U danu u kojem je obilježavana godišnjica svirepog ubojstva Denisa Mrnjavca kojeg su ubili njegovi vršnjaci, na simboličan način skupina maloljetnika napada državu BiH. Grupa maloljetnih izgrednika je pokazala da znaju šta rade. Da rade ono što građani podržavaju. Spalili su zgradu Vlade kantona Sarajevo, općine Centar, Predsjeništva BiH i za to dobili velike pohvale širom društvenih mreža. Na dan kada je grad šutio što nisu usvojeni zakoni koji se odnose na sankcioniranje maloljetnih prestupnika koji siju strah i trepet Sarajevom, a ništa manje i drugim gradovima, prestupnici su dobili nagradu i podršku za divljanje po glavnom gradu i drugim gradovima ove nesretne zemlje. I da, već čujem prigovor mase, prigovor osviještenog građanstva, kako se ni na koji način svirepo ubojstvo maloljetnika od prije nekoliko godina ne može povezati sa obranom prava građana koje su oni jučer iskazali. Mogu još i razumjeti maloljetnike koji godinama mogu nekažnjeno da rade šta god im padne napamet, pa su eto sada odjednom dobili krila da spale, pokradu i demoliraju nekoliko najvažnijih državnih institucija i da isprobaju i taj level njihove igrice koja se zove „prestupništvo bez granica“.
Sanja Vlaisavljević l poskok.info
Kako razumjeti da se nadležni organi i institucije nisu nikako mogli sjetiti nekoliko osnovnih pravila u organizaciji javnih ili masovnih okupljanja: prisutnost vatrogasaca, kola urgentne medicine, čelične ograde koje štite ulaz u zgrade državnih institucija (i slično) te, konačno, aktivno djelovanje policije. Ma kako su samo zaboravili te sitnice. Kako to da nema javnih reakcija povodom vijesti da se u Sarajevu policija u jednom trenutku povukla i tako praktično dala zeleno svjetlo prestupnicima da je teren njihov. Ma gdje se povukla? Gdje su bila parkirana vatrogasna kola? I još jedna sitnica. Gdje su to bili građani koji su nezadovoljni socijalnim stanjem u državi? Kažu prosvjedovali građani. Koji? Gdje su bili? Prosvjedovati za bolji život znači na ulicama vidjeti tisuće građana koji se slijevaju ulicama Sarajeva i ostalih gradova. Da li smo vidjeli rijeke građana? Ma ni govora. Vidjeli smo maskirane maloljetnike koji su radili ono što svakodnevno rade, ovoga puta podržani jadnim pokličima sa strane kako se takva njihova akcija godinama, decenijama čeka. Koja? Spaljivanje zgrada koje su ostale netaknute u ratu. Pa ni u najgore ratno doba nije uništen arhiv BiH, nije spaljeno i pokradeno Predsjedništvo, nije spaljena zgrada KS. Ali, zato su naša djeca to uspjela da urade. E ta naša djeca, reći će oponenti, su djeca obespravljenih radnika. Pa, ne vrijeđajte radnike. Dosta im je njihove bijede. Neće im valjda imputirati da su im djeca prestupnici, huligani, vandali. Zar se netko usuđuje to javno izgovoriti. To su djeca zbog kojih građana glavnog gada sve do drugog kata žive u rešetkama. To su djeca zbog kojih roditelji odvoze i dovoze djecu u školu i iz škole. To je mladost koju reklamiraju u medijima veličajući njihove načine pljačkanja svega i svačega.
To me podsjetilo na početak rata. Doba kada su osuđenici pušteni iz zatvora da u svom maniru brane gradove. Pa smo u svega par dana mogli gledati opljačkano i opustošeno Sarajevo. Jučer smo mogli gledati takmičenje u trčanju sa računarima pod rukama, sa slikama, sa pokradenim cigaretama. A da, možda je to način da se popravi socijalni položaj građana. Možda će jedna brza preprodaja cigareta zaista omogućiti jedan dobar izlazak u kafanu i na kakvu nargilu. Ali kako će biti popravljene opustošene firme? Gdje su radnici koji su nezadovoljni položajem u svojim poduzećima? Nije valjda da netko misli kako će fotelje, uljane slike, računari ili ćilimi u uredima članova Predsjedništva osigurati bolje uvjete rada u nekoj firmi. Ma nije valjda da netko toliko podcjenjuje inteligenciju građana? I još nešto je bilo zanimljivo u svim tim pokličima da vlade padnu. Koje? Čije? Pa evo u KS prije par mjeseci je pala vlada kojom je za jedan glas više vladao SDP, pa ju je zamijenila vlada u kojoj za jedan glas više vlada SDA. Ako je zahtjev principijelan i svi oni koji iz sjene navijaju za smjene, onda bi to trebalo da znači da treba, nepovratno, treba odu obje partije sa vlasti. I tako u svim kantonima gdje su osamnaest godina građani nezadovoljni. U Sarajevu radost vlada što je premijer Vlade podnio ostavku. Jedan čovjek je podnio ostavku. Pa nije on vlada. Ako je zahtjev principijelan onda su svi, ali baš svi, trebali stati iza premijera koji ih je imenovao. A ipak nisu. I? I šta se promijenilo? Šta će se promijeniti. Ama ništa, baš ništa. Samo će prestupnici dobiti nagradu za građansku hrabrost. I na kraju, nikako ne treba smetnuti sa uma jednu stravičnu izjavu, jednu otvorenu prijetnju našeg ministra inozemnih poslova, predsjednika SDP-a, koji je isti dan javno poručio svima onima koji iza nemira hoće da ostvare svoje zahtjeve za trećim entitetom (!) da ga nikad neće dobiti. Ops! Pa kakve to veze ima sa državom za čovjeka i građanima nezadovoljni socijalnim stanjem u državi? Ma baš nikakve! Ali poruka je jasna. Iako retoričkim obratom protkana izjava velikog Šefa kako oni (ma ko oni bili) neće dozvoliti ponavljanje 1992., ta poruka je upravo sugerirala da ako Hrvati i dalje ustraju na svojim zahtjevima za ravnopravnošću usred svoje domovine, onda će dobiti upravu tu ratnu godinu. A mladost, instrumentalizirana mladost, je to zorno pokazala.
I eto tako, u danu kada je obilježena obljetnica ubojstva Denisa Mrnjavca, nakon čije smrti, usprkos brojnim obećanjima nadležnih, ništa nije učinjeno da se spriječi maloljetničko prestupništvo, upravo u tom danu su maloljetnici demonstrirali silu i hrabrost rušeći i paleći državu, a ne nikako rušeći vlast za bolje sutra.
wpDiscuz