Avdo Avdić emotivno ucjenjuje i politički podvaljuje: Kako je Hrvate u BiH sveo na zapadnu Hercegovinu odrekavši se najdraže pjesme

U tekstu,  objavljenom na portalu Istraga.ba, glavni urednik tog portala Avdo Avdić, piše o navijanju za Bosnu i Hercegovinu. Shvaća, kaže, zašto se pojedinci u BiH bune protiv “Jedna si jedina” i protiv ljiljanke zastave na tribinama. Lijepo. Ali…

Ako će, kaže, oni koji se bune zbog ovoga, nakon zabrane te pjesme i tih simbola početi navijati za BiH, on podržava zabranu ljiljanke i “Jedne si jedine” iako mu je, kaže, “Jedna si jedina” najdraža pjesma.

Tankoćutan je glazbeni ukus u vodećih bošnjačkih pera jer pjesma, izuzev konteksta u kojemu je pjevana, izuzev onih kojima znači zbog duha vremena, gotovo da i nema druge, umjetničke vrijednosti. A to što Avdo Avdić govori kako će odustati od pjesme koja mu je “najdraža” da bi zadovoljio one koje ne bi navijali za BiH “čak i kada bi svi navijači BiH prestali nositi ljiljane i pjevati ratne himne” teška je manipulacija i emocionalna ucjena. Avdić je, eto, tako dobar da bi se i najdraže pjesme odrekao, ali ti zločesti Srbi i Hrvati neće pa neće…

Toliko je pjesama nastalo otkako je svijeta i vijeka, a Avdiću je baš to “najdraža pjesma”. Ali dobro, naročito me ne zanima Avdin glazbeni neukus, nego mi je još nešto zapelo za oko osim emotivnog manipuliranja.

“I “Jedna si, jedina” mi je najdraža pjesma, pa kažem, evo, nikad je zapjevati neću i javno ću podržati zabranu pjevanja te pjesme ako će to Bosni i Hercegovini donijeti iskrene navijače iz Republike Srpske i zapadne Hercegovine”, piše Avdo. Što time želi reći?

Želi reći kako su bosanskohercegovački Hrvati svedeni na samo zapadnu Hercegovinu, taman kao da zapadnobosanskim, istočnobosanskim, srednjobosanskim i drugim bh., Hrvatima – izvana zapadne Hercegovine – ne smetaju ni ljiljanka ni “Jedna si jedina”. Kao da postoji opći konsenzus svih bh. Hrvata izvan zapadne Hercegovine o tomu da je “Jedna si jedina” nešto što doživljavaju svojim, a ljiljanka zastava pod kojom bi danas, da nije tih iz zapadne Hercegovine, smjelo i sretno koračali po sportskim arenama u Europi i svijetu prateći “jednu i jedinu”.

Zlonamjeran je ovo konstrukt jer Hrvati iz zapadne Hercegovine nisu a priori protiv Bosne i Hercegovine kako je Bošnjaci vide, nisu protiv zastave ljiljanke i “Jedne si jedine” jer su iz zapadne Hercegovine niti ih treba motivirati na navijanje za BiH *zabranom* nečega. Zabrane nikada ne donesu ništa dobro, a ni Srbe ni Hrvate se ne može motivirati da navijaju za BiH zato što bi se nešto *zabranilo*. To nema smisla. Hrvati ne navijaju za BiH jer im je reprezentacija svojevrsna preslika stanja u državi. Dok postoje namjere političkih stranaka da se Hrvate sustavno gazi i preglasava, da ih se pretvori u nacionalnu manjinu i politički pa potom i trajno uništi, teško je očekivati da će biti lojalni bilo čemu što je personifikacija te države – bila to reprezentacija ili nastup na euroviziji. Nema potrebe bilo što zabranjivati, dovoljno je odustati od prakse preglasavanja, nametanja političkih predstavnika i krađe temeljnih ljudskih prava. Jednako su Hrvati Kiseljaka protiv ove pjesme i ove zastave kao i oni u Širokom Brijegu, jednako su tuzlanski Hrvati protiv nje kao i onih petnaestak ljudi u Goraždu kojima, ironije li, Avdić i njegovi politički sponzori godinama manipuliraju boreći se, tobož, za njihova prava, dok je u pozadini želja za sirovom krađom hrvatskih mjesta u federalnom domu naroda kako bi se političkim nasiljem ukrala vlast.

Hrvatski narod u BiH jednak je i u dolini Lašve i u dolini Neretve, jednako su, gotovo konsenzualno, i ljudi u Odžaku protiv političkog diskriminiranja od strane bošnjačke politike kao i oni u Neumu, ili ljudi u Grudama kao i oni u Kaknju i Kraljevoj Sutjesci.

Armija RBiH, čiju zastavu danas nosa dio navijača BiH, počinila je niz zločina nad Hrvatima u proteklom ratu. Izvan zapadne Hercegovine. Podsjetimo na samo neke od njih.

Doljani

Pri upadu pripadnika ABiH u selo Doljani u općini Jablanica, 28.srpnja 1993. u jeku žetvenih radova pripadnici Armije RBiH ubili su 37 Hrvata – 8 civila i 29 vojnih obveznika, od kojih je najveći broj u trenutku upada u selo bio zatečen nenaoružan na žetvenim radovima. Oko 180 civila, mahom žena i djece korišteno je pri izvlačenju kao živi zid, da bi potom bili odvedeni u logor u Jablanici.

Uzdol

Pokolj u selu Uzdol, u općini Prozor, je bio ratni zločin kojeg su, također, počinili pripadnici Armije RBiH nad tamošnjim Hrvatima. Pripadnici Armije RBiH upali su u selo u samo jutro, 14. rujna 1993. Ljudi su ubijani puškama, pištoljima, bodežima… Mnogi su dobili metak u zatiljak, neki su izbodeni noževima, kuće su spaljene, crkva i župni ured su teško stradali. Mrtva tjelesa djece i staraca su masakrirana. U selu je ubijena 41 osoba, 29 civila Hrvata i 12 vojnika HVO-a. Sutradan su u Uzdol ušle postrojbe HVO-a i ugledale stravičnu sliku zločina. Za ovaj zločin osuđen je pred Sudom BiH samo zapovjednik Samostalnog bataljona Prozor Armije RBiH Enver Buza na osam godina zatvora.

Zenica: Ubijeni jer su vjerovali Armiji R BiH

U mjestu Sušanj, u općini Zenica ubijeno je 17 hrvatskih civila, mahom starijih osoba koji su ostali u selu i dočekali ABiH nakon povlačenja HVO. U mjestu Grm, također u općini Zenica 18. travnja 1993. pripadnici Armije RBiH ubili su 6 hrvatskih civila. Tri starca su živa zapaljena.

Ubojstva i progoni Hrvata Travnika

Na lokalitetu Bikoše, u općini Travnik, 8. travnja 1993. strijeljano 30 zarobljenih ranjenika HVO i civila. Pri iskapanju tijela uočeno je da su u masovnoj grobnici rađeni naknadni zahvati kojima je bio cilj prikriti tragove zločina.

U Miletićima su muslimanski vojnici izmasakrirali 5 hrvatskih civila, a u mjestu Čukle 9 civila i 12 zarobljenih pripadnika HVO. U Krpeljici su ubili 7 civila. UNPROFOR je tijela našao u selu, prebacio ih u Guču Goru i sahranio u crkvenom dvorištu. Postrojbe Armije RBiH 26. siječnja 1993. nekoliko sela (Višnjica, Lašva, Dusina…) su etnički očistili, protjeravši više od 3.000 Hrvata, a dio civila koristili su kao živi vojni štit. Inače, iz travničke općine postrojbe Armije RBiH protjerale su 19.600 Hrvata.

Granatom ubili 8 djece na dječjem igralište u Vitezu

Dana 10. lipnja 1993. od granate ispaljene s položaja Armije RBiH na dječje igralište u Vitezu, poginulo je 8 djece dobi od 9 do 15 godina.

Pokolji u Križančevom selu, Buhinim kućama, Zabilju…

Prilikom upada u Križančevo selo 22. prosinca 1993. ubijene su 74 osobe (vojnici i civili) hrvatske nacionalnosti. Za dio vojnika se pouzdano znade da su bili živi zarobljeni, a prilikom upada u Buhine kuće pripadnici Armije RBiH ubili su 26 osoba – civila i pripadnika HVO. U mjestu Zabilje, također u općini Vitez 5. rujna 1993. ubijeno 13 zarobljenih osoba (4 civila i vojnika HVO).

Zločini u Kaknju

U Kraljevoj Sutjesci u općini Kakanj 13. lipnja 1993. ubijena su 4 hrvatska civila i spaljene kuće, a u Drenoviku ubijeno je 17 civila žene, dijeca i starci. 13. lipnja 1993. u Slapnici je ubijeno 9 Hrvata.

Napad na humanitarni konvoj u Busovačkim stajama

U Busovačkim stajama, 16. lipnja 1993 ubijene su 22 osobe iz humanitarnog konvoja (14 civila i 8 pripadnika HVO, pratilaca konvoja kroz područje Busovačke planine). U mjestu Gusti Grab (opcina Busovača) – pripadnici ABiH masakrirali su 5 staraca u dobi između 70-80 godina.

Zločini nad bugojanskim Hrvatima

U ljeto 1993. obredima inicijacije, u svojevrsnom dance macabre (Triumfalno vitlanje sjekirom nakon upravo izvršena dekapitacije žrtava), uz mentorstvo arapskih dobrovoljaca, pripadnici ABiH masakrirali su i ubili tzv. bugojansku skupinu koju je činio 21 zatočeni pripadnik HVO, bez obzira što su svi prethodno kao ratni zarobljenici evidentirani od strane Međunarodnog crvenog križa. Primjer pravog etničkog čišćenja je općina Bugojno. Tu je prema popisu iz 1991. živjelo 15.993 Hrvata (34,2%) a nakon ratnih sukoba ostalo je 1374. Ukupno je ubijeno 119 Hrvata, a ostali su pobjegli. Na stadionu NK Iskre je bilo 292 zatočenika, gdje su bili mučeni, a o 21 logorašu se ništa ne zna. Opljačkano je preko 3000 hrvatskih kuća, minirano ih je 1480 a 1070 oštećeno. U gradu su uništena sva katolička groblja.

U Žepču kod Kiseljaka ubili 15 civila

Prilikom upada u selo Žepče u općini Kiseljak 16. kolovoza 1993. ubijeno je 15 civila, među kojima je bilo i djece. Nedugo potom, nakon što su bili opkoljeni od strane HVO, pripadnici ABiH su zarobili 23 hrvatska civila koja su koristili kao živi štit pri izvlačenju iz obruča HVO. 23 zarobljena civila, među kojima ponajviše žena i djece, bili su kasnije predmetom razmjene zarobljenika između 303. brdske brigade ABiH i lokalnog HVO.

U Varešu zapaljeno 320 hrvatskih kuća, u Fojnici ubijeni fratri

Prilikom osvajanja Vareša, 30. listopada 1993. u samom je gradu ubijeno 17 civila koji se nisu htjeli povući s pripadnicima HVO-a, vjerujući da im se ne može dogoditi ništa ukoliko dođe ABiH. Istodobno u selu Borovica zapaljeno je do temelja 320 obiteljskih kuća. Općina u kojoj su Hrvati bili većina etnički je gotovo potpunoma očišćena od Hrvata.

Predsjednik Predsjedništva RBiH, Alija Izetbegović je, 13. studenoga 1993. nakon Bugojna posjetio pripadnike Armije RBiH stacionirane u Fojnici. Tog dana su u Fojnici, u prostorijama franjevačkog samostana Duha Svetog hicima iz vatrenog oružja pripadnici zloglasne Frkine jedinice iz sastava ARBIH (316.brigada) ubili: fra Nikicu Miličevića – župnika i gvardijana samostana te njegovog zamjenika i samostanskog vikara fra Leona Matu Migića.

Ovo nije kompletan popis zločina nad Hrvatima u BiH za koje još nitko nije odgovarao. A obitelji žrtava i više od 20 godina nakon rata još čekaju i nadaju se da će Tužiteljstvo BiH podići optužnice protiv odgovornih za svirepa ubojstva.

A bilo je tu i logora koje je Armija namijenila Hrvatima

Najgori od svih bio je logor za Hrvate u Muzeju u Jablanici, a među ostalim od 331 logora, koliko ih je ukupno imala Armija RBiH tijekom rata u BiH, poznatiji su:

• Muzej u Jablanici – logor Armije BiH kroz koji je prošlo 800 Hrvata
• Silos u Tarčinu – logor Armije BiH koji je postojao preko četiri godine
• Športska dvorana Konjic – logor Armije BiH u kojem su Hrvati redovno zlostavljani
• Četvrta osnovna škola Mostar – logor Armije BiH iz kojeg se strahote još prepričavaju
• Stadion Iskra Bugojno – logor Armije BiH gdje su Hrvati ubijani
• Muzička škola Zenica – logor gdje su Hrvati ubijani
• KP dom Zenica – logor Armije BiH gdje su mnogi bili zlostavljani i ubijani
• Stara tvrđava Travnik – Armija BiH je ovu lokaciju pretvorila u logor za Hrvate srednje Bosne
• Mehurići Travnik – lokacija na kojoj je bila smještena baza mudžahedina i logor za Hrvate
• Motel na Rostovu – kao i u Travniku, mjesto koje je bilo baza mudžahedina i logor za Hrvate
• Gimnazija Bugojno – oni koji su upravljali ovim logorom danas rade u školi kao profesori

Inače, kroz logore Armije RBiH prošlo je više od 15 000 Hrvata, a ubijeno je njih preko 600. Nisu, Avdiću, Hrvati protiv zastave ljiljanke i protiv “Jedna si jedina” jer im se ne sviđa heraldika ili zato što im je glazbeni ukus istančaniji od tvog, nego zato što ih podsjećaju na jad i patnju koju su prošli od strane onih što su nastupali pod ljiljankom pjevušeći “Jedna si jedina”. A njihovi ideološki nasljednici bi im danas, malo, birali vlast umjesto njih.

bild.ba