Zagrebački Nacional prošlog je tjedna otkrio kako je N1 BiH televizija bunkerirala već snimljenu emisiju o Draganu Čoviću, koja je trebala biti emitirana u sklopu njihova serijala “Ispod površine”, čiji je urednik Boris Brezo, koji je nakon ovog medijskog skandala dao otkaz na N1 televiziji.
Za ovaj skandal vjerojatno se ne bi ni saznalo da u njemu kao jedan od sugovornika nije sudjelovao urednik Nacionala Berislav Jelenić. Autor teksta u Nacionalu je Boris Pavelić, jedan od onih nadobudnih hrvatskih “eksperata” za Bosnu i Hercegovinu. Pavelić je u svom tekstu naveo kako je N1 “prvi put u povijesti” podlegla autocenzuri, nazivajući tu televiziju “najvjerodostojnijom” televizijom u regiji.
Lake mete i nedodirljivi “teškaši”
Emitiranje sporne emisije o Draganu Čoviću, koja je, sudeći po određenim natuknicama u Pavelićevu tekstu, zapravo svojevrsna kompilacija svih medijskih afera koje su se vezale uz Dragana Čovića, o kojima su mediji svojevremeno iscrpno izvještavali, uključujući i N1 televiziju, tako da je nejasno o kakvoj je ovdje autocenzuri riječ.
Vjerojatno se o ovoj zabrani ne bi ništa saznalo da se u cijeli slučaj nije uključio Nacional. Sporna emisija trebala je biti emitirana krajem rujna. Prve informacije o zabrani emisije iznio je Amir Zukić, glavni urednik N1 BiH, na redakcijskom sastanku koji je održan 21. studenog 2023. godine. Zukić je na tom sastanku naveo da je “board zabranio” emisiju o Čoviću, jer je smatra jednostranom, te kako bi Čović mogao pokrenuti sudsku tužbu protiv N1 televizije.
Je li ovdje uistinu riječ o profesionalnim standardima vodstva N1 televizije, kojima smeta jednostran pristup nekim bosanskohercegovačkim političkim akterima? S obzirom na dosadašnju politiku N1 BiH televizije, gdje su postojale “lake mete”, poput Čovića i Milorada Dodika, o kojemu je također snimljena emisija, i nedodirljivi “teškaši”, a riječ je o političarima koji dolaze iz bošnjačkog korpusa, što na svoj način govori o “nepristranosti” ove televizije, koja se ni po čemu ne razlikuje od ostalih televizija u regiji. Dakle, ne samo da treba privezati konja gdje ti aga kaže, ponekad ga, kao u ovom slučaju, po nalogu odozgor treba i odvezati.
Šibanje mrtvog konja
Na upit iz Nacionala zbog čega je emisija zabranjena, Amir Zukić je odgovorio: “Nama je Uredničkim smjernicama zabranjeno da objavljujemo neprovjerene informacije i sadržaje za koje nemamo dokaze, tako da zabrana nije termin koji adekvatno opisuje odluku da se u eter ne pusti emisija u kojoj nisu ispoštovani urednički kriteriji koje smo sami sebi postavili. Dešavalo se, naravno, i ranije da ne objavimo pojedine priloge i emisije kad nismo uspijevali dobiti potrebne dokaze tokom istraživanja ili kad urednički nismo mogli stati iza činjenica nepotvrđenog sadržaja. Svaki medij koji se u svom radu vodi najvišim standardima novinarske profesije mora preuzeti odgovornost za ono što objavljuje. Sloboda i rad bez cenzure krase N1, ali i profesionalna odgovornost.”
Kao dokaz “najviših standarda novinarske profesije” na N1 televiziji spominje se i to kako je unutar serijala “Ispod površine” snimljena i emitirana emisija o vječitom studentu Osmanu Mehmedagiću Osmici. Nisam pogledao tu emisiju, ali me živo interesira postoji li u njoj ijedan detalj koji nismo znali prije deset godina. Je li ovdje zapravo riječ o nekoj vrsti “šibanja mrtvog konja”, nečemu što je na ovim prostorima postalo nekom vrstom običajnog prava, čime se post festum fingira neovisno novinarstvo.
Sumrak televizijskog novinarstva
Što je, da se nastavim na ovo, s emisijama o Sebiji Izetbegović, Selmi Cikotiću, Bakiru Izetbegoviću i brojnim drugim, koji su je svojim likom i (ne)djelom višekratno zaslužili, što na svoj način govori o sumraku televizijskog novinarstva na ovim prostorima. Tu dolazimo do onog principa kojim se i generira svaka vrsta društveno neodgovornog ponašanja, a riječ je o onoj čuvenoj latinskoj poslovici “Ono što je dozvoljeno Jupiteru, nije dozvoljeno običnom volu”. Ono što je dozvoljeno Bakiru, nije dozvoljeno Mili ili Draganu. Osim, što pokazuje Mehmedagićev slučaj, kada se Jupiter u onoj kafkijanskoj preobrazbi u jednom trenutku pretvori u vola.
Danas se o većini televizija u svijetu, pa i o onima koje su nekada bile simbol novinarske profesije, ne govori u kontekstu neovisnih televizijskih kuća. Primjerice, u SAD-u se već odavno zna kojoj je političkoj grupaciji naklonjena određena televizijska kuća. Vox je važio, a važi i danas, kao televizija koja je naklonjena republikancima, koja se u vrijeme predsjedničkog mandata Donalda Trumpa pretvorila u njegovu privatnu televiziju, dok je primjerice CNN bio produžena ruka demokrata. Kako onda očekivati nešto slično od balkanskih ekspozitura velikih televizijskih kuća?
U ovom trenutku međunarodnoj zajednici, stvarnim agama koje upravljaju N1 televizijom, ne odgovara zatezanje konopca prema Draganu Čoviću, a bunkerirani sadržaj se, kao vid ucjene ili “pragmatičnosti” na balkanski način, uvijek može izvući iz bunkera i emitirati. Očito je netko u vrhovima međunarodne zajednice procijenio da im u ovom trenutku ne odgovara sukob s Draganom Čovićem, i cijela ova priča može se podvesti pod ovo.
Kada je riječ o pristranom ideološkom pristupu televizijskom sadržaju, on se, na žalost, proširio i na sve drugo, pa čak i na televizijske serije. Trebate pogledati samo neke od njih, koje se vrte na Voxovim specijaliziranim kanalima, poput primjerice serija iz franšize o CSI-ju ili “Blue Bloods”, jednu od najdugovječnijih policijskih franšiza, u kojima se otvoreno glorificira američki ekspanzionizam i desna politika i u kojima su arapski muslimani preuzeli ulogu Indijanaca iz zlatnog doba Hollywooda. Serije su vrhunski producirane i snimljene, što im daje popriličnu dozu prividne vjerodostojnosti.
Lake teme i lake mete
A kako to izgleda u našem slučaju, može se vidjeti na primjeru serije “Znam kako dišeš” Jasmile Žbanić, miljenice Čovićeve miništrice kulture i športa, koja govori o tome kako mali Perica iz svog zlatnog kaveza vidi stvarnost koja ga okružuje, a sve to skupo pretplaćeno javnim novcem, koja je prikazana na jednoj ovdašnjoj javnoj televiziji, a koja završava po uzoru na indijske filmove iz sedamdesetih i osamdesetih, veselim kičerajem s igranjem, pjevanjem i poskakivanjem.
S druge strane, istinski televizijski sadržaji, poput “Žice”, po mnogima najbolje televizijske serije ikada snimljene, teško mogu doći na strogo kontrolirane televizije, barem kada je riječ o SAD-u, jer su iznimno subverzivne. U petoj, posljednjoj sezoni “Žice”, uz policijsku istragu vezana je i priča o sumraku tiskanog novinarstva u SAD-u početkom 2000-ih. Zanimljivo je kako ova serija nije dobila niti jednog Emmyja, nagradu koja se u SAD-u svake godine dodjeljuje najboljim televizijskim serijama.
Pitanje je zbog čega se to dogodilo, jer je “Žica” u svih pet sezona bila superiorna svim drugim serijama. Pa zbog toga, što je i poveznica s našim slučajem, anatomijom jednog skandala koji to nije, što kod većine glasačke mašinerije, koja stoji iza sličnih nagrada, uključujući i Oscara, stvara vidljivu i opipljivu nelagodu. Danas, na žalost, više ne možemo govoriti o televizijskom novinarstvu, već o jednoj besmislenoj deluziji, kilometrima udaljenoj od uzusa profesionalnog i odgovornog novinarstva, gdje su od svega preostale samo lake teme i lake mete.
Josip Mlakić l bljesak.info
wpDiscuz
