Mostar – najluđe mjesto za praćenje Svjetskog prvenstva

“Zmajevima” se događa sudbina nekadašnje jugoslavenske reprezentacije. Pola stanovništva ne navija za njih, a navijačka obilježja zemlje su dobrodošla samo na trećini teritorija

Možda bi međunarodna zajednica, koja je iskrojila i državu i zastavu i himnu, trebalo da preuzme brigu i za reprezentaciju BiH, kako bi ona doista bila reprezentativna za cijelu zemlju

Uz sav respekt prema Ljetnim olimpijskim igrama, usuđujem se napisati da je Svjetsko prvenstvo u nogometu najspektakularniji sportski događaj na svijetu. A dodatni mali spektakl unutar velikog je doživjeti ga u Mostaru, najluđem gradu na svijetu za praćenje te manifestacije, pogotovo ove 2014, kad na Prvenstvu prvi put igraju i Hrvatska i BiH. Nakon dugo vremena poklopilo mi se da dio Svjetskog nogometnog prvenstva gledam u rodnom Mostaru, gdje u polovici grada dominiraju hrvatska i hercegbosanska, a na drugoj polovici bošnjačka i bosanskohercegovačka navijačka obilježja.

Nino Raspudić l nezavisne.com

Prilika mi je to i da pogledam unatrag, jer se i vlastiti život, odrastanje, spoznavanje i poimanje života, svijeta, sporta, politike i društva mogu pratiti i preko intimne povijesti svjetskih prvenstava. Četverogodišnji ciklus u kojem se mundijali odigravaju nije malo vremensko razdoblje. Toliko traje prva polovica osnovne škole s učiteljicom, pa potom sljedeće četiri s ozbiljnijom, razrednom nastavom. Četiri sljedeće godine traje srednja škola pa još četiri godine je, prije bolonjske reforme, trajala većina studija, plus apsolventski, kojeg su neki znali otegnuti i na još dva sljedeće prvenstva. Poslije protok vremena između prvenstava mjerimo prema svojoj djeci.

Ovo u Brazilu je deseto nogometno prvenstvo za moga života, a osmo kojeg svjesno pratim. Argentine iz 1978. sa dvije i pol godine se, naravno, ne sjećam, iako mi, kad kopam po memoriji, isplivava neka slika papirića koji lete iznad punih tribina, ali potječe vjerojatno od kasnije gledane snimke. Paolo Rossi jedino je ime koje mi se urezalo u sjećanje na Prvenstvo odigrano u Španjolskoj 1982. Četiri godine kasnije, u Meksiku, igralo se u naše gluho doba noći. To moje prvo svjesno prvenstvo obilježio je mit Diega Armanda Maradone. Dva gola koja je postigao Englezima, samo četiri godine nakon rata oko Malvina (kojeg Englezi nazivaju Falklandski rat), osim što su ih eliminirali s Prvenstva, kao da su im zalijepili stigmu luzera koje se ni do dana današnjeg nisu oslobodili. Prvi Maradonin gol je bezobrazno postignut rukom. Prevario je suca, dijelom i gledatelje, a kasnije je na pitanje je li u pitanju bila ruka dao legendarni odgovor – ako i jeste, bila je to božja ruka. Ostao bi zapamćen kao prevarant da na toj utakmici nije napravio nešto do tada neviđeno. Uzeo je loptu na svojoj polovici, predriblao pola engleskog tima, uključujući i golmana i zabio najbolji gol u povijesti svjetskih prvenstava, pokazavši da može i ovako i onako.

Kad na predavanju o romantizmu svojim studentima treba da objasnim pojam genija i što je Kant mislio kad je rekao da je genij inteligencija koja djeluje kao priroda, uz Mozarta kao glazbeni, Maradona je najbolji sportski primjer. Genij djeluje svjesno, ali tako jednostavno i skladno da se čini kao da se sve stvara samo od sebe. Povjesničar Vanni D’Alessio, koji je imao sreću kao mladić gledati sve domaće Maradonine utakmice u dresu Napolija, kaže mi da smo na TV ekranima mogli vidjeti samo djelić genijalnosti, jer se Maradonina veličina mogla pojmiti do kraja tek gledajući utakmici uživo, jer tek kad imaš pregled cijelog terena uviđaš da on s loptom u svakom trenutku ima najbolje, najjednostavnije rješenje. Kad genij nastupa sve se čini lako i jednostavno. To mi se otkrilo 1986.

          Italija ’90. nosi i automatsku zvučnu asocijaciju: promukli glas Gianne Nannini u pjesmi “Un’estate italiana”. Najbolja pjesma i najbolje prvenstvo koje pamtim, koje će možda ugroziti tek ovo u Brazilu. Moćna Njemačka, do tada nepoznati rezervni talijanski napadač Salvatore Schillaci, koji čudnim spletom okolnosti dobiva priliku i postaje prvi strijelac Prvenstva. Kamerun na otvaranju dobiva favoriziranu Maradoninu Argentinu. Pamtit će se još dugo i Kolumbijci, Valderramina frizura i moćni golman Higuita. Bilo je to zadnje SP reprezentacije Jugoslavije, zemlje u raspadanju, za koju u Hercegovini Hrvati tada nisu navijali. Sukob navijača Jugoslavije i Argentine u Ljubuškom 1990. najbolji je nogometni pokazatelj osjećaja nestabilnosti života u državi za čiju reprezentaciju ne navija polovica stanovništva, a koji u BiH traje do danas. Prvenstvo u Americi 1994. pamtim kao sporednu stvar usred ratnih i izbjegličkih jada. Važna lekcija s tog prvenstva je da nijedan mit nije vječan, pa ni onaj o nedodirljivoj Njemačkoj, koja je Balkancima desetljećima nabijala komplekse trčanjem, disciplinom i mentalitetom pobjednika. Mit su srušili Bugari, koji su eliminirali Njemačku golom glavom ćelavog Lečkova. Finale protiv Italije Brazil je dobio na jedanaesterce. Veliki Roberto Baggio je promašio penal. Pomislio sam tad da ga je upravo ta dubinska nesigurnost u samoga sebe možda i činila tako velikim igračem.

          Francuska 1998. bila je hrvatski san o kojem je odavno sve napisano. Tog ljeta sam kao student na stipendiji u Italiji shvatio moć Svjetskog prvenstva i da jedanaest tipova koji kruh zarađuju nogama mogu za promociju male zemlje u par tjedana učiniti više nego sva dotadašnja diplomacija i turistička promidžba zajedno. Otrežnjenje je došlo 2002, na egzotičnom prvenstvu u Japanu i Južnoj Koreji (o Japanu se već tada sve znalo, a ostao mi je dojam da je za Južnu Koreju taj događaj bio simbolički važan iskorak u svijet, kojeg će kasnije “Samsung”, LG, KIA, “Hyndai” i ostali korejski divovi svatko u svom segmentu pokoriti). Aktualni svjetski prvak Francuska tada nije prošla grupu, Hrvatska je dobila jaku Italiju, ali se prosula protiv Meksika i Ekvadora. U Njemačkoj 2006. slična hrvatska muka – “vatreni” dobro odigraju i minimalno izgube protiv Brazila, za koji su, uz ostale, igrali Dida, Cafu, Roberto Carlos, Kaka, Ronaldinho, Adriano, Ronaldo, Robinho, i koji prema današnjem Brazilu zvuči svemirski. A onda, naravno, uslijedi posrnuće i otužni remi protiv Japana i Australije. Italija pobjeđuje Francusku na penale u finalu, na koje je sjenu bacilo isključenje Zidana zbog udaranja glavom Materazzija, za koje ni danas točno ne znamo čime ga je isprovocirao.

          Južna Afrika prije četiri godine donijela je vuvuzele, Waka-Waka i tika-taka. Španjolska je osvojila Prvenstvo igrom bez pravih napadača, temeljenom na kratkim dodavanjima i nadmoćnom posjedu lopte.

Ovo prvenstvo u Brazilu, kao laiku, zasad mi se čini boljim nego ijedno dosad. Prvih deset dana obilježavaju ga dobre utakmice, jako puno golova, izostanak izrazitih favorita i definitivan kraj tika-taka gnjavaže. Već nakon dva kola ispali su aktualni svjetski i europski prvak Španjolska, redovito precijenjena Engleska te, kako jedan zlobni mostarski komentar kaže, i treća velika reprezentacija – BiH. “Zmajevima” se događa sudbina nekadašnje jugoslavenske reprezentacije. Pola stanovništva ne navija za njih, navijačka obilježja zemlje su dobrodošla samo na trećini teritorija. Najčešći odgovor Hrvata u Hercegovini zašto ne navijaju za BiH je da više Brazilaca igra u hrvatskoj reprezentaciji nego Hrvata u reprezentaciji BiH. To što je de facto reprezentacija BiH bošnjačka reprezentacija rezultat je i odabira Hrvata i Srba porijeklom iz BiH da radije igraju za Hrvatsku i Srbiju. Možda bi međunarodna zajednica, koja je iskrojila i državu i zastavu i himnu, trebalo da preuzme brigu i za reprezentaciju BiH, kako bi ona doista bila reprezentativna za cijelu zemlju. U tom smislu Valentin Inzko se nameće kao najlogičniji Sušićev nasljednik i budući selektor.

Novost ovog prvenstva je da su suci dobili malo na autoritetu, jer imaju opasač i za njim, kao neko oružje, zataknut sprej koji ispušta nešto nalik pasti za brijanje, čime označavaju dokle se smije micati živi zid ili lopta kod prekida. Tehnika sve više ograničava ulogu sudbine i slučaja pa su, zasad, uvedeni senzori koji snimaju gol-linije i loptu i signaliziraju sucu je li crta pređena. U Mostaru je crta navijanja za ili protiv dvije reprezentacije fizički povučena još 1993. i nažalost stoji i danas. Šteta što se nitko nije sjetio snimati dokumentarac o mostarskom praćenju Svjetskog prvenstva 2014 – bilo bi tu puno tuge, ali srećom i puno komedije.