Još od sredine 1992. godine kada su se na planini Igman, strateškom vojnom objektu u okolini Sarajeva, stacionirale razne vojne grupe koje su, pod krinkom odbrane RBiH, rasporedile svoje bandite po drumnskim putevima kako bi kontrolisali tokove humanitarne pomoći, visokotarifne robe i oružja pa sve do danas događanja na ovoj planini ostala su prilično zavijena velom misterije jer se naša postratna pravosudno-istražilačka kamarila nije potrudila da do kraja rasvijetli ijedan mrljav ratni događaj već su ih ostavili medijsko – litetarnim prepucavanjima kojima nema kraja.
Dok je opkoljeno Sarajevo grcalo u svojim okovima pokušavajući da riješi ijedno pitanje koje je izjedalo građane grada, opkoljenog žešće nego Staljingrad ili Berlin u Drugom svjetskom ratu, dotle su hrasničko – butmirski lokalni šerifi smišljali način kako da budu glavni kontrolori visokotarifnih roba koje su se, posebno u prvoj godini rata, nemilice slijevale prema nekadašnjem olimpijskom gradu kojeg je Europa, perući svoju savijest slanjem namirnica, ostavila da polako odumire.
Sefer Halilović je 25.5.1992.godine postao komandant vojske branilaca Republike BiH. Šest dana kasnije dogodio se događaj koji će pravosudno – policijski organi uskoro početi da razjašnjavaju: na cesti između Hrasnice i Sokolović Kolonije je, vraćajući se sa linije, ubijen vojnik 4.mtbr Besim Rondić.
Naravno vojnici u ratu ginu i to je jasno svim mladićima kada kreću u rat međutim ono što većina vojske ne zna kada uzima pušku u ruke jeste činjenica da unutar svakog rata postoje i hulje koje ubijaju radi profita koji je u njihovim glavama stariji od vjere, porodice, države, nacije, zemlje…
Na koji dan prije svoje smrti vojnik 4.mtbr Besim Rondić nalazio se na liniji kod hotela na Ilidži. Skupa s njim u rovu nalazio se i vojnik a kasnije komandant bataljona 4.mtbr Šefket Đešević. Ni jedan ni drugi nisu u tom trenutku ni sanjali da će mjesto na kojima su oni čuvali položaje Armije RBiH desetak godina kasnije postati poprište privatizacijske pljačke koja ne poznaje ideale.
Iako se do tada međusobno nisu poznavali Đešević i Rondić su imali zajedničkog prijatelja: Sefera Halilovića. Đešević je bio Halilovićev vojnik još iz vremena Patriotske Lige RBiH dok je Halilović bio zet porodice Rondić – Sefer je, naime, oženio Besimovu sestru Medihu. To veče su razgovarali o novom komandantu bosanskohercegovačke vojske – Seferu Haliloviću. Besim Rondić je Đeševiću kazao: “Sefer je moj zet”, nakon čega su se, pod okriljem noći, izgrlili, izljubili te je i Đešević ispričao svoje veze sa Haliloviće. Nakon ove noći Rondić i Đešević se više nikada nisu sreli.
Upravo tih dana neko je, po teritoriji odgovornosti 4.mtbr., razglasio da je Besim Rondić po zanimanju oficir i da ga Sefer Halilović, kao školovanog i naočitog mladića, hoće postaviti za komandanta 4.mtbr. Ništa od navedenog nije bila istina. Ali to je značilo, znali su to oni kojima je kriminal bio opredjeljenje, da od šverca putem Igmana, Hranice, Sokolović Kolonije i Butmira neće biti ama baš ništa ako je Besim Rondić, oficir ili ne, kandidat za komandante ove brigade Armije RBiH.
Kada je Beim Rondić krenuo cestom Hrasnica – Sokolović Kolonija prema svojoj kući, da se presvuče, ubijen je iz snajparske puške sa razdaljine od oko 200 metara. Ubrzo nakon što je Besim Rondić pao mrtav zavonio je telefon u komandi 4.mtbr i neko je javio da je “Ptica pala”. Razgovoru je bio prisutan jedan član komande ove brigade koji je nakon ovoga, u krugu prijatelja, kazao da “ovi ubijaju”, ubrzo spakovao svoje stvari i više se nikada nije vratio u BiH.
Uskoro je locirana kuća iz koje je ubijen Besim Rondić. Bila je to napuštena srpska kuća kao izvrstan alibi ratnim huljama kojima je profit stariji od Sudnjeg dana. Međutim zvanični organi MUP-a RBiH Ilidže i 4.mtbr ustvrdili su da je Besim Rondić ubijen od snajperskog metka sa četničkog dijela Ilidže iako je takav hitac potpuno nemoguć: prvo snajperski metak nije mogao pogoditi Besima Rondića u visini srca jer su prema Ilidži bili postavljeni autobusi upravo radi zaštite od metaka; drugo Besim Rondić je ubijen sa suprotne strane, dakle metak je došao iz unutrašnjosti tj. sa naše strane.
Tek nakon rata, kada je sve prošlo, počeli su pristizati dokazi: javili su sei ljudi koji su tvrdili da je Besima Rondića likvidirao uzak profitersko – razbojnički krug okupljen oko prijeratnog kerovođe u MUP-u RBiH a postratnog generala Izetbegovićeve vlasti – Fikreta Prevljaka – milionera koji nikada neće moći, pred bilo kojom poštenom vlašću, opravdati svoju današnju milionsku imovinu koju danas posjeduje i za koju je potpuno jasno da je nastala pljačkom unutar zone 4.mtbr. Kao izvršilac ubistva Besima Rondića ljudi su pominjali izvjesnog “Vekija”, navodno pripadnika MUP-a Ilidže. Ovaj predmet ratnog zločina će uskoro biti pokrenut pred nadležnim strukturama.
Već krajem 1992.godine na Igmanu će se stacionirati jedinica pod komandom malog Fikreta Abdića – Jusufa Prazine “Juke” koja će, dok je mogla, terorisati pripadnike Armije RBiH, pretući dio pripadnika Glavnog štaba i komande 1.Korpusa Armije RBiH i uredno švercovati sa četnicima a neke od njih čak i dovoditi na Igman. Armija RBiH će u to vrijeme smijeniti Prazinu sa svih funkcija u našoj vojsci, izdati za njim potjernicu ali će na sve to pljunuti Alija Izetbegović kada je, vraćajući se sa pregovora iz Ženeve, dolazeći na Igman otišao pravo u posjetu i na konak kod Prazine dok u komandu Armije RBiH na Igmanu uopšte nije ni svraćao. U Izetbegovićevoj pratnji tada će se nalaziti dva veleizdajnika Jasmin Jaganjac i Armin Pohara koji su se, u potpunosti, stavili u službu Franje Tuđmana.
Kada je zamjenik načelnika ŠVK Jovan Divjak 8.1.1993.godine izdao naredbu Zulfi Aliću allias “Zulfikar Ališpago Zuka” da se pod hitno obračuna sa Prazinom, Alić je u potpunosti ispoštovao to naređenje i Prazina je u rekordnom roku razbijen i natjeran u bijeg sa Igmana. Međutim iako je naređeno Prazinino hapšenje to se, ipak, nije dogodilo a razloge za to treba tražiti u tadašnjim političko – policijsko – vojnim strukturama u Konjicu, Jablanici i Mostaru koji su Prazinu potpuno propustili da prođe do svog krajnjeg odredišta – zapadnog Mostara gdje će zapečatiti svoju izdajničku ulogu u historiji RBiH čineći ratne zločine protiv zarobljenih pripadnika Armije RBiH u “Vranici”.
Pred sam kraj 1992. i početkom 1993. godine na Igmanu se nalazio dio komande operacija “Jug 92” i “Sarajevo” (koju su mediji pogrešno nazvali operacija “Koverat”) koje su imale za cilj deblokadu Sarajeva. Ne ulazeći u elaboraciju ovih operacija, jer je za to potrebno puno prostora, reći ću da je zbog propasti operacije “Sarajevo” uhapšen veleizdajnik i agent KOS-a Sead Rekić koji je upropastio operaciju na ključnom mjestu – Crveni Klanac kada je poginuo komandant ovog pravca Smail Rizvan. U ovo vrijeme događaju se velike izdaje na Igmanu kada u atentatu gine Fadil Đozo i teško biva ranjen Mirsad Ćatić.
Rekić uskoro biva uhapšen i vojnom tužiocu priznaje da je radio na podrivanju vojne i odbrambene moći RBiH i to po naređenju Fikreta Muslimovića, dugogodišnjeg savjetnika Alije i Bakira Izetbegovića. Do danas, ni jedan ni drugi Izetbegović, ne mogu objasniti kako je moguće da im je Muslimović bio i ostao preči od gotovo čitave strukture Armije RBiH pa su ljudi počeli, i onda i danas, govoriti da je ta “ljubav” nastala kao nus proizvod zbog nekadašnjeg odnosa UDBA-e i Alije Izetbegovića o čemu postoji vrlo relevantna argumentacija.
Naredne mjesece kontrolu na planini Igman držat će Zulfo Alić koji je, kao prijeratni prodavač droge i pornografije, bio sklon svakoj vrsti mizernog posla. Iz njegove jedinice će Seljahudin Zukorlić zv. “Seljo” biti teleportovan u lično obezbjeđenje Alije Izetbegovića. Alić će i sam, za odanost, biti nagrađen činom majora Armije RBiH, iako ima samo 4 ili 6 razreda osnovne škole, luksuznom radnjom u centru Sarajeva te mirom uzrokovanim njegovim neprocesuiranjem za ratni zločin u Grabovici, Trusini, Rogića Kućama te na planini Igman kao i u zatvorima “Muzej” Jablanica i “Silos” u Tarčinu.
Međutim o djelovanju Alića i njegove jedinice neće se znati gotovo ništa za vrijeme njegovog boravka na ovoj planini a zašto je to tako treba “zahvaliti” revnosnim vojno – policijskim bezbjednjacima koji se, u BiH, tradicionalno ne miješaju u svoj posao iako su, pozaće dokumenti, itekako znali šta se događa u jedinici ovog Izetbegovićevog nepismenog potrčka s kojim je počesto telefonirao i s kojim se dopisivao i preko kojeg je, lično – radio vezom, zaustavio deblokadu Mostara septembra 1993.godin o čemu postoji prisluškivani razgovor.
Kada je juna mjeseca 1993.godine Alija Izetbegović odlučio izvršiti smjenu na čelu Armije RBiH i dovesti Rasima Delića za komandanta Glavnog štaba to se u potpunosti podudarilo za velikom četničkom ofanzivom na slobodnu teritoriju Goražda, Trnova, Grepka, Rogoja, Bjelašnice i Igmana. Bila je to nerazumna odluka lišena strateškog razmišljanja, odluka kao proizvod želje za očuvanjem vlasti pod svaku cijenu, pa i onu cijenu cjelovite RBiH. Delić se, do tada potpuno nepoznat borcima Armije RBiH i bez dobrog uvida u RiK Armije RBiH te lišen autoriteta među braniocima RBiH, gotovo izgubio na čelu bh.Armije i slobodna teritorija je počela padati, jedna za drugom, u četničke ruke. Tako je nakon bjesomučne ofanzive na Goražde, nakon pada Bjelašnice, Trnova i Rogoja, na red došla četnička ofanziva na Igmanu kojom je rukovodio ratni zločinac Ratko Mladić.
Na Igmanu i Bjelašnici su se, na početku četničke ofanzive, nalazile jedinice 9.mtbr, mala jedinica Silver fox, dio jedinice “Zulfikar” i dijelovi drugih armijskih jedinica. Gotovo sve pobrojane jedinice su, u rekordnom roku, pobjegli sa planine Igman i faktički je prepustile četnicima. Naravno nisu se bili prepali četnika, jasno je, već se sumnjalo i onda i danas u organizovanu izdaju u šta je sumnju izrazilo više generala Armije RBiH: od generala Sefera Halilovića do Vahida Karavelića – netom postavljenog komandanta 1.korpusa Armije RBiH.
Alija Izetbegović se u ovom trenutku nalazio na pregovorima u Ženevi i u Sarajevu su ga mijenjali Ejup Ganić, Rusmir Mahmutćehajić i Hadžo Efendić koji su se hitno sastali i donijeli naređenje da na Igman, bez odlaganja, izađu Rasim Delić i Bakir Alispahić kao prvi ljudi vojske i policije RBiH. Obojica nisu ispoštovali ovo naređenje političkog rukovodstva RBiH već je Rasim Delić napisao naređenje da Sefer Halilović izađe na Igman iako su Haliloviću, netom prije, “Ševe” likvidirale suprugu i šuru u atentatu koji je pokušan na porodicu Halilović.
Ejup Ganić je pozvao Delića da ga pita o čemu se radi i zašto nije otišao na Igman nakon čega je Delić saopštio da “vojska sluša Sefera i da ako se on pojavi na Igmanu oni će prestati da bježe”. Ganić je u telefonskom razgovoru sa Halilovićem tugaljivo, na ovu Delićevu konstataciju, dodao: “Delić to priznaje i ako ne odeš na Igman popušili smo ga!”
Sefer Halilović gotovo u pola noći izlazi na Igman sa dijelovima jedinica 10.bbr, 9.mtbr te Samostalnog bataljona. Na Igmanu je bio potpuni haos. Komandant 1.korpusa Vahid Karavelić nije znao gdje mu je prednji kraj a o autoritetu među vojskom ne treba ni govoriti jer ga je zamjenik komandanta jedinice “Zulfikar” Nihad Bojadžić zamalo premlatio. Tzv. “Pokretna grupa ŠVK” nijemo je posmatrala kako Igman, mic po mic, pada u četničke ruke.
Tada na scenu stupaju, ipak, ratni vukovi predvođeni Seferom Halilovićem. Halilović, kao vojni autoritet, na najžešći kraj bitke uvodi komandanta 10.bbr Mušana Topalovića “Cacu” koji sa svojim ljudima odbija četnike i vraća u posjed putnu komunikaciju sa slobodnom teritorijom, Ramiz Delalić i Adnan Solaković se također uvode u borbu skupa sa dijelom jedinica 4.mtbr a Halilović naređuje da se dijelovi 17.Krajiške i 7.Muslimanske brigade, koji su stigli kao ispomoć i danima beznadežno u Tarčinu čekali uvođenje u borbu, napokon uključe u borbu. Ovi momci bili su predvođeni njihovim komandirom – predstavnikom Alenom s kojim se Halilović kratko sastao nakon čega Armija RBiH preizima kontorlu nad bitkom na Igmanu, vraća ključnu kotu – Trešnjevo brdo nakon čega kreće četničko potiskivanje.
Kada je Armija RBiH uspostavila kontrolu nad planinom Igman, dan ili dva kasnije, na Isturenom komandnom mjestu Armije RBiH podno Igmana pojavili su se Rasim Delić i Bakir Alispahić. Sefer Halilović se dere na Delića i pita ga zašto je uopšte dolazio kada nije došao kada je trebao. Međutim glavna bitka već je bila dobijena.
Godine su nakon ovoga prolazile i nikome, do ove začudne strukture koja rukovodi obilježavanjima historijskih datuma iz perioda 1992-1995, nije palo na um da od Igmana, koji je simbol izdajstava, prevrata i kriminala, pravi neku novu Sutjesku. Međutim, godina po godina, Igman pod pritiskom novca i podaničkih medija postaje nešto što nikada nije ni bio – simbol otpora RBiH od agresije sa istoka i zapada. Organizacioni odbor ovog događaja iz godine u godinu vrijeđa osjećaje i inteligenciju pravih boraca Armije RBiH pa za govornike ove manifestacije servira ljude koji poput Harisa Silajdžića tada nisu ni bili u RBiH ili Bakira Izetbegovića koji je odbio služenje u Armiji RBiH a za vrijeme spašavanja Igmana od izdaje nalazio se, vrlo vjerovatno, u Ženevi skupa sa svojim ocem ili u njegovom kabinetu – svakako u odijelu i vrlo, vrlo daleko od bojišta.
Još gori od samog organizacionog odbora jesu upravo ovi ljudi, nabrojani govornici, koji bez imalo stida i ustezanja prihvate “ponuđenu im dužnost” i govore o tuđim bitkama, tuđim ranama, o vojsci sa kojom nisu imali ama baš ništa dok ih podno govorničke bine slušaju preživjeli borci i komandanti kao slika i prilika paradoksa današnjeg bolesnog bh.društva BiH u kojem su se potpuno poremetile gotovo sve društvene norme.
Prvi komandant Armije RBiH, bez sumnje čovjek koji je ovu vojsku osnovao skupa sa svojim saborcima, general Sefer Halilović odbio je govoriti na Igmanu ove, 2013., godine. Smatrao je da mu nije mjesto na bini skupa sa čovjekom, Alijinim sinom koji nije bio ni vojnik Armije RBiH već dezerter u državi od koje je uzeo sve a nije joj dao ama baš ništa. I sam lično smatram, uzevši u obzir sve napisano, da je general Halilović postupio ispravno jer Igman je simbol izdajstva, kriminala i mutnih radnji a na takvom mjestu boljeg govornika od Bakira Izetbegovića je teško naći.
Semir Halilović
Sarajevo, 9.8.2013.