Biti dio nečega, veliko je. U nedostatku boljeg, može se biti i dio ulične mase. Pogotovo je privlačno ići za znamenitim ličnostima iz svijeta estrade, sporta, politike… Lepa Brena, Vladimir Kličko, Ruslana, Haris Džinović, Thompson, Džej… Lijepo je, kako Branimir Štulić reče, biti uz silne momke i uzvikivati „parole što strašno zvuče“, osjetiti snagu i polet oko sebe. Prirodni nagon čovjeka, posebno mladog, tu se može izraziti, razmahati, ponijeti čovjeka do visine nekoga u poziciji da mijenja svijet. Nabolje? To u trenutku kad je masa na ulici postane manje bitno, iako se stalno ponavlja kako je u pitanju borba za bolji i „humaniji“ svijet…
Posljednja događanja u Rusiji pokazala su lice i naličje „humanizma“ i vlasti. Recimo, izvana izazvani sukob Crkve i svjetske javnosti, kroz djelovanje vokalno-scensko-punk-rock angažirane grupe u jednoj od najpoznatijih ruskih pravoslavnih crkvi. Crkva je, prilično naivno, u skladu s humanističkim i „trendy“ principima Zapada, ustupila svoje prostorije spomenutoj grupi, ne sluteći jeziv eksces koji će se u njoj odigrati, očito režiran i dobro isplaniran od centara moći izvan Rusije.
piše: Veselin Gatalo l pogled.ba
Vratilo joj se kroz vrijeđanje institucije Crkve, prostora u koji su primljeni, skandalom svjetskih razmjera nakon kojeg su članice grupe dobile vizu za odlazak u „slobodu“. U toj novoj slobodi, američkoj, ne pada im na pamet ponižavati američke vrijednosti niti Anglikansku crkvu. Zašto? E, pa, to pitanje nije dobro postaviti. Anglikanska crkva je „zapadna“ i napredna, za razliku od Pravoslavne, u čijem se prostoru poželjno i potrebno izrugivati vjeri i svetom prostoru iste.
Primjer drugi. Skupina „biznismena“ u Rusiji odlučila je zatvoriti tvornicu cementa. Zašto? Zbog neodrživosti proizvodnje? Zbog bankrota? Ne. Profit im je bio suviše malen. Potpun nedemokratski i nezapadno, Vladimir Putin je zakazao sastanak vrlih industrijalaca, otišao na njega i stavio papir i olovku na stol. Zašto? Da potpišu kako neće zatvoriti tvornicu, otpustiti radnike i osiromašiti čitav kraj. Jesu li potpisali? Četvorica jesu. Dvojica su se nešto kao nećkala. Posljednjem je osobno Vladimir Putin uključio kemijsku olovku i pozvao ga da potpiše, gledajući ga pogledom ledenim poput dna afganistanskih pećina. Nedemokratski? Da. Necivilizacijski? Možda. Ljudski? Da, i te kako. Egzistencija 6000 naspram profita šestorice ljudi. Diktatorski? Da. Nimalo prozapadno, nimalo u korespondenciji sa slobodnim tržištem, ali… Nekako ispravno. Dvije različite priče, da, ali obje govore i o „humanizmu“, o „slobodama“, a i o vlasti. Sloboda nije nužno imperativ, baš kao što ni vlast ne mora nužno značiti i zlo.
Riječ „sloboda“ i „ravnopravnost“, više mi zaista nije jasno zašto, stalno se koristi u istoj rečenici kao i „Europska unija“. Stalna gradacija na bitne i nebitne u EU, na „stare“ i „nove“ članice, na „lokomotive“ i „vagone“ koje jači i bogatiji moraju vući, govori mi da od te ravnopravnosti u EU nema ništa. Sloboda za manjine? Nema ni toga. Najbolji su primjer Romi u Francuskoj, o Mađarskoj i Rumunjskoj da i ne govorimo. Najnoviji prosvjedi u Ukrajini pokazuju shizofrenost situacije i vladavinu pojmova nad smislom i logikom. Ukrajinska pjevačica Ruslana veli da će se ubiti ako se ne nastave pregovori Ukrajine za pristupanje EU (!?). Volodimir Kličko (Vladimir Kličko), borac u ringu, sa šarmom i rječitošću izudaranoga goveda, kaže da vlada Ukrajine mora podnijeti ostavku jer neće u EU. Kao da u Ukrajini živi 17% etničkih Nijemaca ili Francuza, a ne Rusa. Kao da 35% Ukrajine ne govori ruski. Kao da dijelovi Ukrajine uz Rusiju nisu najrazvijeniji dijelovi zemlje u kojoj Kličko živi a Ruslana pjeva. Kao da su Ukrajinci spremni plaćati plin i hranu po europskim cijenama i trpjeti europsku; hrvatsku, španjolsku, grčku nezaposlenost. Kao da tu odluku, o raskidu zaruka s EU, nije donijela legalno izabrana vlada i parlament nego sam Januković, diktator i svjetsko zlo. Ruslana i Kličko se, barem koliko znamo, ne brinu za to kako će preživjeti, „soliti se“ i „duhaniti“. Baš kao i članice grupe Pussy Riot, već imaju svoja mjesta u vrlom, novom, anglikanskom svijetu. Ipak, prvo moraju učiniti što god se može da što više udalje Ukrajinu od Rusije, Kine i ostalih nenaprednih svjetova.