Tradicija, rastave i muška snaga: Tko piše o muškarcima koji podnesu sve?
Ubojstvo u Kalesiji otvara bolno pitanje rastava, obiteljskog nasilja i društvenih očekivanja koja oblikuju ponašanje pojedinaca, osobito muškaraca u tradicionalnim sredinama. Ukoliko je motiv zločina bio osjećaj gubitka časti, postavlja se pitanje koliko takvi oblici razmišljanja i dalje opstaju u društvu i koliko društvo svojim reakcijama potiče ili prevenira ovakve tragedije.
Danas su rastave i odvođenje djece od očeva sve češće. Na Zapadu postoji jasna pravna regulativa koja u većoj mjeri neutralizira emocionalne i ekonomske posljedice razvoda za oba roditelja, dok su u tradicionalnim sredinama balkanskih društava muškarci često izloženi izrugivanju ako se ne “bore” za dominaciju u obitelji. Ako ne reagiraju nasiljem, nego situaciju prihvate dostojanstveno i okrenu se brizi za dijete, često su predmet podsmijeha.
Takvi muškarci, koji unatoč svemu podnesu gubitak obitelji bez osvete, bez pada u destrukciju, i koji u primitivnim sredinama uspiju ostati stabilni i posvećeni djetetu – zaslužuju svako divljenje. A o njima nitko ne piše. O nasilnicima i osvetnicima pričaju svi, ali oni koji sve podnesu i nastave živjeti s integritetom ostaju nevidljivi.
Pitanje je – hoće li društvo konačno prepoznati snagu tih muškaraca, umjesto da glorificira one koji svoju slabost pretaču u tragediju?
Slučaj dvostrukog ubojstva u Kalesiji šokirao je javnost, a ročište održano danas u Tuzli otkrilo je dodatne jezive detalje – Emir Selimović (38) udavio je suprugu i sina na spavanju, nakon što im je prethodno dao lažnu sigurnost da im se ništa loše neće dogoditi. No, ono što ostaje nejasno i što tek treba rasvijetliti pravosudni proces jest motiv – što je moglo nagnati Selimovića na ovaj monstruozni čin?
1. Obiteljsko nasilje kao uzrok?
Prvi i najčešći faktor kod ovakvih zločina jest obiteljsko nasilje i eskalacija dugotrajnog konflikta. Poznato je da su Selimović i njegova supruga Inela bili u brakorazvodnoj parnici, što sugerira da je njihov odnos bio ozbiljno narušen. U takvim situacijama često dolazi do pojačanih tenzija, naročito ako su u igri pitanja skrbništva nad djecom, podjele imovine ili osjećaj gubitka kontrole nad situacijom. Je li ubojica bio ljut zbog ishoda razvoda? Je li smatrao da gubi obitelj i time vlastiti identitet? Nije rijetkost da muškarci u ovakvim situacijama pribjegnu brutalnim činom kako bi “kaznili” supružnika, pogotovo ako postoji osjećaj povrijeđenog ega ili poraza.
2. Kontrola i posesivnost – je li Selimović vidio suprugu i sina kao “svoju imovinu”?
Ubojstvo supruge i djeteta na spavanju pokazuje element hladnokrvnosti i proračunatosti. Time se isključuje scenarij zločina iz afekta. Ako je netko u stanju pričekati da žrtve zaspu, lažno im pružiti sigurnost, a zatim ih ugušiti, to upućuje na osobu koja osjeća apsolutnu kontrolu nad svojim činom. Ovakvi slučajevi često su povezani s narcisoidnim ili sociopatskim osobinama, gdje počinitelj smatra obitelj svojim vlasništvom i vjeruje da ima pravo odlučiti o njihovoj sudbini.
3. Planiranje bijega – znak svijesti o počinjenom zločinu
Selimović nije počinio samoubojstvo nakon ubojstva, što često bude slučaj kod tzv. “proširenih samoubojstava” (kada počinitelj nakon ubojstva obitelji ubije i sebe, smatrajući da život više nema smisla). Naprotiv, on je pobjegao i pet dana se skrivao, što upućuje na to da je bio svjestan težine svojih djela i da nije imao namjeru suočiti se s posljedicama. To može sugerirati da nije ubio iz impulsa ili nekontroliranog bijesa, već da je znao što radi i svjesno pokušao izbjeći odgovornost.
4. Financijski problemi, osveta ili psihološka nestabilnost?
Tužiteljstvo zasad nije iznijelo informacije o eventualnim financijskim motivima ili psihičkom stanju Selimovića, ali su ovakvi faktori često prisutni u slučajevima ubojstava unutar obitelji. Jesu li postojali dugovi, dugotrajne frustracije, paranoja ili neki oblik depresije koji je eskalirao do zločina? Je li Selimović smatrao da gubi sve – obitelj, financijsku stabilnost, društveni status – pa je odlučio da nitko neće “otići” bez njega?
5. Sindrom “potonulog broda”
Ubojstva unutar obitelji često su vođena osjećajem nemoći, gdje počinitelj osjeća da gubi kontrolu nad svojim životom. Ponekad se takvi počinitelji vode uvjerenjem da ako oni ne mogu imati svoju obitelj pod svojim uvjetima, onda nitko neće. Psiholozi to nazivaju sindromom “potonulog broda” – kada osoba vjeruje da se sve ruši, pa želi povući sve sa sobom u propast.
U kontekstu tradicionalnih i patrijarhalnih društava, motiv časti često igra ključnu ulogu u obiteljskim tragedijama, osobito u slučajevima femicida. Ako je Emir Selimović doživio rastavu braka kao gubitak muškog autoriteta, a ako je dodatno postojala sumnja ili potvrda da je njegova supruga pronašla novog partnera, u njegovom mentalnom sklopu to je moglo predstavljati vrhunsku “sramotu” koju je mogao “oprati” jedino nasiljem.
Tradicija, “muška čast” i patrijarhat
U ruralnijim i konzervativnijim dijelovima BiH i šire regije, muška čast se tradicionalno vezuje uz kontrolu nad obitelji, osobito nad ženom i djecom. U takvim sredinama rastava braka nije samo osobni neuspjeh, već i društveni “poraz” muškarca. Ako bi supruga ušla u novu vezu, to bi se moglo doživjeti kao konačno “poniženje”, zbog čega neki muškarci pribjegavaju ekstremnim mjerama kako bi, u svom pogledu na svijet, vratili “ravnotežu”.
“Ako nije moja, neće biti ničija” – psihologija vlasništva
Mnoge žene ubijene su upravo u trenutku kada su se pokušale osloboditi iz toksičnih odnosa. To ukazuje na raširenu ideju da muškarac “posjeduje” svoju ženu i obitelj, a da se njezin odlazak doživljava ne samo kao izdaja, nego i kao poništenje njegove uloge u društvu. U ekstremnim slučajevima, to može rezultirati uvjerenjem da žena “nema pravo” nastaviti život bez njega, te da je jedino “rješenje” – njezina smrt.
Djeca kao produžetak identiteta
Ubojstvo sina dodatno komplicira motivaciju. Je li ga ubio jer je dijete bilo “vezano” uz majku, smatrajući da ga ona “uzima” sa sobom? Je li mislio da će ga u budućnosti odgajati drugi muškarac? Ili je dijete bilo “kolateralna žrtva” u njegovom osvetničkom naumu? U tradicionalnim društvima, muškarac može smatrati da gubi ne samo suprugu, nego i nasljednika, što dodatno povećava osjećaj očaja i želju za krajnjim nasilnim činom.
Zadržavanje “časti” kroz nasilje
Iako se modernim očima ovakav čin čini monstruoznim, u duboko patrijarhalnim krugovima može postojati perverzna logika po kojoj se “čast” vraća kroz čin “kazne” ženi koja se, u njihovom shvaćanju, “osramotila”. Ovo je obrazac koji se često viđa u slučajevima “ubojstava iz časti” u određenim društvima, gdje muškarci ubijaju svoje supruge, kćeri ili sestre zbog ponašanja koje smatraju neprihvatljivim.
Ako je u pozadini ovog zločina bio osjećaj povrijeđene časti, onda je riječ o klasičnom primjeru patrijarhalne toksičnosti u kojoj muškarac ne vidi izlaz iz situacije osim kroz destrukciju – ne samo supruge, već i vlastitog potomstva. Umjesto suočavanja s osobnim neuspjehom, on bira osvetu, jer u njegovom mentalnom sklopu gubitak žene nije osobni problem, već napad na njegov identitet. Time ne samo da ne vraća čast, već čini ultimativni zločin koji dokazuje koliko su ovakvi obrasci razmišljanja destruktivni – za žrtve, ali i za cijelo društvo.
wpDiscuz
