Slučaj teslićkog zločinca koji je na smrt pretukao svoju sedmogodišnju pokćerku otvara pitanje kolika bi kazna bila dovoljna za ovakvo djelo, ali i postoji li u BiH primjerena kazna. Društvo je valjda dovoljno evoluiralo od vremena kada se kazna primjenjivala po onoj “oko za oko, zub za zub”, ali u slučajevima poput ovog se zaista treba zapitati: bi li takva kazna bila neopravdana? Piše Bljesak.info…
Prestankom primjenjivanja jugoslavenskog kaznenog zakona, nestala je i smrtna kazna. U današnjem kaznenom zakonu FBiH postoje novčana kazna, zatvorska kazna i dugotrajna zatvorska kazna.
U bivšoj Jugoslaviji, pa tako i u SR BiH, smrtna kazna je dosuđivana državnim neprijateljima, primjerice nakon II. svjetskog rata ili 1950. za vrijeme Cazinske bune i pripadnicima Bugojanske skupine 1972. i 1973.
Ovdje je međutim riječ o “civilnim” zločincima koji su počinili neke od najstravičnijih zločina. Jesu li zaslužili smrtnu kaznu, procijenite.
Prvi slučaj “civilne” smrtne kazne u BiH za vrijeme Jugoslavije je zabilježen krajem ’60-ih godina. Izvjesni Arizanović, vojnik, je na nagovor ljubavnice usmrtio svoju suprugu i vlastito dijete. Prema riječima Reufa Ibrišagića, nekadašnjeg načelnika za izvršenje kazni pri republičkom pravosuđu u razgovoru sa Dženanom Halimović, Arizanović je osuđen na smrt pred vojnim sudom, a navodno je i Josip Broz Tito odbio njegovu molbu za pomilovanjem.
Godine 1970., u BiH je na smrt osuđen Nail Ikanović iz Cazinske Krajine. Ovaj gastarbajter se u Njemačkoj zaljubio u ženu koja ga je zbog novca nagovorila da ubije svoju suprugu i troje djece. Došavši iz Njemačke, Ikanović ih je svih četvero ubio sjekirom i odmah se vratio za Njemačku odakle je izručen. Vidjevši prizor masakra, infarkt su doživjeli otac ubijene i inspektor SUP-a koji je preživio, ali se ubrzo i umirovio. Ikanović je osuđen na smrt, međutim, objesio se u zatvoru prije izvršenja.
Svoj život su pred streljačkim vodom završili Crnogorci Višnja Pavlović i Dragomir Bajčeta. Oni su u Zenici 1972. ubili 11-godišnjeg Brunu Čalića. Brunin otac je pri boravku u Crnoj Gori nehotice automobilom usmrtio Višnjinog posinka, ali je oslobođen krivnje. Željna krvne osvete, Višnja Pavlović je otputovala u Zenicu i predstavila se kao žena koja traži stan za svoga sina upoznavši tom prilikom i Brunu i njegovu majku. Nakon što je bila sigurna da je Bruno Čalić sin čovjeka koji je usmrtio njenog posinka, iz Crne Gore je pozvala fizičkog radnika Dragomira Bajčetu kojeg je za 500 000 dinara unajmila za ubojstvo. Pavlovićka i Bajčeta su oteli Brunu Čalića pri povratku iz škole, a Bajčeta ga je ubodima nožem usmrtio na mjesnom groblju. Uhićeni su u vlaku pri povratku u Crnu Goru, te su ubrzo osuđeni na smrt. Bajčeta se u zatvoru pokajao za zločin, a navodno i otac Brune Čalića nije bio protiv njegovog pomilovanja. Višnji Pavlović nije mogao oprostiti. I Bajčeta i Pavlović su strijeljani i pokopani na neoznačenoj lokaciji.
Stravičan je i slučaj Dušana Prodića, pružnog radnika iz Doboja, koji je, nakon što je ostao udovac, na nagovor svoje nove supruge 1976. ubio vlastitog sina zbog pitanja nasljedstva imovine. Prodić je sina gurnuo u rijeku Ilovu, ali je dječak uspio isplivati. Prodić je potom jednom rukom držao dječakovu glavu ispod vode, a u drugoj ruci je nosio tranzistor kojeg nije htio smočiti. Prema riječima Reufa Ibrišagića, to je i bila odlučujuća stvar u određivanju smrtne kazne za ovog monstruma.
Smrtnu kaznu je izbjegla Šefka Hodžić zvana Hanumka iz sela Jusići kod Zvornika. Šefka nije mogla imati djece, što joj je, za sredinu i vrijeme u kojem je živjela, bio veliki kompleks. Kada je saznala da je njena sumještanka Alija Hasanović zatrudnila, Šefka Hodžić se pred sumještanima počela pretvarati da je i ona trudna. Nakon što je Alija Hasanović ušla u deveti mjesec trudnoće, Šefka Hodžić je ubija u šumi i vadi dijete iz nje kako bi ga “posvojila”. Ni dijete nije preživjelo ovaj zločin. Šefka Hodžić je osuđena na smrtnu kaznu, ali je kazna preinačena u 20-godišnju robiju zbog toga što je sud bio u nedoumici je li priprosta, skoro nepismena, seljanka bila u stanju sama ubiti ženu i izvaditi dijete iz nje. Hanumka je puštena nakon odsluženih 13 godina robije. Njena rodbina se nakon zločina odselila iz Jusića.
I Šemso Šiljak iz Goražda je dobio smrtnu kaznu koja je kasnije preinačena u dugogodišnju robiju. On je ’80-ih iz osvete ubio dvojicu braće tržišnog inspektora koji mu je zbog utaje poreza zatvorio ugostiteljski objekt. Godinama se krio u šumi, a kada je uhvaćen navodno se pokajao zbog čega mu je i dodijeljena vremenska kazna.
Posljednju dosuđenu smrtnu kaznu u BiH je odredio vojni sud RBiH 1993. Borislavu Heraku i Sretku Damjanoviću zbog ratnih zločina, ali je ta kazna kasnije preinačena u dvadeset godina robije.
Među prvim civilnim osuđenicima na smrt na području bivše SFRJ je i Luka Javorina, skretničar na pruzi Bihać – Knin. On je krajem ’40-ih, za vrijeme radnog vremena, ugostio nekoliko svojih prijatelja na pružnoj stanici Plavno. Pijući vino i okrećući janjca na ražnju, Javorina je zaboravio skrenuti šine na pruzi tako da je došlo do željezničke nesreće u kojoj gine dvadesetak ljudi. Javorina je osuđen na smrt strijeljanjem.
Posljednji koji je na prostorima nekadašnje države strijeljan je Johan Drozdek iz Novog Sada. On je 1987. ubio, pa silovao petogodišnju Ivanu Salijević iz Karavukova u Vojvodini. Navodno je to učinio iz osvete njenom ocu Džemailu Salijeviću koji mu nije htio posuditi bicikl, ali se kasnije saznalo kako je Drozdek već bio osuđivan za seksualne zločine. Drozdek je pogubljen strijeljanjem početkom 1992. u Subotici.