Kako i kada na europsku granu?

Volio bih da sam u krivu i da 10.10. svijet obiđe vijest kako se u Bruxellesu dogodilo čudo, tj. da su se čelnici vodećih stranaka iz BiH dogovorili oko svih spornih točaka, riješili način implementacije presude “Sejdić i Finci”, postigli dogovor kojim je riješeno “hrvatsko pitanje”, tj. osigurali Hrvatima da sami biraju svoje političke predstavnike, postigli dogovor o otklanjanju svih drugih prepreka na europskom putu BiH, tako da se napokon može reći kako postoji politička volja na svim stranama, dovoljno odgovornosti, spremnosti na kompromis i dugoročne vizije općeg dobra da nakon dvadesetogodišnjeg lutanja i trvenja zemlja krene u bolju budućnost za sve njezine građane i narode.piše: Nino Raspudić

Zašto je vjerojatnost da će se takvo nešto dogoditi manja od toga da će neki trećeligaš u kupu iznenaditi Bayern? Prije svega, zato što isti akteri, u istoj političkoj klimi, bez nekog drastičnog pritiska izvana, kojeg više očito nema, ne mogu postići nikakav kvalitetan pomak. Ulazak BiH u Europsku uniju djeluje tako daleko, apstraktno i nedostižno, da blokada tog puta na samom početku, uslijed neimplementiranja presude “Sejdić i Finci”, nikoga pretjerano ne uzrujava, jer se ionako ne doživljava kao veliki gubitak. Za razliku od hrvatskog pristupnog puta koji je izgledao poput plaženja za realno dostupnom mrkvom kojom se stalno mahalo pred nosom, pa je politička elita bila spremna na silne ustupke i rizike gubitka popularnosti kod vlastitih birača zbog poteza koje je zahtijevao taj put, u slučaju BiH “mrkva” je toliko daleka i apstraktna da se čini neisplativim žrtvovati za nju bilo što. Osim toga, u BiH, za razliku od Hrvatske, ne postoji jedinstveni vanjskopolitički glas što dodatno otežava bilo kakve reforme koje zahtijeva pristupni put koji formalno još nije ni otpočeo.

Žude li svi lideri stranaka koji pregovaraju ovih dana u Bruxellesu jednako za ulaskom zemlje u EU? Hrvatski politički čelnici u BiH su jedni koji su bezrezervno za “europski put”, ne zato što bi bili posebno europskiji ili progresivniji od drugih, već jednostavno zato što im je nacionalno, političko, ekonomsko težite tamo. Većina Hrvata u BiH su, kao državljani RH, već jednom nogom u Uniji. Obiteljske, poslovne i svake druge veze s prekograničnim krajevima su silno jake i nitko više od ljudi na potezu od Livna do Ravnog te onih u Posavini ne žudi za ponovnim brisanjem granice prema zapadu i sjeveru, tj. za tim da se nađu u istom okviru s četiri milijuna sunarodnjaka koji su već tamo. Nisam primijetio da je itko do sada sustavno analizirao je li doista interes srpske i bošnjačke političke elite ulazak u EU, bolje rečeno ako i jeste, kada im je u interesu ući i u koliku EU. Je li Republici Srpskoj svejedno hoće li BiH, ako ikada uđe, ući u EU istovremeno kada i Srbija, bez Srbije, ili ostati izvan EU u kojoj će jednog dana biti Srbija?

Upadljivo česta prisutnost turskog premijera i ministra vanjskih poslova u BiH pokazuje snažan geopolitički interes Turske i oslanjanje bošnjačke političke elite na nju. Je li za Bošnjake EU koja potencijalno ima namjeru uključiti i Tursku jednako privlačna kao i Unija koja bi dugoročno odbijala takvo što i sve se više profilirala kako klub zemalja kršćanskog civilizacijskog kruga?

Priča o “europskom putu” je lijepa mantra koja biračima ostavlja dojam da politički lideri imaju neku viziju bolje budućnosti, da postoji neko društveno kretanje, cilj, smisao, nada u bolje sutra. Nažalost, istina je u BiH realno drugačija. Zemlja je institucionalno i politički nasukana već petnaestak godina. Nakon privih poslijeratnih pomaka, prije svega u smislu elementarne sigurnosti, slobodnog prometa, stvaranja institucija vrlo brzo je došlo do političke blokade zemlje koja traje do danas. Ako se malo odmaknemo od dnevnopolitičkih događaja i pokušamo sagledati u totalu sliku zadnjih petnaest godina u BiH, kao dominantni proces ističe kontinuirana stagnacija, truljenje, propadanje – institucionalno, društveno, ekonomsko i kulturno. Nisu daleko od istine oni koji kažu da je bilo bolje u godinama neposredno nakon rata. Normalno je da je sama činjenica da je strahota obustavljena u prvim godinama poraća ljudima davala neki elan, nadu u bolje sutra. Nažalost, u BiH je taj impuls brzo izgubljen.

Dugoročno se čini da je srpska politika u BiH jedini Pirovi pobjednik cijele situacije, jer se, iz godine u godinu, sve više pokazuje neodrživost zemlje koja je i dalje poluprotektorat sve bezvoljnije međunarodne zajednice koja izgleda uviđa da je griješila. Pogotovo zadnjih godina igrajući na plitku kartu unitarističke, lažne građanske opcije koju je utjelovljivao Zlatko Lagumdžija. Željko Komšić, simbol te pogubne politike koja je razorila ionako krhko povjerenje među narodima, izjavljuje ovih dana kako nije otputovao u Bruxelles, jer je vidio da se tamo ne raspravlja samo o pitanju “Sejdić i Finci”, već i o “slučaju Komšić”. Čudi takva rezerviranost, jer ako je mogao u dva mandata glumiti hrvatskog predstavnika u Predsjedništvu BiH, mogao je mirne duše otići u Bruxelles i raspravljati o načinu rješavanja “slučaja Komšić”, kao da on s tim nema nikakve veze. Svu lakrdiju maksimalističkih zahtjeva bošnjačko/bosanske političke elite pokazuje trenutni odnos SDA i SDP-a prema predloženim modalitetima rješavanja izbora članova Predsjedništva, tj. izbjegavanja “slučaja Komšić”. Obje stranke su igrale na maksimalističku bošnjačku nacionalnističku opciju pod pseudograđanskom “bosanskom” krinkom kada bi bile u oporbi, a pokušavale naći kompromis s Hrvatima kada bi bile na vlasti. Nevolja je u tome što bi ih tada ona druga stranka odmah optužila za “izdaju”, “stvaranje trećeg entiteta” i slično. Tragikomična je situacija u kojoj je SDP-u neprihvatljiv i izdajnički model dvije izborne jedinice koje je SDA uspjela donekle usuglasiti s HDZ-om, a SDA je neprihvatljiv elektorski model rješavanja istog problema kojeg je s HDZ-om svojevremeno donekle usuglasio SDP. Pa tko je tu lud? Problem te šizofrene situacije je što je bošnjačko biračko tijelo godinama napumpavano nerealnim maksimalističkim očekivanjima pa danas nisu daleko od istine i SDA i SDP u procjeni kako im većina birača doista osjeća da im je povrijeđen vitalni nacionalni interes ako Hrvatima ne mogu određivati političke predstavnike, a o neviđenom fašizmu u vidu kanala na hrvatskom jeziku unutar javnog RTV servisa da i ne govorimo.

Politički lideri puno brže mijenjaju uvjerenja, ako su ih uopće i imali, u susretu s realnošću nego njihovo biračko tijelo koje su sami godinama u uvjeravali u bajke. Vanjskopolitički kontekst je danas potpuno drugačiji nego u trenutku kada je platformaški pokušaj političkog eliminiranja Hrvata započeo. Nema više “prijatelja Bosne” Stipe Mesića i na putu prema EU ustrašene i nezainteresirane Hrvatske, već je danas EU ta koja sve više potencira “hrvatsko pitanje”. Amerikanci očito traže neki izlaz iz političke kaše koju su godinama i sami podgrijavali, a koja je dovela Federaciju BiH u stanje institucionalnog kolapsa. Presuda “Sejdić i Finci” je samo povod, pravo pitanje oko kojeg se lome koplja je “hrvatsko pitanje”, točnije pitanje odustajanja bošnjačke elite od pretenzija na ekskluzivno političko gospodarenje Federacijom, točnije ispuhavanja maksimalističkih očekivanja bošnjačke/bosanske javnosti. Na tome prolazi ili pada europski put BiH, a bojim se da se u tom smislu ništa bitno neće dogoditi 10.10 u Bruxllesu. Za pomak na “europskom putu” bit će potreban prethodni, dugački proces “pripreme terena” za prihvaćanje ozbiljnog dogovora na korist svih. U njemu će najvažniji posao “ispuhivanja” morati izvršiti isti oni koji su svoju javnost godinama pumpali pogrešnim očekivanjima.

nezavisne