza i pastasciutta. Dolce&Gabbana i Serie A. Boccaccio i Petrarca. Pojmovi su koji su osvojili svijet. Iako zvuči stereotipno, upoznati se s talijanskim mentalitetom znači upoznati se s ponosnim ljudima koji su svjesni da ponekad žive, blago rečeno, kaotično. Možete čuti kako se ponekad i hvale zbog svoje upornosti i improvizacije u radu. Upravo je uporan rad Italiji omogućio ogroman ekonomski rast poslije Drugog svjetskog rata. Nakon fašističkog terora, 1946. na vlast dolaze demokršćani koji neprekidno vladaju sve do 1992., većinom oslanjajući se na čvrste koalicije. Takva politička stabilnost bila je presudna za talijanski razvoj. Devastirana u ratu, Italija se uzdignula postavši europska i svjetska sila koja je izmislila Europsku zajednicu, kasnije Europsku uniju. Demokršćani su uspjeli vladati zahvaljujući vrlo dobroj centrističkoj politici, koja je povoljna za koalicije sa strankama i ljevice i desnice. Početkom devedesetih snaga demokršćana slabi, a profiliraju se nove stranke. Dolazi do stvaranja stranke Forza Italia Silvija Berlusconija.

______piše: Ivan Pepić l poskok.info

Silvio Berlusconi, talijanski poduzetnik, stvorio je gigant Mediaset, veliku privatnu televizijsku kuću koja emitira nekoliko desetaka kanala sa znatnim udjelom u stvaranju informativnih emisija u Italiji, a ističu se Tgcom, News Mediaset, Videonews, TG4, TG5, Studio Aperto. Berlusconijev ulazak u politiku bio je uspješan. Mediasetove emisije odigrale veliku ulogu za njegovu Forza Italia i osvajanje izbora 1994. Silvio Berlusconi bio je premijer do 1996., a kasnije opet u dva navrata 2001.- 2006. i 2008.-2011. Njegova sposobnost koja se isticala u svijetu poduzetništva pratila ga i u politici. Demagogija i populizam najistaknutije su karakteristike pobjedničke retorike Forza Italije. Ta je stranka postala glavna snaga u tadašnjem talijanskom stranačkom sustavu koji je odlaskom demokršćana doživio kolaps, a Komunistička Stranka Italije (PCI) pokazivala ozbiljnu namjeru za preuzimanje vlasti. Nešto novo (što se i u izbornim kampanjama često govorilo) bilo je potrebno, a to zasigurno nisu mogli biti komunisti.

Upravo su mediji i korporacije koje je Berlusconi sam stvorio omogućili mu dolazak na vlast i konsolidaciju partito-aziende (stranke-tvrtke). Ono što je on obećao a što na kraju nije ispunio bilo je stvaranje bogate Italije na temelju velike deregulacije i niskih poreznih stopa. Ipak, nejasno vođenje ekonomske politike Italiju je bacilo u ekonomsku depresiju. „Tehnokratska“ vlada Marija Montija preuzima vodstvo, a njegovi su potezi bili još konfuzniji te su još više produbili ekonomsku krizu u Italiji. Birači su vjerovali kako će Berlusconi znati prenijeti svoje poduzetničke sposobnosti i u politici, ali se to nije dogodilo, makar u onoj mjeri koju su oni očekivali.

Ubrzo se vidjelo da Berlusconi puno toga „skriva“. Afere koje su ga pratile i prije nego li je postao političar, bijeg od sudstva ulaskom u politiku, nelegalni načini stjecanja određenih TV prava, samo su budili sumnju među talijanskim građanima. Lodo Alfani, zakon koji je donesen 2008. omogućava Predsjedniku Republike, predsjednicima gornjeg i donjeg doma parlamenta i Predsjedniku Vlade (Berlusconiju) suspenziju kaznenih postupaka koji su se odnosili na razdoblje prije nego što su postali dužnosnici i na eventualne kaznene postupke tijekom mandata, otvorio je u Italiji veliku debatu. Ovaj je zakon unicum u Europi. Ni jedna država nije upoznala takvu vrstu imuniteta. Donošenje tog zakona se poklopilo s jednim od suđenja Mediaset. Zahvaljujući tom zakonu Berlusconi je izbjegao nekoliko suđenja. Ipak, već godinu dana nakon stupanja na snagu zakon je proglašen neustavnim. Pokazalo se da je Berlusconi često u konfliktu sa sudstvom te je građanima bilo dosta toga. Kad je donesen taj zakon, ujedno se radilo o zadnjem njegovom mandatu. Drugi primjer su privatne fešte poznate kao bunga bunga, na kojima su navodno dolazile i prostitutke.

U suvremenoj politološkoj literaturi govori se o postojanju „stranaka kao poslovnih tvrtki“. Članovi su uglavnom zaposlenici korporacija ili tvrtki iz koje dolazi predsjednik stranke, a kao prototip se uzima Forza Italia. Uspostavljene organizacije na terenu rade isključivo kako bi se pobijedilo na izborima, a ne kao klasične stranke čiji je jedan od ciljeva koordinacija između vlasti i društva.

Smatra se kako će u budućnosti takav model biti sve češći. U Bosni i Hercegovini također postoji isti model. Jerko Ivanković Lijanović postao je jedan od ministara Vlade Federacije BiH. Jerko Ivanković, zahvaljujući mesnoj industriji Lijanovići, uspio se društveno podići, a kasnije (zahvaljujući i članovima obitelji) postati ugledni političar, ministar i predsjednik Narodne Stranke Radom za Boljitak. Osnutak stranke dogodio se 2001.

Princip „stranke kao poslovne tvrtke“ vrijedi za Forza Italia kao i za NSRzB. Ono što prati i Berlusconija i Jerka Ivankovića jest vrlo uspješna poduzetnička karijera, obojica imaju dionice i tvrtke te se angažiranje u stranci i politici svodi na učlanjivanje svojih bliskih suradnika odnosno zaposlenika, ali i na spašavanje vlastitih interesa. Politička karijera Jerka Ivankovića također je puna afera koje povezujemo s njegovim tvrtkama. Zanimljiv je i najnoviji podatak Porezne uprave FBiH o neplaćanju poreza u iznosu od oko 6,5 milijuna KM. Naravno, dobronamjernici mogu reći kako ministarsko mjesto legitimira takvo ponašanje, kao i druge vrlo sumnjive radnje. Iako ga se već duže vrijeme povezuje s neregularnom dodjelom poticaja za poljoprivredu, neisplatom poreza i zlouporabom položaja, gospodin Jerko Ivanković odbacuje sve optužbe i ide dalje, kao što je to nekad radio Silvio Berlusconi. Interesantno će biti vidjeti dokad će raditi protiv interesa građana. Jer, Berlusconija čeka suđenje – a možda i zatvor.