O tomu koliko su se Bošnjaci žrtvovali za Tisućljetnu, Suverenu, Nedjeljivu, a, evo sad, i Građansku, najbolje svjedoče riječi jednoga od njihovih – gdjekad i nepravedno zapostavljenih prvoboraca – Bakira Izetbegovića, dakako!
„… A bila nam je ponuđena trećina Bosne: ‘Uzmite to“. Ja sam bio prisutan u Ženevi i svugdje gdje se pregovaralo. Nudilo se. I da smo to uradili, imali bismo Alijinu sliku na zidu, imali bismo svoju vojsku, svoju obavještajnu službu, svoje medije i tako dalje“, svjedočio je s, dojam je, i nemalo žala Alijin jedinac prošloga tjedna na predizbornom skupu SDA. Ih, da je to još uglazbiti, kako to, inače, Temeljna umije, pa da imamo esdeaovske “ilahije i kaside” o tome povijesnom događaju. I uoči izbora!
Piše: Josip Vričko, Katolički tjednik
Malo je sinova k’o što je Bakir
Mali bi, međutim, problem mogao biti samo to što Izetbegović II. ne pripovijeda (baš) onako kako je bilo. Mada, ova njegova mala povijesna reinterpretacija govori o tomu kako je njezin autor, ako ništa drugo, dobar sin. Malo je danas takvih! Očekivati da istovremeno ima i dobro pamćenje… malo je, ipak, preambiciozno. Jer, ipak, bilo je to u rujnu 1993. Tko će sve pamtit?! Zapravo, ima tko će.
Nakon što je sredinom rujna Zoran Milanović u Jajcu, na obilježavanju 27. obljetnice oslobođenja toga grada, podsjetio kako bez Hrvatske vojske i Hrvatskog vijeća obrane – BiH ne bi bila oslobođena i ne bi danas bila cjelovita država, javili su se neki bošnjački „građanski“ twitteraši. Riječ je o mirnodopskim gazijama koji već stanovito vrijeme bivšega predsjednika SDP-a Hrvatske ne zovu drugačije doli ustaša. Primjerice, jedan od njih, kopredsjedavajući Američko – europske alijanse Reuf Bajrović, koji inače legitimitet da osnuje rečenu udrugu crpi iz činjenice da mu je žena Amerikanka a on, eto, Europljanin, drži kako su Republika Srpska i Herceg-Bosna bile okupirane teritorije članice UN-a. E, baš je izabrao polemizirati s Milanovićem nakon njegova sata povijesti u Jajcu – kojega su združeno oslobodili Hrvatska vojska i Hrvatsko vijeće obrane.
Slobina i Alijina Srebrenica
A što se tiče „UN-ovih granica“, otac aktualnog junaka “ilahija i kasida” nije ih se baš držao kao pijan plota. Uključivši se u polemiku što bi s BiH bilo bez hrvatskih vojnika (i Hrvatske), Luka Mišetić kazao je kako bi joj suverenost bila na razini – Cipra. „… U vjerojatnijem scenariju, RS bi proglasila neovisnost od BiH putem referenduma, a temeljem deklaracije Izetbegovića i Krajišnika“, drži taj američki odvjetnik hrvatskih korijena. Ali, Mišetić je Hrvat – tko će mu vjerovati?! Pa, može li se onda vjerovati Seferu Haliloviću?! Koji nije Hrvat – sigurno!
Taj je general, naime, u polemiku s „prvim predsjednikom“ upao u srpnju 2003., nakon što je Alija reagirao na (haaške) tvrdnje Slobodana Miloševića kako mu je nudio zamjenu Srebrenica za Vogošću. Naime, Izetbegović I. je tvrdio kako je Milošević svoje svjedočenje temeljio na Halilovićevu svjedočenju pred Tribunalom. I tako generala povukao za jezik. „… Ako si zbog godina ili starosti zaboravio, podsjećam te da si 16. rujna 1993. s Momčilom Krajišnikom tajno potpisao Zajedničku deklaraciju o podjeli BiH na tri etničke republike, koja u stavu 5. kaže ‘da oformimo radnu grupu za posebna pitanja koja se odnose na teritorijalni razgraničenje između dvije republike u budućoj Uniji BiH, uključujući istočnu Bosnu’, a dva dana prije toga s Tuđmanom si potpisao Deklaraciju o bošnjačko-hrvatskom razgraničenju. I u jednom i u drugom tajno potpisanom dokumentu stoji da se Republika Srpska i HR Herceg Bosna, nakon dvije godine, mogu referendumom izjasniti žele li ostati u uniji BiH ili se priključiti Srbiji i Hrvatskoj“, podsjetio je Halilović svoga nekadašnjega vrhovnog zapovjednika na ovu haašku epizodicu, uz dodatak kako je i na Bošnjačkom saboru u Sarajevu u rujnu ’93. sve bilo spremno kako bi se proglasila bosanska republika – bošnjačka nacionalna država bez Srebrenice.
U takvom je ozračju u Sarajevu osvanuo glasoviti grafit: Potpiši, Alija, neka je k’o avlija. Kao, valjda, alibi za (sve) ono što je Izetbegović stariji dogovarao. Tajno! Lakše je, međutim, po glavnom gradu njegove nesuđene avlije danas pisati i pričati o 48 (famoznih) susreta Tuđman-Milošević, nego o Alijinom Karađorđevu. Pa, eto, i onome u Holiday Innu kojega spominje Halilović.
Suljagićev zid
Uostalom, jedan od danas najglasnijih progonitelja „ustaša“ Emir Suljagić prije desetak godina, dakle dok ga još nisu uhljebili u srebreničkom Memorijalnom centru Potočari, na zanimljiv je način pisao o političaru koji bi, kako nas uvjerava sin mu, danas bio na zidu da je (samo) pristao na – Trećinu. U tekstu suptilna naslova (i pitanja) Zašto prezirem Alijino naslijeđe, (danas) prvi grobar u Bošnjaka, uz ino, piše:
„Čvrsto vjerujem u to da Bosna i Hercegovina ne može prosperirati na bilo koji način dok vladavina Alije Izetbegovića ne bude u potpunosti diskreditirana među Bošnjacima. Nasljeđe njegove vladavine je tako teško da je zemlja koja je imala više nego burnu povijest, vjerojatno prvi put došla ovako blizu točke pucanja iznutra. On je uspio Bošnjake vratiti u mrak u kojem teologija caruje nad logikom – i jedno i drugo kao sistem rezoniranja, drugim riječima, to je rezultat njegovog sistema vrijednosti. Njegova politika, pak, bila je bez vizije i kao rezultat obilježena manjkom odlučnosti. On je izgubio rat i poraz ugradio u temelje društva koje je počeo stvarati poslije rata. On je posijao sjeme svake bošnjačke frustracije danas. I ako se dogodi da se Bosna i Hercegovina raspadne to će biti rezultata tih frustracija.“
Suljagićev je uradak nastao sredinom siječnja 2010. kada je Alija već odavno preselio (preminuo u listopadu 2003.) na ahiret, odnosno na Kovače, a autora je, prema vlastitu priznanju, da savije tabak ponukala borba na desnici u Bošnjaka između Sulejmana Tihića, Fahrudina Radončića i Harisa Siljadžića za Alijino političko nasljeđe, usprkos tomu ili, veli, upravo zato što je riječ o skoro arhaičnim, potrošenim idejama i ideologiji i poraženoj i pogubnoj politici.
Svi bi – Bakira!
Pa, ipak, u zanosu predizborne kampanje Izetbegović II. danas svjedoči kako ga ljudi zovu i kažu da daju sinovima ime Bakir kako bi i oni k’o Alija imali svoga (sina) Bakira. Daje ili itko ima Alija, Sin ne kaže. Ali, vidjeli smo, nekako mu je žao što mu otac danas nije na zidu. Osim, dakako, u njegovu uredu. A, valjda, i doma na Poljinama.
Aktualnije je, međutim, pitanje – sad kada je propao projekt Alija na zidu – hoće li mu nasljednik nakon izbora sjesti u mitsku babinu fotelju pa se onda kvalificirati da mu slika visi po zidovima? Šanse mu nisu male, poglavito ukoliko se Bošnjaci prestanu miješati u hrvatska posla i kane se – tradicionalno – početkom listopada pjevati Bosnom se širi miris Ljiljana (Zlatnog). No, i ako se Jedinac po treći put useli u Titinu 16, njegova će slika (eventualno) biti na trećini Bosne. I to bez Srebrenice, gdje je, unatoč svim upozorenjima reisa Kavazovića, načelnik – Vlah.
Ma, neka priča tko što hoće, Alija je bio – vizionar!/HMS/
wpDiscuz
