Published On: Sub, ruj 21st, 2019
#3rd | By Desk

Anđa Bagarić Ćoša iz Bukovice – Duvanjka koja još uvijek izrađuje opanke

Ranorujanskoga poslijepodneva uputili smo se u bukovičke Bagariće. Uski i blago uzbrditi asflatni put, nad kojim su sjene stvarale visoke krošnje stabla, doveo nas je do obiteljske kuće osamdesettrogodišnje Anđe Bagarić koju u ovomu kraju zovu nadimkom Ćoša, a stekla ga je još kao mlada nevjesta pristigla iz susjednoga Mrkodola.

Naravno, nije nam to bio razlog zašto smo ju posjetili. Naime, prošloga mjeseca Ćoša je izradila nekoliko opanaka i to za potrebe Pučke pjevačke skupine Bukovica – Tomislavgrad koja je imala premijerni nastup na ovogodišnjem Etno festivalu u Neumu. Rijetkost je danas susresti naše stare u duvanjskome kraju koji još prakticiraju tu vještinu.

Anđa je davno stekla to znanje od svoje majke.

“To je radila moja mater i rekla je meni, najstarijoj kćeri: „Anđe, ‘ajde nauči pravit’ opanke. Tribat će ti to. I kao cura to sam počela izrađivat’. Kad sam se udala u Bukovicu zatekla sam pet diverova i zavu i svima sam napravila opanke. U međuvremenu se ta obuća više nije puno radila. Mislila sam da sam to zaboravila. Jedna žena u susjedstvu imala je svu opremu za izradu opanaka i tila je to bacit’. Otišla sam na njezin tavan i uzela pribor. Mislila sam da će nekomu zatribat’. I eto, zatribalo je Jozi Bagariću i ovoj našoj pjevačkoj skupini, a prije nekoliko godina i Framašu Mariju Bagariću – Sekanovića.

Kad sam radila ove zadnje opanke neki su u susjedstvu mislili da sam to zaboravila, a neki nisu ni znali da to umim radit’. Kažem im nisam ja Radio Tanjug. Šta znam – znam, šta ne znam – ne znam i hvala ti Bože.

Sav taj pribor je sad kod mene, ako komu zatriba opet ću uradit’. Malo mi je to naporno jer me oči danas slabije služe, ali volje još ima pa se i uradi”, govori nam Anđa vadeći i pokazujući pribor iz vrećice. Prvo nam ponosno otkriva velike stare igle, od kojih je jedna posebna uspomena.

“Eh, pomislim, koliko sam puta s njom zavrtila i površila bozavaca! Tu iglu izradio je jedan momak iz našeg sela i donila sam je u ruvu, evo i danas je imam i s njom radim”, kazuje Anđa.

Tu je i neizbježni drveni kalup – model za opanke, muške, ženske i dječje, preko kojih se provlače „žice“, tanka i jača špaga s kojima se vrze.

“Kože nemam. Na pijaci se kupe „kaljače“, gornj dio se izriže i na taj dio se bocka. To je sada. Nema više opanaka „koritaša“ koji su se nekada radili. Bolji su bili raniji opanci. Lakše se i radilo, a ista mustra ide i za muški i ženski opanak. Ranije je bila ovčja oputa, prorizavala bi se kožica. To se zvalo „prorize“ i to je još bilo lipše. Sa špagom se teže povrze, pojašnjava Anđa ističući da, ako nema neke druge obveze, opanke napravi za tri dana.”

Unatoč slabijem vidu, naša sugovrnica još uvijek dobro čita, a kaže ima završena samo tri razreda osnovne škole. Vrijeme rado provede uz vjerski program Laudato TV-a, ali i emisije o kulturnoj bašitni. „Lijepom našom“ joj je omiljena emisija. Ako nema nikoga u kući emisiju „odgleda na nogama“ – igra i pleše, a veli da zna gotovo sve narodne plesove.

Vraća nas u vrijeme njezine mladosti, okupljanja i igranja kola „kod mise“, zamirivanja cura, šminkanja „ljiljanovim mlikom“, crvenom kartom, ali i šibicom i o tomu bi nam mogla pričati u nedogled. Otkriva nam i neke pjesme koje su pjevali u kolima:

– Misliš dragi da ja tebe volim

di ja s tebom veselo govorim

– Misliš dragi da je meni za te

di ja bacim koji pogled na te.

– Svekrva me moja pozdravila

bolesno mi srce ozdravila

– Čuj dragane s čim me majka kori

da mi tvoji ne valjadu dvori.

– Gospe jaka čuvaj djevojaka

Nestalo je poštenih momaka

– Tri iljade ljiljanovo mliko

Kupi meni i ti moja diko

I dok naizust izgovara pjesme iz kola, kao da je bilo jučer, Ćoša se svježe sjeća i dana kada je zadnji put obula opanke. Bilo je to 1962. godine kad joj je muž otišao na rad u Austriju, a ona na zavjet svetom Anti u Vinjane.

“U opanke sam obula obojke, pošla sam u šest jutri i u pola jedan’est stigla na zavit sv. Anti na Vinjane. I više i’ nisam ni obula. A kad se išlo ovcama, u njima voda žmekćala kad bi kiša pala, pa izlij vodu, opanke okači na trn da se suše i ‘odaj bos… Sve dok se obuća malo ne osuši.”

Kao i gotovo svaka vremešna Duvanjka, Anđa je život provela u polju i u brdu – kopajući i čuvajući blago. Revno je brinula za ognjište i obitelj, odgajajući djecu. Svih četvero su odrasli ljudi. Troje ih je u tuđini: Josip (Džo), Mara i Ivan, a Anica je s njom. Skrbila je i o starima i nemoćnima – svekrvi koja je nekoliko godina bila na postelji, a donedavno i o susjedu koji je bio sam.

Molitva joj je često na usnama pa na našu želju izgovori i vrlo lijepe stare pjesme – molitve. Ni njih nije zaboravila, a učiteljica je opet ona prva – majka.

– O Isuse željo moja

Tebe želi duša moja

Spasi Isuse duše naše

Kono Sveto Tilo Vaše

Pomozite nam radovati

S vama ćemo žalovati

Sveti križ nositi

Svetu ruku otkovati

Sveta ruka raj otvara

Svete noge trud imaše

Za priteške grije naše

– O Marijo mili glas

Tvoje ime za sve nas

Tvoje ime kad čujemo

U srcu se radujemo

O Marijo slatka majko

moli Sina za sve nas

Sada i na smrtni čas

Kad se bude duša od tila dilia

Da se bude sa Spasiteljem Isusom sjedinila.

– O prislavna Božja Mati

Dostojna Si milost dati

Da ja ljubim Sina Tvoga

Moga Boga pridobroga

Za sva moja govorenja

Dilovanja i mišljenja

Vazda budi On upraviti

Kako ću mu ugoditi

Pomozi me još te molim

I za grije sveđer bolim

Kojim sam ga uvridila

I grišeći pogrdila

Najpri Majko Sinu Tvome

Poklanjam se prislatkome

Zatim Tebi koja jesi

za njim prva na nebesim

On je vrelo od milosti

Ti si vruća od slatkosti

Njemu hvala, Tebi dika

Njemu slava prevelika

O Isuse budi hvaljen

Posve vjeke vjekova. Amen.

U stvarnost nas vrati povremeno grleno glasanje pijetla –  kao da je rano jutro, a ne poslijepodneva, kao i sjetne riječi Anđine Ankice o prošlim vremenima. Baš tu u Bagarićima nekad je sve vrvjelo od djece, čeljadi i blaga.

Naše sugovornice ostavismo u društvu umilnih i razigranih mačića, poneke koke i pijetla.

Zora Stanić/Tomislavcity