MARKOVINA: Mostar je prije rata bio moj raj, ali uništio ga je hrvatski nacionalizam

Samo tjedan nakon projekcije u Sarajevu, na Liburnia Film Festivalu prikazan je dokumentarac “Dezerteri” Damira Markovine.

Našem poznatom glumcu to je ujedno i diplomski film na studiju dokumentarne režije na Akademiji dramskih umjetnosti, za koji je i nagrađen na Festivalu dokumentarnog filma u Jihlavi. U njemu se bavi iznimno osobnom temom odlaska iz rodnog Mostara u jeku rata, prikazujući nemoguće izbore koji su bili postavljeni pred njegovu generaciju tih godina, na jedinstven način predočavajući ih kroz pisma svojih srednjoškolskih prijatelja koja su mu pisali tijekom 1992. i 1993. godine.

Budući da se film temelji na pisanim, odnosno kasnije čitanim predlošcima, iznimno mi je zanimljiva vaša vizualizacija toga. Eksperimentalnost, animacija… Kako ste se odlučili za takav pristup?

– Mislim da je moja prva redateljska misao u filmu bila temeljena na parafrazi rečenice Bogdana Bogdanovića, autora Partizanskog groblja u Mostaru. Kad je gradio taj spomenik, on je rekao da je njegova ideja da se “grad živih i grad mrtvih gledaju u oči”. Tako sam počeo razmišljati o ovom filmu, koji sam jako dugo pokušavao domisliti i realizirati, ideja mi je bila da se u mom filmu susretnu grad onih koji su ostali i onih koji su otišli. Druga odluka dogodila se u samom procesu rada, u suradnji s montažerkom Dorom Slakoper, a to je to da nisam želio u njegov narativni tok unijeti ništa iz današnjice. Nije me zanimalo što ja ili itko od mojih prijatelja koji su mi 90-ih pisali ta pisma danas mislimo o našem gradu ili egzilu. Tako smo stvorili dosta čvrst okvir filma u kojem je vizual temeljen na izgledu grada danas, a audio na pismima iz ‘92. i ‘93. godine. Od početka smo željeli napraviti i nešto s tim pisanim medijem, jer mi je također bilo zanimljivo i to da je moja generacija možda i zadnja koja je uopće slala pisma. Opipljivi trenutak te korespondencije htio sam imati u filmu. Zatim, u njemu se bavim i gradom u kojem sam se rodio i odrastao, a nekako najuvjerljivija vizit-karta jednog grada je njegova razglednica. Zato sam počeo skupljati i razglednice svih tih mjesta iz kojih su meni prijatelji pisali i u suradnji s umjetnikom Markom Tadićem uspio doći do rješenja u filmu, crnila koje preplavljuje te gradove, crnila koje nosimo iz tog ratnog sukoba svuda kamo odlazimo i koje ni uz puno psihoterapije neće otići.

Kako je izgledao vaš život prije svega toga, kakvi su bili odnosi s prijateljima koji su vam na koncu i slali ova pisma? I Sarajevo i Mostar uvijek se spominju kao primjeri gradova u kojima se živjelo u slozi…

– To je apsolutno bilo tako. Odnosno, meni je bilo tako. Ja, kao 18-godišnji klinac u trenutku kada je počeo rat, sviram u alternativnim rock-bendovima, bavim se amaterskim avangardnim kazalištem, igram košarku, imam dugu kosu i nosim crne starke. Meni je to bio raj na Zemlji! Mostar je bio strašno bogat grad koji je počinjao imati i jednu ozbiljnu kulturno-avangardnu scenu. I ta generacija, naša generacija, možda je mogla biti nosioc neke nove, zanimljive realnosti tog grada. Mostar je bio multikulturalna, otvorena sredina, pa i uza svu mediteransku okrutnost i sve što to nosi. Dapače, ja u filmu namjerno koristim te neke male “šovinizme”, male mentalitetne naznake koje se iz pisama mogu iščitati, a u kojima se možda na neki način mogu naslutiti uzročnici rata. Svjestan sam da je puno toga što se povijesno dogodilo u Mostaru bilo izbačeno iz kulture sjećanja, gurano pod tepih, svi sukobi do Drugog svjetskog rata, sve nepravde koje su se tada dogodile, a koje će kulminirati u međunacionalnu mržnju koja i danas traje. Ali za mene, bio je to jedan iznimno otvoren, lijep, multikulturalan grad s puno mogućnosti, koji tada ne bih bio zamijenio ni za što. A koji je buknuo u otvorenom ratu svih protiv svih u roku od petnaest dana.

Ime filma “Dezerteri” je znakovito – ta riječ upućuje na nekoga tko je pobjegao iz vojske, ili od službene dužnosti – dok je ovdje ipak riječ uglavnom o izbjeglištvu.

– Želio sam nekako ovim filmom ukazati na neka prava građanstva za koja ja mislim da su zanemarena i o kojima se dovoljno ne govori. Među njima je i ta pozicija, odabir ljudi da se ne bore u tom užasu nacionalističkog sukoba, a pogotovo u BiH, u kojoj se jako malo javno govori o dilemama ljudi koji su u ratnom sukobu optirali odlazak iz raznih razloga. To su ljudi koji su vidjevši užase rata htjeli potražiti budućnost vani, ljudi koje dolaze iz miješanih brakova, nekih vrlo kompliciranih situacija. I od njih se tražilo da zauzmu stranu, što je za nekoga tko je tada imao 16, 17 ili 18 godina bilo teško, ako ne i nemoguće. Naravno, nitko iz opkoljenog grada nije mogao otići bez ishođenja dozvole, pa i ja sam živio u Zagrebu još sigurno skoro godinu dana bez hrvatskih papira, no s nekom dozvolom odlaska iz Mostara i dolaska u Hrvatsku. Bez obzira na to, Zagreb u ‘92. godini nije bio baš bajno mjesto. Bio je to grad pun ljudi u crnim uniformama i s dugim cijevima. Ponekad bi tako policija zatvorila Tkalčićevu s gornje i donje strane, a tko nije imao važeće hrvatske dokumente, imao je veliku šansu obresti se negdje u BiH, u nekom regutnom centru ili spreman za razmjenu. To se zaista događalo. To se svakako može tumačiti i kao neka vrsta dezerterstva, ali kao dezertiranje ja shvaćam i napuštanje svog grada kojem se praktički nikada nismo vratili. I svakako, napuštanje jedni drugih, kao prijatelja.

Kazali ste mi da su svi vaši srednjoškolski prijatelji razbacani po svijetu – je li vam ikada palo na pamet da se vratite u Mostar?

– Do ovog filma sam sa svojim gradom imao ogroman problem, osobito s tim što je hrvatski nacionalizam napravio Mostaru. I moj stid je bio tim veći, jer sam nominalno, njegov pripadnik i državljanin matične države tog nacionalizma. Ta identifikacija Mostara s najgorim aspektima hrvatskog nacionalizma, ratnim zločinima i koncentracijskim logorima, meni je bila neprihvatliva. S druge strane, taj grad, taj mentalitet i ono što sam prošao duboko su me formirali i obilježili, htio ja to ili ne. Snimajući ovaj film, došao sam na set u Mostar očekujući nekakav podijeljeni grad. I moj zaključak nakon snimanja bio je da taj grad, koji sam toliko volio, još uvijek postoji. Nisu ga uspjeli ubiti do kraja, kao što su uspjeli ubiti puno gradova. Vukovar su, recimo, vrlo uspješno pretvorili u spomenik samom sebi. I ne samo to, puno gradova doživjelo je mijenu, poput Sarajeva i Dubrovnika. U Mostaru se jest konačno dogodilo to neko poratno “krivo srastanje” kako bi Johnny rekao, ali srastanje se ipak događa. Bez obzira na to što god vladajući mislili o tome, život će se nastaviti.

Ni život u Zagrebu tih ratnih godina, rekli ste, nije bio bajan. Ipak, najprije ste upisali Medicinski fakultet, ali zatim i glumu na ADU. Ali da biste uopće mogli upisati fakultet, morali ste potpisati danas sasvim bizaran dokument da “zdrave pameti” i “ni od koga prisiljavani” izjavljujete da ste pripadnik hrvatskog naroda?

– Da, to je divna izjava koju sam potpisao u Korčuli u policijskoj stanici… Paradoksalno, ta Gimnazija Alekse Šantića, koju sam ja pohađao, bila je, kao što se obično događa s ambicioznim školama u provincijskim gradovima, puno žešća, stroža i bolja od puno drugih škola u nekim većim urbanim sredinama. Ljudi iz moje škole upisivali su ozbiljne Ivy League fakultete, Oxford, Cambridge… Medicina je tako za mene bila fakultet koji sam mogao upisati uz relativno mali napor iz prve. Dao sam prvu godinu, upisao drugu, i mislim da je medicina hvalevrijedan poziv, ali ne i osobito kreativan, što me smetalo. S druge strane, trebao mi je indeks jer bih bez njega bio vjerojatno deportiran natrag u Hercegovinu na ratište. Gluma na ADU bila mi je stoga način i da se isključim iz crne realnosti tih godina. Kada sam upisivao ADU, filmski režijski smjer bio je užasan, i to zahvaljujući prvenstveno filmskoj politici hrvatske Vlade u tom trenutku, kada su se snimali ratni, propagandni, skoro pa namjenski filmovi koji su doveli do animoziteta koji dio javnosti prema hrvatskom filmu osjeća i dandanas. Ipak, ta filmska i kazališna priča u koju sam tada upao upisavši glumu dala mi je puno toga. No tu potrebu koju sam imao od početka, da kontroliram taj proces stvaranja, pričam neke priče koje su meni važne, uspio sam tek kasnije realizirati.

I to ste uspjeli upisom na diplomski iz dokumentarne režije? Jer “Dezerteri” su zapravo vaš diplomski film.

– Da, ja vjerujem u cjeloživotno obrazovanje (smijeh). Iskreno, sustav HNK u Zagrebu, u kojem radim već 20 godina, i ne potiče baš kreativnost i kontinuirani rad na nekim temama, a na kraju balade i na sebi.Iako je, na primjer, suradnja s Ivicom Buljanom kao direktorom Drame bila sjajna, to je još uvijek jedno glomazno, državno kazalište od kojeg se puno očekuje pa prostora za eksperiment i novu estetiku baš i nema. To postoji eventualno u nezavisnom kazalištu, ali ono ima druge probleme, a to je da jedva preživljava. Studij režije dokumentarnog filma, koji su pokrenuli Nenad Puhovski i Goran Dević, bio je prvi koji je dao mogućnost ljudima koji nemaju BA iz primarno filmskog obrazovanja da se bave filmom. A dokumentarni film i njegova neposrednost, kreativne mogućnosti koje pruža, su me fascinirale. Pisao sam scenarije i drame, no htio sam otići i korak dalje, i tu smo gdje jesmo.

Večernji list - Zagreb  l 26 8 2023 l Tia Špero