Prije dva tjedna, na ovom istom mjestu, u očekivanju pompozno najavljivanog sastanka čelnika političkih stranaka iz BiH s povjerenikom za proširenje EU Fueleom u Bruxellesu, pisao sam o tome kako nitko ne bi bio sretniji od mene da za tri dana svijet obiđe vijest kako su političke vođe iz BiH postigle dogovor o svim ključnim pitanjima i usmjerile zemlju prema europskom putu.
Predviđao sam kako je šansa da se to dogodi jednaka onoj da neki trećeligaš u kupu izbaci Bayern. Nije trebalo biti prorok niti silno pronicljiv analitičar za shvatiti da od čuda u Bruxellesu neće biti ništa. Do dogovora, očekivano za svakog iole upućenog, nije došlo, ali nekih novih tendencija, prije svega od strane EU, ipak ima. Ono što je iscurilo o samom tijeku sastanka i izjave ključnih sudionika nakon njega govore o drugačijoj politici EU prema BiH
__________piše: Nino Raspudić l nezavisne.com
Za razliku od politike traženja “građanskih” miljenika, koji će onda, uz malo izbornog inženjeringa i zavrtanja ruke Hrvatima, stvoriti funkcionalniju, stabilniju, “građanskiju” i sretniju Federaciju BiH, čiji će svijetli primjer onda navesti i RS da odustane od većeg dijela nadležnosti i utopi se u novoj bratskoj zajednici europske BiH, dakle, za razliku od te iluzorne politike, koja je samo produbila nepovjerenje između naroda u BiH, jačala bošnjačke maksimaliste, homogenizirala Hrvate oko HDZ-a i gurnula ih u naručje Dodiku, koji je nakon svega, ukazujući na potpuno ukomiranu Federaciju mogao samo ustvrditi – jesam li vam rekao, iz Bruxellesa sada počinju puhati drugačiji vjetrovi. Način implementacije presude “Sejdić i Finci” izvukao je u fokus i “hrvatsko pitanje” tj. način kako osigurati da najmalobrojniji od tri naroda sam sebi bira predstavnike. To je razlog Lagumdžijine vriske i činjence da stalna izvjestiteljica Evropskog parlamenta za Bosnu i Hercegovinu Doris Pack prošlog tjedna u Sarajevu ističe kako je Lagumdžija glavni krivac za nepostizanje dogovora u Bruxellesu.
Bez implementacije presude “Sejdić i Finci” BiH ne može ni započeti pristupne pregovore, tj. uopće dobiti status kandidata. Postavlja se pitanje je li takvim uvjetom Bosni i Hercegovini svjesno natovaren na leđa kamen smutnje kojeg ne može iznijeti. Tek su se u zadnje vrijeme u javnosti pojavile analize koje tvrde kako EU od krhke i nefunkcionalne BiH time traži udovoljavanje visokog standarda kojeg ne udovoljavaju ni neke stare članice Unije. Radi se o tome da se gospoda Sejdić i Finci ne bi mogli, kao takvi, kandidirati u Belgiji ili npr. u talijanskoj pokrajini Južni Tirol, osim ako se ne bi izjasnili kao pripadnici jedne od zakonom predviđenih zajednica. Je li put europskog reformiranja BiH trebalo da bude drugačiji? Umjesto što je EU odmah kao uvjet tražila zadovoljavanje najvišeg demokratskog standarda, koji je svakako poželjan i kojem treba težiti, ali koji je ionako krhku političku ravnotežu u BiH potpuno razbucao i otvorio niz drugih problema, je li dakle umjesto od krova trebalo početi od temelja, od rješavanja puno drugih stvari oko kojih je moguće postići dogovor?
Sama presuda “Sejdić i Finci” automatski je proizvela tri vrste očekivanja kod glavnih političkih aktera u zemlji. Bošnjačke stranke su to dočekale kao divnu prigodu da njihovi birači, osim bošnjačkih i hrvatskih “predstavnika”, sada mogu određivati i one “ostalih”. Hrvatskim strankama je presuda bila povod za otvaranje “hrvatskog pitanja”, a srpskoj strani je išla na ruku jer je očekivano pokazala kako je dogovor unutar Federacije na ovakvim osnovama nemoguć, a BiH dugoročno bez ikakve perspektive ulaska u EU i sva manje održiva. Presuda je dakle, umjesto da djeluje kao pritisak na stvaranje konsenzusa oko zadovoljavanja visokog demokratskog standarda, prema kojem se svi građani mogu kandidirati za najviše funkcije i biti izabrani, dodatno pokvarila i opteretila političku klimu u zemlji.
Kao relativni pobjednici briselskog igrokaza izlaze Hrvati, jer je hrvatsko pitanje stavljeno u fokus. Najveći gubitnik je Lagumdžija, građanska maska bošnjačkog unitarizma, i to pokazuje ne samo njegovo ponašanje na sastanku i sarajevska izjava Doris Pack, već i njegove neuobičajene izjave zadnjih dana. Očito je da će se morati ići na dvije izborne jedinice u Federaciji i da će takvo rješenje, i ako bude ograničeno samo na funkciju izbora, značiti djelomičnu primjenu načela etnoteritorijalizacije, čega se bošnjačke stranke groze, ali do čega su i same dovele, izbornim inženjeringom oko izbora Komšića i platformaške vlade, čime su kompromitirale dosadašnji okvir Federacije kao jedinstvene izborne jedinice. Treba sačekati i prve izjave novog američkog veleposlanika. Nakon Moonovog debakla i kraha platforme, kojoj je kumovao, vjerojatno je da će doći do korekcije američke politike, u istom pravcu kojim je već krenula politika EU prema BiH. Ukratko, jasno je da je uludo izgubljeno više od desetljeća, kada su nizom nametnutih odluka narušene ravnoteža i nacionalna ravnopravnost u Federaciji BiH, čime je bošnjačka politika navučena na opasnu igru preglasavanja Hrvata i nametanja podobnih predstavnika malobrojnijeg naroda.
Dva su moguća izlaza iz sadašnje situacije, ako se doista više ne želi glavinjati u istom smjeru. Prvi je povratak na stanje prije 2002, a drugi je preustroj Federacije. Tri su stvari koje predstavnici međunarodne zajednice trenutno ističu: treba primijeniti presudu “Sejdić i Finci”, riješiti “hrvatsko pitanje” i pojeftiniti i učiniti funkcionalnijom Federaciju, koja ima previše kantona, ministarstava, administracije. Jedno od rješenja koje bi zadovoljavalo sva tri zahtjeva bio bi preustroj Federacije u dva megakantona, jedan s hrvatskom i jedan s bošnjačkom većinom. Oni bi delegirali predstavnike u Predsjedništvo BiH, a mogli bi se kandidirati svi, čime se rješava slučaj “Sejdić i Finci”. Hrvati bi kroz megakanton u kojem imaju većinu osigurali da sami biraju svoje predstavnike, a umjesto deset kantona imala bi se samo dv,a što bi drastično srezalo administraciju. Uz to, ne bi se stvarao strašni treći entitet, već bi ostala dva, RS i Federacija, koja se sastoji od dva teritorijalno diskontinuirana kantona. Prema pripadnicima naroda koji bi se u kantonu našli u “manjini” provodila bi se pozitivna diskriminacija, tj. veća zastupljenost u vlasti od učešća u stanovništvu. I onda bi svi zajedno mogli na europski put. Ali, nažalost, opet sam skloniji biti zloguki prorok, jer imam dojam kako neće ići tako glatko i da nas čeka još puno natezanja i mrcvarenja uz opću stagnaciju na svim razinama.
wpDiscuz