Od početka ruske invazije na Ukrajinu u medijskom prostoru traje potraga za čudesnim oružjem koje će donijeti prevagu na ratištu. Svako oružje američkog ili europskog porijekla za koje se obznani da je u sklopu pomoći za obranu od ruske agresije isporučeno Ukrajini proglašava se onim što se nekada nazivalo “wunderwaffen”.
Sada je u igri pojam “game changer”. Što se sve nije proglašavalo “game changerima”! Čak je i desetljećima staro francusko izvidničko oklopno vozilo na kotačima AMX-10RC na naslovnicama tiskovina i na internetskim portalima postalo opakim razaračem tenkova. Većina Ukrajini isporučenog modernog oružja uistinu je u određenim etapama rata odigrala značajne uloge, kao što su turska bespilotna letjelica Bayraktar TB2, protuoklopni projektil Javelin i protuzračni Stinger ili pak raketni sustav HIMARS i protuzračni sustavi Patriot i Iris–T. No ni jedno od tih oružja nije postalo nikakav “game changer” na ratištu, nego su jednostavno uspješno odradili uloge za koje su projektirani i proizvedeni. U nastavku borbenih djelovanja, kao i uvijek u ratnim sukobima, suprotna strana uspjela je pronaći način da umanji učinkovitost nekih od njih, a za neke tek pokušava.
Neispunjena očekivanja
Bayraktar TB2 predstavljen je u prvim tjednima rata kao čudesno oružje koje bi moglo postići jednake uspjehe u Ukrajini kao što je to učinio u Nagorno-Karabahu 2020. Međutim, do četvrtog tjedna rata količina napada dramatično je pala, a do petog tjedna udari Bayraktara TB2 pali su na nulu, gdje su i ostali sve dok Ukrajina nije izvela niz napada na Zmijski otok početkom svibnja koristeći usporedno i borbene zrakoplove s posadom i TB2, a zatim ponovno početkom srpnja. Pad prijavljenih napada u petom tjednu bio je snažan pokazatelj da je većina TB2 oborena, najvjerojatnije od kombinacija ruske protuzračne obrane i ruskih zrakoplova. To je pak dovelo do toga da je Ukrajina postala opreznija u načinu korištenja preostalih TB2. Ovu procjenu uvelike potvrđuju saznanja do kojih je došao dr. Jack Watling iz Royal United Services Institutea (RUSI) tijekom nekoliko tjedana boravka na ukrajinskom ratištu, gdje je razgovarao s mnogim aktivnim pripadnicima ukrajinskih oružanih snaga. Watling je u podcastu “This Means War” objavljenom 30. lipnja izjavio da je “životni vijek ukrajinske bespilotne letjelice u najboljem slučaju tjedan dana”.
Paradoksalno, dok su mediji veličali ulogu Bayraktara u uništavanju ruskog oklopa, učinkovito djelovanje ukrajinskih tenkova iz sovjetskog doba T-64 koji su se proizvodili u ukrajinskim tvornicama potpuno je zanemareno. Tek tjednima nakon odbijanja ruskog napredovanja prema Kijevu na samom početku rata saznalo se za ulogu ukrajinskih moderniziranih T-64BV iz sastava 1. ukrajinske oklopne brigade. Ona je svojih stotinjak tenkova T-64BV rasporedila na bokovima ruskog napredovanja u šumama između Černigiva i Kijeva, odakle su gađanjem iz neposredne blizine praktički desetkovali ruske oklopno-mehanizirane postrojbe koje su se valjale prema Kijevu.
No zato je dolazak američkih raketnih sustava HIMARS-a dočekan s velikim medijskim uzbuđenjem. Sustav se brzo pokazao učinkovitim u gađanju udaljenih i operativno vitalnih ciljeva kao što su ruska zapovjedna središta i skladišta streljiva. Ipak, više od dva mjeseca nakon početne upotrebe tempo napada na kritične ciljeve postupno se počeo usporavati, očito u mjeri u kojoj su se Rusi prilagođavali pojavi novog i visokopreciznog oružja na ratištu. Djelomično se to može pripisati tomu što su izvršene borbene misije uhvatile korak s obavještajnim ciklusom – mnoge poznate mete već su bile pogođene i bilo je potrebno prikupiti svježe obavještajne podatke kako bi se locirale i identificirale nove isplative mete.
Početna pompa
Unatoč neporecivoj učinkovitosti većine ovih sustava, velik dio početne pompe oko njih kao onih koji mijenjaju pravila na bojnom polju postupno je nestao kako se rat produljivao, a potraga javnosti za sljedećim “wunderwaffenom” se nastavila.
Uslijedilo je proglašavanje tehnološki vrhunskih njemačkih tenkova Leopard 2 isporučenih Ukrajini u raznim inačicama novim “game changerom” ili novim čudesnim oružjem koje će donijeti pobjedu. Potpuno apsurdno pritom su mediji tomu uistinu biseru vojne tehnologije kao “game chanagere” pridružili i američka borbena vozila pješaštva M2A2 Bradley, kojima ni američka vojska nikada nije bila zadovoljna. Nakon gubitaka Leoparda i Bradleya u početnoj fazi ukrajinske protuofenzive mediji su od gubitaka bez kojih nije moguće voditi rat napravili senzaciju i počeli tražiti nova čudesna oružja. Sada napuhuju američku najavu isporuke kazetnog topničkog streljiva Ukrajini kao novog “game changera”, iako ozbiljni komentatori upozoravaju da to jednostavno ne odgovara ratnoj stvarnosti.
A stvarnost je, kao i obično, mnogo složenija nego što se prikazuje u medijima. Djelomično je to generirano tendencijom prema kratkovidnom fokusiranju na pojedinačne oružane sustave i male taktičke pobjede, pa se potraga za oružjima “game changerima” i dalje nastavlja.
No ključni problem za ukrajinsku stranu nije pronalaženje “game changera” nego osigurati stalni priljev ogromnih količina streljiva, prije svega topničkog koje je potrebno za pariranje dobro ukopanoj sirovoj ruskoj sili s velikom količinom angažiranog topničkog cijevnog i raketnog oružja.
Nepredvidljivi kraj
Rat u Ukrajini dosad je pružio bezbroj pouka i u političkom i u vojnom pogledu. Njegov nastavak i kraj je nepredvidljiv, ali je dosadašnji tijek razbio mnoge pogrešne prosudbe vojnih stratega od kojih je jedna da je razvojem tehnologije preciznog ili “pametnog” oružja dokinuta potreba masovne proizvodnje oružja i streljiva. Rat je nedvojbeno i dalje sučeljavanje industrija i ekonomija zaraćenih država.
Sve se ipak u konačnici svodi na borbu za osiguranje ratnog materijala u dovoljnim količinama da bi se pariralo neprijatelju, njegovoj dostavi na bojište i isporučivanje neprijatelju što više čelika i eksploziva. I ruska i ukrajinska strana zbog intenziteta ratnih djelovanja izravno ovise o uspješnoj dostavi ogromnih količina oružja i streljiva na prve borbene crte. U ovim trenucima za obje strane to je postalo ključno pitanje.
Ratovanje i dalje ostaje nadmetanje industrijskih i ekonomskih potencijala zaraćenih država. Unatoč pojavi pametnog oružja koje savršenom preciznošću uništava neprijateljske tenkove i potapa i najveće ratne brodove, ipak o ishodu rata, uz volju za pobjedom, i dalje odlučuje sirova sila koju čine industrijski potencijal, koji po kvantiteti proizvodnje mora nadmašiti protivnika u osiguranju ratnog materijala, tenkova, topova, raketa, kao i ekonomski potencijal koji može osigurati financiranje rata u mjeri u kojoj je to potrebno za ostvarivanje nadmoći nad protivnikom.
Na obje strane, i na ukrajinskoj i na ruskoj, ratni materijal nemilice sagorijeva i za svaku stranu je masivna doprema novog oružja i streljiva preduvjet nastavka ratovanja.
Pogrešna procjena
Sirova i masivna sila s industrijskim potencijalom i dalje dominira suvremenim ratištima. Rat u Ukrajini dokazuje da je on ostao onakav kakvim su ga oblikovale prve industrijske revolucije – rat industrija. Nove industrijske revolucije očito ne poništavaju tu njegovu osobinu, unatoč suprotnim promišljanjima koja su praktički obezvrijeđena onim što se događalo i događa se na ukrajinskom ratištu. Neosporna činjenica da je rat u svojoj biti i rat industrija i ekonomije jedna je od važnih poruka rata u Ukrajini.
Ništa novo – tako je bilo od američkog građanskog rata preko velikih europskih ratova 20. stoljeća, korejskog rata ili iračko-iranskoga koji je trajao cijelo desetljeće uz kontinuirano i intenzivno sagorijevanje tehnike i ljudstva. Kada su se god od početaka 1. industrijske revolucije do danas sukobljavale organizirane vojske država velikog industrijskog ili ekonomskog potencijala ili je pak iza jedne od strana stajala takva država, rat se pretvarao u iscrpljujući i dugotrajan.
Tako, primjerice, američki geopolitičar George Friedman, osnivač prve privatne obavještajne agencije Stratfor, a sada voditelj think-tanka Geopolitical Futures, u svome članku “The Evolution of Great Powers” od 21. lipnja 2022. navodi: “Tijekom 20. stoljeća vojna moć je bila povlastica velikih sila. Strojevi su dominirali bojnim poljem, a proizvodnja tih strojeva, materijali koji su ih pokretali i oružje koje su koristili zahtijevali su raspolaganje složenim tvornicama i golemim količinama sirovina.”
Ogromna potrošnja
“To je pak zahtijevalo ogroman broj radnika, uključujući i smještaj i hranu za njih kako bi proizvodnja funkcionirala. Ekonomija ovakvih razmjera bila je potrebna za proizvodnju velikog broja brodova, aviona, tenkova i svih drugih vrsta naoružanja i vojne opreme… Bojišta su bila crne rupe potrošnje. Bilo koja nacija može napraviti avion ili tenk ili poslati čovjeka u smrt, ali ratove su dobivale nacije koje su mogle izgraditi više aviona i tenkova i zamijeniti one koje je uništio neprijatelj, a da ne spominjemo potrebu stalne popune vojnicima umjesto onih koji su izgubili život.” U nastavku Friedman, očito na temelju iskustava bliskoistočnih ratova posljednjih desetljeća, zaključuje da je tehnološki razvoj promijenio prirodu rata i da za njegovo vođenje više nije potrebna masovna industrijska proizvodnja pa ga uspješno mogu voditi i male države s malim stanovništvom i industrijskim potencijalom. Po njegovu mišljenju, oružja su jednostavno postala toliko precizna da za uništenje velikih formacija protivnika više nije potrebna velika količina streljiva. Friedman navodi: “Kao rezultat povećanja preciznosti oružja, identična razina vojne moći zahtijeva manje količine streljiva… Rat više ne zahtijeva ogromno stanovništvo niti zahtijeva veliku potrošnju sirovina.”
Sve takve prosudbe, ne samo Freidmanove nego i mnogih drugih geopolitičkih analitičara i vojnih stručnjaka, srušio je ukrajinski rat. Pozicije i Ukrajine i agresora na ratištu kritično ovise o masivnoj dopremi ratnog materijala i ljudstva.
Prokušani model
Prema analizama britanskog think-tanka The Royal United Services Institute (RUSI) iz 2022. godine nema govora o odlasku sa scene industrijskog ratovanja i izričito se navodi: “Rat u Ukrajini je dokazao da doba industrijskog ratovanja još traje. Velika potrošnja opreme, vozila i streljiva zahtijeva veliku industrijsku bazu za opskrbu – količina još ima svoju kvalitetu. U ukrajinskom ratu, u borbi masovnih razmjera, sukobilo se 250 tisuća ukrajinskih vojnika i 450 tisuća tek mobiliziranih građana s 200 tisuća ruskih i separatističkih vojnika. Napor da se te vojske naoružaju, nahrane i opskrbe svim potrebnim materijalom ogromna je zadaća. Opskrba streljivom posebno je teška. Za Ukrajinu ovu zadaću otežavaju ruske mogućnosti vatre po dubini ukrajinskog rasporeda koje ciljaju ukrajinsku vojnu industriju i transportne mreže. Ruska vojska je također izložena, ali u manjoj mjeri ukrajinskim prekograničnim napadima na logističke rute.”
The Royal United Services Institute u svojoj analizi izričito tvrdi: “Stopu potrošnje streljiva i opreme u Ukrajini može održati samo velika industrijska baza.”
U dosadašnjem tijeku rata pokazalo se da nije problem samo dostava ratnog materijala Ukrajini i njegovo upućivanje dalje na prve crte obrane nego su uočeni i strukturni nedostaci američke i europske industrije da osigura za Ukrajinu ogromne količine potrebnog oružja i posebice streljiva. Koliko je to važno za Ukrajinu, jasno je iz činjenice da iza Ukrajine zapravo stoji industrijski potencijal SAD-a i europskih saveznika. Bez njega ne bi mogla ratovati ovoliko vremena. Stoga se nedostaci industrijske proizvodnje odnosno kapaciteta vojnoindustrijskih kompleksa Zapada izravno odražavaju na ukrajinske ratne sposobnosti.
Ono što se događa na ukrajinskom ratištu, gdje je još očit nedostatak ratnog materijala i streljiva na ukrajinskoj strani, upozorenje je zapadnim državama koje su smanjile vojne industrijske kapacitete i žrtvovale opseg proizvodnje, dakle kvantitetu, zavaravajući se kvalitetom novoga oružja.
Pogrešna pretpostavka
Takva strategija oslanjala se na pogrešne pretpostavke o budućnosti rata, a na nju su utjecali i interesi zapadnih vlada za pridobivanjem podrške glasača rezanjem vojnih troškova i nasljeđe višegodišnjih ratova niskog intenziteta koje su te države vodile po sjevernoj Africi i Bliskom istoku. The Royal United Services Institute izričito u svojoj analizi od 17. lipnja 2022. godine navodi: “U ovome trenutku Zapad nema industrijske kapacitete za vođenje rata velikih razmjera. Ako američka vlada planira ponovno postati arsenal demokracije, morat će preispitati postojeće sposobnosti američke vojnoindustrijske baze i temeljne pretpostavke na kojima se temeljio njezin razvoj.”
Da je rat u Ukrajini uistinu označio povratak na scenu rata industrijskih potencijala, može se vidjeti već na temelju ogromne potrošnje streljiva, posebice topničkog u dosadašnjem tijeku toga rata.
Stoga u sjeni medijskog traženja čudesnog oružja ili “game changera” u sklopu morbidnog medijskog navijačkog praćenja ratne tragedije američka i europska vojna industrija koja opskrbljuje ukrajinski obrambeni ratni stroj prelazi na masovnu proizvodnju streljiva, posebice topničkog u kalibru 155 mm, i to pretežito ne onoga skupog i pametnog, nego onog glupog koje se najviše troši.
Američka i europska industrija se prestrojava i prelazi na masovnu proizvodnju ratnog materijala.
Vijeće EU-a objavilo je 5. svibnja da će članice Europske unije zajednički osigurati proizvodnju topničkog streljiva u kalibru 155 mm za potrebe obrane Ukrajine u vrijednosti od milijardu eura u sklopu Europskog instrumenta mirovne pomoći.
Industrijski rat
U priopćenju se navodi: “Vijeće je u sklopu Europskog instrumenta mirovne pomoći donijelo mjeru pomoći u vrijednosti od milijardu eura kojom će se dodatno pridonijeti jačanju sposobnosti i otpornosti Ukrajine u obrani njezine neovisnosti, suvereniteta i teritorijalne cjelovitosti te u zaštiti njezina civilnog stanovništva od aktualne vojne agresije Rusije. Tom mjerom pomoći financirat će se opskrba ukrajinskih oružanih snaga topničkim streljivom kalibra 155 mm, kao i raznim kategorijama projektila koje će države članice EU-a zajednički nabavljati od europske obrambene industrije.”
Zajedno s prethodnim paketima vojne potpore, uz mjeru pomoći koja je donesena, ukupan doprinos EU-a Ukrajini za potporu isporuci vojne opreme u sklopu Europskog instrumenta mirovne pomoći dosegao je 5,6 milijardi eura.
Josep Borrell, visoki predstavnik EU-a za vanjske poslove i sigurnosnu politiku, u povodu donošenja mjera koje će obnoviti europsku vojnu industriju i prilagoditi je povratku industrijskog rata, izjavio je: “Današnja odluka još je jedan značajan korak prema opskrbi Ukrajine većom količinom streljiva. Ukrajinskim oružanim snagama trebaju znatne količine streljiva kako bi obranile ukrajinski narod i teritorij, i to hitno. Zajedno s prethodnom odlukom da brzo osiguramo streljivo iz postojećih zaliha, tako će vojna potpora EU-a Ukrajini dosegnuti vrijednost od 5,6 milijardi eura.”
To je stvarni “game changer” – nikakvo razvikano čudesno oružje, nego masovna industrijska produkcija ratnog materijala kao temelj ratnog preživljavanja, ali i mogućnosti pobjeđivanja u ratu velikih vojski i industrija kakav se vodi u Ukrajini.