Pola godine zamalo je prošlo otkako je 9. ožujka iz pulskog zatvora, uz spektakularnu dobrodošlicu tisuća svojih sunarodnjaka i obožavatelja, izašao Fikret Abdić. Već u toj prigodi njihov Babo rekao im je da dolazi u Veliku Kladušu na sastanak s dioničarima, bivšim zaposlenicima i kooperantima Agrokomerca dogovoriti se o prioritetima ostvarenja u zatvoru napisanoga Prijedloga za preuzimanje i obnovu tog uništenog diva. No, Abdić nije zakoračio na tlo Bosne i Hercegovine jer je poruka tamošnjih političkih krugova o “sigurnosnom riziku” prihvaćena kao prijetnja trinaestim atentatom i konačnim obračunom s njim. S Abdićem, kojega suradnici i dandanas nazivaju predsjednikom, našli smo se u Maljevcu, pola kilometra udaljenom od granice s Bosnom i Hercegovinom. Tu je Abdić šezdesetih godina započeo priču o gospodarskom čudu bivše države. Odavde će je, kaže, i nastaviti.
Hoćete li konačno prijeći državnu granicu i ispuniti obećanje i dugogodišnje snove desetaka tisuća vaših sljedbenika?
Ne mislim da je problem hoću li ili neću prijeći granicu. Puno je važnije što mogu uraditi za svoj kraj od toga kakve bi to emocije moglo potaknuti kod tisuća onih koji me očekuju. Znam da bi doček bio veličanstven, a to bi onda dovelo u pitanje presudu protiv mene. Jer, kakav je to ratni zločinac kojemu se ljudi raduju?
Tromjesečno ste, nakon izlaska iz zatvora, objavljivali anekse Prijedlogu za preuzimanje i obnovu AC-a. U aneksu 3 govori se o imovini u Hrvatskoj. Spominjali ste Luku Rijeka, Distributivni centar i hladnjaču Kukuljanovo, bivši Brodokomerc, turističke objekte… Na koju imovinu u Hrvatskoj konkretno AC polaže pravo, na čemu se ono temelji i koje su to vrijednosti?
Da vlasti BiH prihvate Prijedlog, izbjegli bi se nepotrebni i dugi i skupi sudski procesi i otvorili procesi ekonomskog prosperiteta za cijeli taj kraj, ali i za BiH u cjelini. Jer, Prijedlog je naišao na podršku velikog broja ljudi koji danas žive po cijelom svijetu, ali i kod ljudi koji žive u BiH. Nerazmjer u razini interesa običnih ljudi i institucija BiH dovoljno govori o tome da su sitni privatni interesi iznad javnog interesa i da u takvom ozračju nije moguće pokrenuti nijedan ozbiljniji privredni projekt, a kamoli obnoviti veliki privredni sistem kao što je bio AC. Osnovni je problem što aktualna vlast ne želi obnovu AC-a čak ni po cijenu da tisuće ljudi ostanu bez posla i gladni kruha. U privatizacijskom vihoru koji se dogodio na tlu država nastalih raspadom SFRJ preko nekih prava se samo prešlo kao da nikada nitko neće pokrenuti reviziju tih postupaka. Činjenica je da dioničari Agrokomerca vode sudske sporove dokazivanja vlasništva s Vladom Federacije koja se sama proglasila vlasnikom i tako obespravila tisuće dioničara i njihovih nasljednika. Ne smije se ni u jednom trenutku zanemariti činjenica da je Agrokomerc Velika Kladuša zapošljavao 13.600 radnika, da je imao predstavništva u svim republikama bivše Jugoslavije i da se nakon raspada države ne može tretirati samo kao lokalna kladuška firma. Nismo se obraćali institucijama u Republici Hrvatskoj, ali to namjeravamo. Ne želim govoriti kolika je vrijednost imovine AC-a u Hrvatskoj jer bi to vjerojatno sprječavalo rješavanje problema. Za povrat imovine potrebno je dokazati vlasništvo. Država BiH nije vlasnik Agrokomerca niti je vlasnik imovine koju Agrokomerc ima u Hrvatskoj. Vlasti u BiH na imovinu gledaju na način da je treba uzeti i prodati, a ne da bi tu imovinu stavili u funkciju revitalizacije Agrokomerca. Mi, nezaposleni dioničari Agrokomerca, najbogatiji smo bijednici na kugli zemaljskoj.
Nedavno je u BiH objavljeno da ste se sastali s ministrom Slavkom Linićem.
Nisam. U Hrvatskoj sam razgovarao o Agrokomercu samo sa suradnicima i dioničarima Agrokomerca, koji su bez obzira na današnje aktivnosti u drugim poduzećima spremni volonterski biti angažirani u Agrokomercu. Riječ je o velikom broju ljudi, većinom visokoobrazovanih.
Koja je uloga tvrtke MED-EKO d.o.o. utemeljene u Opatiji u svibnju, na čijem je čelu vaša kći Edina?
Uvidjevši da Prijedlog nailazi na poteškoće i da će to zahtijevati dug proces sudovanja i natezanja, odlučili smo osnovati tvrtku koja nema nikakvih dubioza i koja je potpuno čista. To je MED-EKO na čelu kojega je moja kći Edina. Pozvali smo naše sunarodnjake iz inozemstva da ulože novac u tu tvrtku (jer nema nikakvih dugova ni potraživanja) i da tako stvorimo zdravo i jako malo dioničko društvo s temeljnim kapitalom koji će iznositi nekoliko milijuna (kuna, eura, dolara). Tako bismo zapravo počeli obnovu proizvodnje u Agrokomercu preko te nove firme, a kada nam sudovi dosude povrat AC-a, stručni tim revizora procijenit će koliki je ulog u MED-EKU i to će postati sastavni dio AC-a. Nismo skloni gubiti vrijeme i čekati da nekome pamet dođe u glavu, jer to znači razbacivanje i energije i novca i vremena, a ničega od svega toga nemamo napretek.
Izabrani ste za predsjednika uprave Udruženja nezaposlenih dioničara AC-a. Je li vaše čelništvo prednost ili zapreka ostvarenju gospodarskih nakana i planova o preuzimanju i obnovi Agrokomerca?
Udruženje za zaštitu nezaposlenih dioničara Agrokomerca registrirali smo 1999. u Sarajevu, kao odgovor tadašnjim vlastima i njihovoj procjeni da je Agrokomerc državna tvrtka i da je značajna za kanton, pa je to značilo da upravljačku strukturu imenuje kanton (županija). Od 1999. vodimo sudske sporove s Vladom Federacije. Malo je deset nastavaka knjige da se opišu sva brutalnost pljačke i načini likvidacije Agrokomerca od strane Vlade Federacije i ljudi koji su joj bili odani. Ono što je važno istaknuti jest da je AC proizvodio u ratu, da je iz rata izišao neoštećen, sačuvan i spreman za proizvodnju. Danas od Agrokomerca nije ostalo gotovo ništa osim lokacija gdje su bile peradarske farme te skladišnih i proizvodnih prostora koji su cijepani na manje i davani u najam “političkim podobnicima” koji taj najam ne plaćaju ili fiktivno prikazuju ulaganja u objekte kako bi stvorili pretpostavke da za dug te iste prostore dobiju. Proizvodne linije koje su i danas mogle proizvoditi za tržište ili su pokradene ili uništene ili dugo ne rade pa ih je potrebno obnoviti.
Politička afera AC-a iz 80-ih godina pala je u vodu, ali je uništen AC. Bili ste osumnjičeni za nezakonito poslovanje Agrokomercove tvrtke u Austriji, po oslobođenju optužbi isto se dogodilo nakon sličnog suđenja u Karlovcu, a takav sudski postupak odugovlači se u Rijeci. Hoće li biti novih optužbi i tužbi?
Nekako se stječe dojam kako je normalno mene optužiti za nešto, potom me zaposliti kako bih se branio od optužbi, a kad spor završi, naravno u moju korist, onda nitko ne nalazi potrebnim da o tome informira javnost. Tako je, na primjer, “afera Agrokomerc” započela 1987. godine optužbom da sam podrivao ekonomski sistem Jugoslavije, kad mi se sudilo po članku 114. Kaznenog zakona Jugoslavije, po kojem sam mogao biti osuđen na smrtnu kaznu. Optužili su me da sam izdavao mjenice bez pokrića, da bi samo dvije godine kasnije sve te optužbe pale i ostali samo neki ugovori koji su imali karakter “privrednog prijestupa”. U to vrijeme karakter djela je imao značaj i sa stajališta da sam za vrijeme afere uhapšen kao savezni zastupnik u Skupštini Jugoslavije, čemu je prethodilo ukidanje imuniteta. Naravno, za privredni prijestup za koji je tada bila propisana kazna do pet godina zatvora ne bi me mogli uhapsiti.
Znači, bila je potrebna afera i mnogi političari, koji imaju odgovornost još iz tog vremena, nažalost i danas visoko kotiraju i ne nalaze potrebnim da se iskupe za ono što su nepravedno uradili za trajanja afere. Ta popularna afera Agrokomerc službeno je okončana tek 2004. godine oslobađajućom presudom.
U međuvremenu postao sam izborni pobjednik na prvim višestranačkim izborima u BiH, kada sam dobio više od milijun glasova, i to najviše glasova od svih u svim pretežno srpskim, hrvatskim i muslimanskim općinama. Nije autonomija pitanje na kojem smo se razišli Alija Izetbegović i ja, nego je to Agrokomerc. Imao sam ponudu Ante Markovića da uđem u njegovu stranku. Prihvatio sam SDA jer su izričito govorili i obećavali da će podržati AC. Alija je tvrdio da će, ako pobijedi, ukinuti Službu državne sigurnosti zbog Agrokomerca i zbog, rekao je, “zla koje su nanijeli vašem i našem Babi”.
Dok sam bio član Predsjedništva BiH, austrijska policija je provodila istragu o meni i o poslovanju Agrokomerca Beč, i to na temelju anonimne prijave koju je 4. siječnja 1993. u Beču podnijela “muška osoba”. U toj anonimnoj prijavi o meni se govori kao izdajniku i zločincu, a o Velikoj Kladuši kao mjestu gdje su logori u koje se smještaju neistomišljenici. Važno je reći da se radi o razdoblju od deset mjeseci prije nego što je proglašena AP Zapadna Bosna i o vremenu dok sam kao član Predsjedništva BiH sudjelovao u mirovnim pregovorima koji su se vodili u Ženevi. Nakon osam godina istrage obaviješten sam da je istraga obustavljena i tada sam i saznao da je sve počelo s anonimnom prijavom.
Nakon toga uslijedilo je suđenje u Karlovcu na temelju prijave Muje Milaka koji je, uzgred rečeno, i svjedok optužbe u predmetu “ratnog zločina”. Optužili su me da se lažno predstavljam kao direktor Agrokomerca Karlovac, a sve kako bi došli do imovine Agrokomerca u Hrvatskoj. Predmet je završio oslobađajućom presudom, ali to nije zaustavilo moje “progonitelje” koji su odmah, u tijeku procesa u Karlovcu, podnijeli gotovo istu prijavu u Rijeci gdje je postupak još traje.
Uglavnom, ja sam jedini čovjek na kugli zemaljskoj koji je idejni tvorac i realizator jedne firme a da konstantno na sudu brani to što je stvorio. Postalo je društveno prihvatljivo da stvaralac bude uvijek optuženi, a rušitelji oni koji pokreću procese, i to onim novcima koje smo mi, sada nezaposleni dioničari, krvavo zaradili. O zrelosti država BiH i Hrvatske ovisi hoće li takvih sporova biti još.
Izdržali ste više od dvije trećine kazne za ratni zločin. Sve to vrijeme niste jeli zatvorsku hranu. Zbog čega? Niste li se i sami usporedili s Alojzijem Stepincem?
Ja nisam počinio ratni zločin. To što su zainteresirane strane odlučile da se sa mnom privatno obračunaju ne znači da tu njihovu osvetu trebaju platiti porezni obveznici. Nisam želio nikome biti na teret, pa ni Republici Hrvatskoj. Sve što sam konzumirao u zatvoru i sve što sam trebao, pa i toaletni papir, sve sam kupovao. Iako sam imao zdravstveno osiguranje, sve što sam trebao od liječničke pomoći platio sam. Istina, to je moju obitelj ovih gotovo 11 godina strahovito puno stajalo, ali izdržali smo. Točno je da sam se usporedio s Alojzijem Stepincem u onom dijelu koji se tiče suđenja. On i ja smo u povijesti ovih država jedini osuđeni na visoku kaznu a da nije saslušan nijedan svjedok obrane. Za razliku od mene, kardinal Stepinac je imao bolje uvjete izdržavanja kazne i omogućeno mu je mjesto za molitvu. Meni u zatvoru nije omogućeno da radim, a želio sam samo to.
Zašto ste se nakon izlaska iz zatvora sastajali s Josipom Boljkovcem? Kakvo je značenje vašeg susreta s prvim hrvatskim ministrom unutarnjih poslova?
Prije tog sastanka imao sam više od stotinu susreta s ljudima iz različitih sfera života. Boljkovac bi trebao biti svjedokom da je golemi kompleks AC-a u Karlovcu stvarno naše vlasništvo i da je u tom smislu pokojni predsjednik RH dr. Franjo Tuđman bio više nego korektan kada je rekao da se Hrvatska ne smije okoristiti aferom AC i da treba vratiti Agrokomercu sve što ima uloženo u Republiku Hrvatsku. To se odnosilo i na niz objekata koji su u to vrijeme izgrađeni u Hrvatskoj, a o kojima nitko nije vodio računa. Vidite kako su ljudi nepravedni; kažu da Tuđman nije volio muslimane, a Mesić ih, kao, voli. Ali, Mesić nije učinio ništa kako bi obeštetio Agrokomerc, a Tuđman je pokazao spremnost. Kao znak da će obeštetiti AC Tuđman je Juri Klariću, direktoru Voća Zagreb, rekao da mi da kredit od dva i pol milijuna maraka. Isto toliko kredita dala je i Kemikalija kojoj je tada direktor bio Damir Novotny. I Astra je trebala dati dva i pol milijuna, ali oni nisu dali novac, nego garanciju za AC za uvoz repromaterijala od tvrtke Loman. Imam dokaze da smo taj uvoz platili, ali na kraju se dogodilo da su novi vlasnici Astre na račun toga uzeli naš poslovni prostor u Zagrepčanki. Po nalogu suda provedena je ovrha nad prostorom za koji se nije utvrdilo tko mu je vlasnik. Mi smo se kao AC Karlovac na sudu borili s matičnom firmom. A kada su vlasnici Astre krenuli u spor s firmom, AC Velika Kladuša je angažirao odvjetnike koji na sud nisu ni dolazili pa su oni dobili naš prostor u prizemlju a da nikakva potraživanja nisu imali. Pisali smo Tomislavu Karamarku i Oliveru Grbiću o tom kriminala, tražili hitnu intervenciju, no odgovor nikada nije stigao.
O čemu ste tada još razgovarali s Franjom Tuđmanom?
O suđenju u aferi Agrokomerc. Tada mi je rekao: “Fikrete, svi smo mi hapšeni, ali vi ste se jedini sjajno branili. Suvereno ste, na suđenju u aferi AC, 270 dana vladali ne samo optuženičkom klupom nego i jugoslavenskom i svjetskom javnošću. To nitko nije uspio. Ali, imam primjedbu, Srbi su vam upakirali aferu, a vi ih nikada niste prozvali.” Tada sam mu rekao: “Možda su je Srbi upakirali, ali su je Hrvati uprihodili!”
I kasnije ste branili Srbe. Tvrdite da u Bijeljini nije bilo žrtava, a objavljena je snimka na kojoj se vidi da ubijene obilazite vi.
Namjerno se propušta u uvodu reći da sam član delegacije koju je imenovalo Predsjedništvo BiH!!! Istina je da sam snimljen dok sam obilazio mrtve. Ali to je bilo u Sijekovcu (gdje su žrtve bili Srbi, op.a), a ne u Bijeljini. Snimka je montirana. Činjenica je da sam jedini od članova Predsjedništva BiH obilazio ljude i činio sve da ne dođe do rata. Drugi članovi Predsjedništva, osim Biljane Plavšić koja je bila dva puta i Franje Borasa koji je išao jednom, nisu nigdje bili. Njima je bilo važno sakriti se što dublje u podrum Narodne banke ili u podrum Predsjedništva. Zar sam i ja trebao tako kao Izetbegović i Stjepan Kljujić? A Aliji je bilo najvažnije da mandat predsjedajućeg Predsjedništva može trajati dok traje rat.
Obrana Radovana Karadžića kani vas pozvati na svjedočenje u Haagu. Zašto su njegovi odvjetnici zatražili transkripte s vašega suđenja u Karlovcu i o čemu biste mogli svjedočiti?
Odvjetnički tim doktora Karadžića javio se mojoj kćeri Elviri koja je zastupnica u Domu naroda Parlamenta Federacije BiH, sa zamolbom da obave razgovor sa mnom i pozovu me za svjedoka u ovom predmetu. Vidim da se puno prašine diglo oko mogućnosti da budem svjedok u tom slučaju i začuđen sam samo u onoj mjeri u kojoj mi nije jasno zašto nije bilo interesa medija kada su me haaški istražitelji pozvali da budem svjedok tužiteljstva u istrazi protiv Alije Izetbegovića?
S obzirom na ono što ih je interesiralo, moja kći im je sugerirala da uzmu spis iz Karlovca jer se radi o dokazima bitnim za taj slučaj, a izneseni su u mom predmetu.
Jeste li svjedočili protiv Izetbegovića?
Došli su mi haaški istražitelji u Karlovac. Kazao sam da mogu odgovoriti na njihova pitanja, ali da neću svjedočiti protiv njega.
I dalje ste za mnoge svetac i nada u preporod, a za još više njih ratni zločinac kojem treba konačno “presuditi”. Ako su temeljni razlozi uništenja AC-a prerasli za rata i u razloge za međubošnjački ratni sukob, tko, zapravo, i danas drži konce i uživa “pogodnosti” te tragedije? I – zašto?
Nisam svetac, kao što nisam ni zločinac. Cijeli život posvetio sam radu i razvoju svog kraja smatrajući da tako dajem doprinos društvu kojem pripadam. Kada sam postao izborni pobjednik, nisam ni sanjao da ćemo ubrzo imati rat. Iako sam imao najviše osvojenih glasova, nisam bio predsjednik Predsjedništva BiH, nego član Predsjedništva zadužen za ekonomiju. Sa suradnicima iz Agrokomerca i ekspertima izradio sam Program razvoja privrede BiH i prezentirao ga Predsjedništvu kao kolektivnom tijelu. Prihvaćen je, ali nikada nije ostvaren. Kada su započeli sukobi u BiH, jedini sam dao na Predsjedništvo pismo kojim sam tražio od SAD-a da spriječi katastrofu koja nam se naviještala. Nisam naišao na podršku, ostali su smatrali da je to prerano pa sam pismo poslao u svoje ime.
Gotovo 20 godina o meni se govori kao o negativnoj ličnosti, ne birajući riječi, opise, epitete i izmišljajući događaje. Sve što sam radio u sklopu dužnosti člana Predsjedništva stavljeno mi je na teret kao izdaja i kao zločin.
vecernji.hr
wpDiscuz