BANDE MOSKVE: “Ako prostitutka želi ‘van’ obrijemo je na ćelavo i gasimo čikove po glavi”

Na pitanje kako regrutiraju nove prostitutke i kako kažnjavaju one koje žele pobjeći, mlada madam Maya iz Moskve hladnokrvno je odgovorila:

Razgovor se vodio početkom ‘90-ih kad su nadležne institucije u Rusiji bespomoćno sabirale crne statističke brojke o drastičnom porastu nasilja, prostitucije i ovisnosti o drogama među mladom moskovskom populacijom.
A brojke u glavnom gradu Ruske Federacije u to su vrijeme izgledale ovako: u prvoj polovici 1993. maloljetne ili jedva punoljetne osobe bile su odgovorne za 13 posto provala, pljački ili nasilništva.
U samo godinu dana broj ovisnika o drogama među moskovskim školarcima porastao je 15 posto, a u tom gradu bilo je oko 1000 djevojaka mlađih od 18 godina koje su se bavile prostitucijom.
To je postalo najpopularnije i najunosnije zanimanje moskovskih srednjoškolki. Baš nekako u to vrijeme u svim su se većim gradovima u Rusiji počele formirati brojne ulične bande tinejdžera čiji je broj do 1993. narastao na čak 20.000.
Naravno, najviše ih je bilo u višemilijunskoj ruskoj prijestolnici, a ni u posljednjih 20-ak godina situacija se nije mnogo promijenila.
Dapače, tada golobradi srednjoškolci ogrezli u kriminal danas su iskusni članovi uličnih bandi koje haraju Moskvom. Ipak, treba se vratiti još malo u prošlost i pojasniti zašto je baš Rusija bila plodno tlo na kojem je niknula cijela jedna generacija devijantnih tinejdžera s debelim policijskim dosjeima.
Sve je počelo perestrojkom – novom ekonomskom politikom koju je 1987. uveo tadašnji predsjednik SSSR-a Mihail Gorbačov.
Zatvoreno tržište dirigirano socijalističkom državnom ekonomijom preko noći je otvorio Zapadu i stranim ulagačima, a to je tri godine poslije dovelo do ekonomske krize i u konačnici raspada Sovjetskog Saveza.

foto: thinkstock

Naglo raslojavanje na malobrojne bogataše s jedne i brigade siromašnih i nezaposlenih s druge strane, u kombinaciji s trgovinama prepunim zapadnjačke robe široke potrošnje o kojoj su dotad mogli samo sanjati, stvorilo je novi sustav vrijednosti koji se temeljio na imovinskom statusu.
To je najviše deprimiralo najosjetljiviju populaciju – tinejdžere koji su, ako im već roditelji nisu mogli priuštiti, pribjegli kriminalu ne bi li se domogli statusnih simbola – novih američkih tenisica, traperica, spitfajerica…
A kako bi si to pribavili, bili su spremni i ubiti. Ni oni stariji, koji su se u to vrijeme obogatili, nisu ostali imuni na sve jači utjecaj američke kulture, ali su, shodno dubini džepa, posegnuli za mnogo većim “igračkama” kao što su motocikli.
Kad se početkom ‘90-ih u Moskvi stvorila kritična masa vlasnika skupocjenih Harley Davidsona, osnovali su prvi bajkerski klub. Idejni začetnik bio je moskovski stomatolog Aleksandar Zaldostanov.
Bajkeri su mu nadjenuli nadimak Kirurg, a u to vrijeme članovi kluba bili su uglavnom pripadnici dobrostojećeg i obrazovanog srednjega građanskog sloja koji su u slobodno vrijeme vozili motocikle i slušali rock.
Nazvali su se Noćni vukovi, ali početkom ovog tisućljeća u klub se učlanilo tisuće novih bajkera iz cijele Ruske Federacije i okolnih zemalja, od kojih su mnogi bogatstvo stekli sumnjivim poslovima.
Kirurg je shvatio da je preko noći postao čelna osoba najmoćnije neformalne motorizirane brigade u Rusiji.
U međuvremenu su uhodali i unosan biznis koji im je donio milijunsku zaradu. Osim od članarine, novac su počeli zgrtati proizvodnjom i prodajom motociklističke odjeće – kožnatih čizama, hlača i jakni s klupskim amblemom – vukom u plamenu.
Vizualni identitet upotpunili su i obaveznim crnim jeansom, dugom kosom, debelim lancima te, naravno, tetovažama, po ugledu na američke Hell’s Angelse, a onda su 1995. okupili i desetak strojarskih inženjera koji su počeli popravljati i konstruirati motocikle.
Danas je u klub učlanjeno oko 5000 bajkera, a počasni član im je i ruski predsjednik Vladimir Putin, Kirurgov prijatelj. Koliko su njih dvojica bliski, najbolje govore dvije anegdote.

foto: thinkstock

Zbog lošega glasa na koji su dospjeli Noćni vukovi finska policija sastavila je listu najopasnijih članova ovog bajkerskog kluba i zabranila im ulazak u zemlju, a na popisu se našlo i ime Vladimira Putina.
Kad su to objavili mediji, finske vlasti duboko su se ispričale Putinu rekavši da je riječ o velikoj pogrešci. U srpnju 2012. godine tadašnji ukrajinski predsjednik Viktor Janukovič je četiri sata čekao na sastanak s Putinom dok se ovaj vozio s prijateljima iz Noćnih vukova, koji se više ni ne trude prikriti imidž najopasnije motorizirane bande usko povezane s političkim vrhom.
Prvotnu oznaku MC – motorclub – promijenili su u MG – motor- gang. Stoga i ne čudi što je s početkom krize u Ukrajini Kirurg među prvima iz Moskve sletio u Simferopolj, glavni grad Autonomne Republike Krim, na poziv tamošnjeg ogranka Noćnih vukova, obećavši im humanitarnu, ali i oružanu pomoć ako bude bila potrebna, a Rusi su znali da se Kirurg nimalo ne šali.
Svi još pamte događaj iz Zelenograda nedaleko od Moskve gdje djeluje još jedan motociklistički klub Tri Dorogi – tri ceste. I oni su nekoć bili Noćni vukovi, a onda su se odcijepili i postali ruska ispostava američkog bajkerskog kluba Bandidos.
Potkraj listopada 2012. godine 70-ak Noćnih vukova odvezlo se do Zelenograda ravno pred garažu u kojoj se okupljaju Tri Dorogi.
Prebili su trojicu koji se nisu uspjeli skloniti, ali je u međusobnom okršaju ubijen jedan Noćni vuk, a dvojica su ranjena. Bila je to udarna vijest u svim medijima, a Rusija je mjesecima strepila od mogućeg vala krvoprolića i osvetničkih pohoda bajkerskih klanova koje je ovaj događaj svrstao u dva suprotstavljena tabora.
Jevgenij Vorobjov, predsjednik Tri Dorogi, tada je kratko poentirao: “Vukovi su previše upetljani u visoku politiku”. No bajkeri nisu jedini strah i trepet moskovskih ulica.

foto: thinkstock

Ništa manje opasni nisu ni pripadnici drugih uličnih bandi. Najbezopasniji su perači automobilskih prozora na raskršćima. Ako ne dobiju novac za svoj posao, oštetit će automobil palicom, a ako vozač potrči za nasilnikom – ili će ostati bez auta i svega što je u njemu ili će ga pretući jer u blizini uvijek čeka još nekoliko peračevih suradnika.
Godine 2007. rusku je javnost zgrozila vijest da su tinejdžerske bande ultranacionalista samo u tom gradu odgovorne za više od 50 ubojstava pripadnika drugih nacionalnosti.
Otkriće je potaknulo ubojstvo poznatog šahista Sergeia Nikolajeva rodom iz ruske republike Jakutske u listopadu iste godine. Nekoliko dana poslije tinejdžeri su okrivljeni i za napad na uzbekistanskog uličnog čistača.
Šestorica napadača imali su između 14 i 18 godina. Jedan od njih sve je snimio mobitelom i snimku objavio na internetu.
“Sve je počelo kad smo nas 20-orica popili po nekoliko piva. Podijelili smo se u manje grupe i krenuli tražiti žrtve”, rekao je jedan od njih.
Tog dana policijaje imala pune ruke posla jer su mladi banditi pretukli 27 ljudi drugih nacionalnosti. Te godine u Rusiji ukupno su prebili čak 600 ljudi samo zato što su bili druge boje kože.
Kulminacija rasne mržnje u Rusiji uslijedila je nakon drugog rata s Čečenijom krajem 1999. i početkom 2000. U samo deset godina Rusi su dva puta ratovali s ovom minijaturnom republikom bogatom naftom u kojoj živi većinsko muslimansko stanovništvo.
Sukobi su bili iznimno krvavi s velikim gubicima na obje strane pa su od tada Čečeni, uz Židove i Armence, glavna meta ruskih skinheadsa kojih je samo u Moskvi nekoliko tisuća.
Pripadaju svim dobnim skupinama, a oni najstariji su ujedno i najopasniji jer dolaze uglavnom iz redova umirovljenih pripadnika ruskih komandosa, ratnih veterana koji su sudjelovali i u invaziji na Čečeniju.
Osim što vladaju borilačkim vještinama, u svojim domovima čuvaju prave arsenale najrazličitijeg oružja. Kad je britanski novinar Ross Kemp 2006. pokrenuo seriju dokumentarnih filmova o uličnim bandama u svijetu, najviše se zgrozio nad onim što je zatekao upravo u Moskvi.
U podrumima obiteljskih kuća postoje pravi mali regrutni centri u kojima se obučavaju novi članovi uličnih bandi. Treniraju ih umirovljeni vojni specijalci kojima je svakodnevni trening dio životnog stila.

foto: thinkstock

Vreće za boks, sprave za bildanje te osnove napada i samoobrane, tae-kwon doe samo su neki od programa. Zajedničko obilježje im je obrijana glava i izrazita tjelesna snaga te brojne tetovaže.
Voditelji tih alternativnih malih vojnih poligona rado su se pokazali pred kamerom:
“Naravno, uvijek moramo biti spremni. Domovina se mora obraniti od neprijatelja, a neprijatelj uvijek vreba. To shvaćaju i mladi Rusi, koji nam dolaze u sve većem broju. Nikad ih ne pitamo za ime, ne znamo tko su, ali dolaze ovamo trenirati i mi im rado prenosimo naša znanja. Naravno, sve je besplatno jer smo sretni da imamo nasljednike i da možemo biti sigurni za našu budućnost”.
Otvoreno je progovorio i o strancima u Moskvi:
“Moraju znati da nisu dobrodošli. Uzimaju nam radna mjesta, naša omladina je zbog njih na ulici!” – i zapravo otkrio na koga je točno mislio kad je rekao da čuvaju zemlju od neprijatelja.
A da se doista spremaju za pravi rat, pokazali su i pred kamerama. Jednom na tjedan okupi se cijela četa ovih vojnika i, umjesto na mali nogomet, odlaze u predgrađe Moskve, u kvartove prepune zapuštenih i nikad dovršenih stambenih zgrada.
Osmero ili deseterokatnice zarasle u korov s podrumima do vrha napunjenim ustajale kišnice idealni su poligon za vježbanje gađanja pištoljima, strojnicama, pucanje lažnim mecima te izvođenje raznih vratolomija, poput spuštanja niz konopac s posljednjeg kata, osvajanja zgrade, plivanja kroz vodu pod punom ratnom spremom…
Kako bi uvježbali izdržljivost, sve izvode noseći na leđima vojničke ruksake u kojima je 20 kilograma cigli. Među njima ima i djevojaka.
“Sigurna sam da će mi ova znanja dobro doći u skoroj budućnosti. Rat protiv neprijatelja se bliži i doći će vrijeme kad će mi život ovisiti o fizičkoj snazi i kondiciji, ali i o umješnosti u baratanju oružjem”, kaže jedna od njih za koju bi slučajni prolaznik pomislio da je fotomodel.
Obavezni ritual na kraju svake ovakve vježbe je zajednička fotografija na krovu zgrade s razvijenom zastavom Rusije i crvenom zastavom grupe na kojoj je stilizirana svastika, a pozdravljaju se dizanjem desne ruke.
Očito, od lijevog do desnog jednoumlja samo je jedan korak i Rusi su s lakoćom zakoračili. Iako se svi pripadnici ovakvih velikih i organiziranih bandi pozivaju na svetost domovine i izvornih ruskih vrijednosti, i jedni i drugi, nažalost, uživaju u svim najgorim tekovinama Zapada.