Nakon što su odzvonila i posljednja uskrsna zvona, imam potrebu osvrnuti se na zagrebački uskrsni dar hrvatskomu narodu u BiH. Toplo smo iz hrvatske metropole pozdravljeni izložbom nasmiješenih predsjednikovih portreta, i to na uočnicu godišnjice trusinskoga pokolja, a unutar ovogodišnjega vremena korizmene priprave za proslavu uskrsnuća Spasiteljeva.
Počašćeni smo darom sličnim onima koje iz Zagreba počesto primamo onda kada Hrvatskoj ne gori pod
Darko Juka l FB
Ne, nisu to nasmiješeni portreti pokojnoga prvog hrvatskog predsjednika, njegov je zagrebački spomenik išaran nešto ranije. Izložba, otvorena 14. travnja u Novinarskomu domu pod imenom Predsjednik izbliza, nasred Zagreba u široke osmijehe razvlači lice vrhovnoga zapovjednika Armije RBiH čiji vojnici iza sebe ostaviše trusinske leševe i još nebrojena hrvatska stratišta iz 90-tih godina prošloga stoljeća!
Izložbu Alijinih osmjeha otvorio je njegov sin Bakir koji je, dva dana poslije, upravo na trusinsku godišnjicu, na grobu ratnoga zločinca Rasima Delića, haašku presudu tomu generalu Armije RBiH nazvao ”nepravdom”, a osuđen je po zapovjednoj odgovornosti nad pripadnicima mudžahedinskih postrojbi u sastavu Armije iza kojih su, po brdima i poljanama, po selima i gudurama Središnje Bosne i neretvanskoga kanjona ostala unakažena tijela ubijenih u obredima koje zapadni svijet 20. i 21. stoljeća ne poznaje.
U Zagrebu 21. stoljeća, agilna Radnička fronta ne poima Alijine osmijehe u ovo tegobno vrijeme sablaznima…
Ni toj fronti ni Novinarskomu domu, očito nikomu, nije sablažnjiv zagrebački nastup čovjeka koji je, izbornim inženjeringom, za hrvatskoga člana Predsjedništva BiH instalirao prvoga Hrvata među Bošnjacima koji je, pak, na dan između Alijinih zagrebačkih osmijeha i godišnjice trusinskoga očaja, javno poručio kako su agresiju na BiH ”činile susjedne zemlje”.
Zamislim se i upitam ne bi li bilo uljudno odužiti se hrvatskoj metropoli mostarskom izložbom nasmiješenih portreta Ljubomira Bajića…
A onda si kažem – Ne bi!
Mostar je to civilizacijski nadrastao!U ono je vrijeme Uskrsli upitao učenike: ”Zar niste mogli jednu uru probdjeti sa mnom?”. Eh, moj Zagrebe, zar nisi mogao jednu uru probdjeti s nama?!