Marko Perković Thompson objavio je na svojoj službenoj stranici intervju koji je dao za njemački Frankfurter Allgemeine Zeitung, ali koji nikada nije ugledao svjetlo dana. Interview s njim radio je Michael Martens, poznat po krivotvorenju izjava. Mi smo mu svojedobno dali izjavu za neki tekst a potom smo u tekstu pronašli svoje izjave koje nikada nismo izjavili. Recimo rečenica “Mi s Poskoka redovno obilazimo skupove HercegBosne na kojima se pjevaju ustaške pjesme” nam je imputirana. I postavljena u taj tekst kao naša. Lik je dio sarajevske NGO škole prevare. Na naše pokušaje da ga tužimo Martens je odgovarao nedostavljanjem adrese, izmotavanjem čak i prijetnjom novim tekstovima. Poznat je po promoviranju Štefice Galić, iako smo mu pojasnili da je upravo ona promovirala “ustaškog časnika Mirzu Hrstića, njenog kuma” i dalje ju je nastavio promovirati iako je lik u bijegu zbog silovanja srpskih zatočenica u HOS/ABIH logoru u Dretelju.
Njemački medij tražio je razgovor s Thompsonom, dobio ga, intervju je autoriziran – i onda cenzuriran. Zašto? Jer Martens nije mogao ubaciti dijelove koji bi mogli kompromitirati Thompsona?
Razloge zabrane možemo samo nagađati, no odgovore više nitko ne može sakriti.
U ovom razgovoru, Thompson govori o djetinjstvu, obitelji, komunizmu, progonu i svojoj glazbi. Dotaknuta su i provokativna pitanja poput uloge pozdrava “Za dom spremni”, zabrane koncerata i optužbi koje se godinama ponavljaju u dijelu medija.
“MOJ OTAC JE BIO GASTARBAJTER, ZBOG PJESME JE ZAVRŠIO U ZATVORU”
FAZ: Gospodine Perkoviću, možete li najprije ispričati nešto o svom podrijetlu i obitelji?
MPT: Rođen sam 27. listopada 1966. u Čavoglavama, gdje su i moji roditelji bili rođeni. U mojim dokumentima piše 1. siječnja 1967., jer se tada često djecu rođenu krajem godine upisivalo u iduću godinu – zbog škole, vojske i obaveza koje su dolazile kasnije u životu.
Moja majka bila je kućanica, a otac je radio na građevini u Njemačkoj. Na jednom gradilištu se teško ozlijedio. Nije bilo lako, borba za egzistenciju bila je surova.
FAZ: Vaš otac bio je gastarbajter u Mönchengladbachu?
MPT: Da, ali radio je i na drugim mjestima. U ono doba većina mladih ljudi odlazila je trbuhom za kruhom. Moj otac je otišao sam, a majka se brinula o meni i braći. Imao sam i jednog brata koji je umro dok je bio dijete – u ono doba, ljudi su umirali i od obične gripe.
Našu obitelj održalo je zajedništvo. Moj djed bio je najveći autoritet – njegova snaga, radišnost i mudrost oblikovali su nas. Posvetio sam mu pjesmu “Moj dida i ja”.
FAZ: Jeste li kao dijete osjećali da živite u zemlji pod okupacijom?
MPT: Naravno. Jugoslavenski komunizam bio je nemilosrdan prema onima koji mu nisu odgovarali. Ljudi su završavali u zatvorima, maltretirani i proganjani zbog krivo izgovorene riječi.
Moj otac je jednom prilikom, vraćajući se iz Njemačke, sa svojim prijateljima zapjevao domoljubnu pjesmu. To je bilo dovoljno da završi u zatvoru. Oduzeli su mu putovnicu i posao. Kasnije su mu je vratili, ali represija nije prestajala.
Naši roditelji su nas čuvali od sustava, pazili su što govore pred nama. Bilo je zabranjeno ne biti pionir, zabranjeno ne ići u JNA. No unatoč svemu, većina djece nije vjerovala u jugoslavensku priču. Slušali smo što stariji govore – čak i ono što nisu smjeli reći naglas.
“CRKVA JE ČUVALA TEMELJNE VRIJEDNOSTI – BOGA, OBITELJ I DOMOVINU”
FAZ: U Čavoglavama nije bilo crkve?
MPT: Ne. Ovu crkvu sagradili smo prije 15-ak godina. Za vrijeme komunizma, u ovom kraju nije sagrađena nijedna crkva – osim mauzoleja Ivana Meštrovića.
Mi smo odlazili u župnu crkvu sv. Ilije u Kljacima, sagrađenu početkom 19. stoljeća. Crkva nije bila samo duhovna okrjepa – bila je čuvar našeg identiteta.
FAZ: Jeste li zbog toga imali problema?
MPT: Komunisti su crkvu smatrali neprijateljem. Djeca su krštena u tajnosti. Učitelji su djeci skidali križeve s vrata. Moja obitelj bila je uz crkvu, ali bilo je i onih koji su potajno kršteni jer su im roditelji bili u Partiji.
“ZA DOM SPREMNI – HRVATSKI RATNI POKLIČ I SIMBOL OTPORA”
FAZ: Vaša pjesma Bojna Čavoglave počinje riječima “Za dom spremni”. Taj pozdrav ima povijesne konotacije koje se u inozemstvu doživljavaju negativno.
MPT: Mlada osoba danas, kada čuje “Za dom spremni”, ne misli na 1941., nego na Domovinski rat. To je bio pozdrav s prve crte bojišnice, pozdrav pod kojim su ginuli branitelji braneći svoj dom.
Pitanje tog pozdrava nikada nije bilo problem 1991. Nitko ga nije dovodio u pitanje, nitko ga nije osporavao. Tek nakon 2000., s političkim promjenama, počelo je njegovo etiketiranje.
FAZ: Kažete da taj pozdrav nije sporan u Hrvatskoj, ali u Njemačkoj i Austriji jest. Zar ne bi bilo lakše da ga izostavite?
MPT: Za Hrvate, taj pozdrav ima emotivno i povijesno značenje. Pod njim su ginuli naši suborci. Odreći ga se značilo bi odreći se i sjećanja na njih.
Isto tako, za mene je crvena zvijezda simbol komunističkih zločina, a ona se slobodno koristi. Po njoj su bombardirani hrvatski gradovi 1991., po njoj su vođeni Križni putevi, pod njom su mučeni ljudi. I nitko ne traži da se zabrani.
“ZABRANE KONCERATA – POLITIČKI PRITISCI, A NE SLUŽBENE ODLUKE”
FAZ: Mnogi vaši koncerti u inozemstvu su zabranjeni.
MPT: Moji su koncerti desetljećima punili dvorane diljem Europe. Problem je nastao kada su određene političke grupacije i mediji počeli širiti neistine o meni.
Taj mehanizam uvijek je isti: prvo hrvatski mediji objave laž, zatim se to preuzme u njemačkim i austrijskim novinama, pa se potom dio udruga uključi u pritiske na organizatore.
Nikada nisam imao službenu zabranu u Njemačkoj ili Austriji – samo političke pritiske zbog laži plasiranih u medije.
FAZ: Kako komentirate usporedbu s Cecom Ražnatović?
MPT: To je apsurdno. Ona je turbo-folk izvođačica povezana s Arkanom. Ja sam kantautor pop-rock glazbe s potpuno različitim porukama.
“DOMOVINSKI RAT NIJE DRUGI SVJETSKI RAT”
FAZ: U Njemačkoj su neki izrazi i simboli iz Drugog svjetskog rata potpuno odbačeni.
MPT: Hrvatski Domovinski rat nije Drugi svjetski rat. Mi nismo napadali – mi smo se branili. Oni koji su tada napali Hrvatsku, danas najglasnije govore o simbolima.
Pitanje koje treba postaviti jest: zašto je, 30 godina nakon rata, potrebno hrvatskim braniteljima oduzimati simbole pod kojima su branili domovinu?
“OZNAČITI HRVATSKU KAO FAŠISTIČKU – DIO JE ŠIRE POLITIČKE AGENDE”
Pitanja su ostala postavljena, odgovori dani. Hoće li ih čuti oni koji ih trebaju čuti?
wpDiscuz
