Svi itekako dobro znamo da je stanje na tržištu nekretnina u Hrvatskoj, kako se to u zadnje vrijeme uobičajeno kaže, alarmantno. Portali se redovito pune pričama o mladim parovima koji nisu u stanju, unatoč bolje plaćenim poslovima, riješiti stambeno pitanje, a čak se i poslovično letargični SDP angažirao po tom pitanju i predstavio svoj “Plan za stan“. Međutim, ništa toliko uvjerljivo ne svjedoči stupnju alarmantnosti kad je riječ o tržištu nekretnina kao nedavni članci objavljeni u medijima koji, blago rečeno, ne tretiraju klasne podjele kao politički problem.
U razmaku od nekoliko dana na Indexu i na portalu Jutarnjeg lista objavljeni su tekstovi njihovih redovitih kolumnista koji, osim teme, dijele i prilično sličnu, klikbejtovski intoniranu, opremu. Naslov u Jutarnjem se oslonio na česticu “evo” za koju se nekad čini da održava cijeli medijski sektor na životu, a glasi: “Evo tko su ljudi koji nabijaju cijene stanova u Zagrebu: Riječ je o manjini rasutoj diljem Hrvatske…” Onaj na Indexu pak se zadržao na formi pitanja: “Tko to u Hrvatskoj masovno kupuje nekretnine gotovinom?” Kao što se da lako primijetiti, oba naslova u sebi sadrže dozu teorije zavjere i oba naslućuju da se radi o tajnoj, koordiniranoj akciji određene skupine. A onaj u Jutarnjem blago graniči s petokolonaškom retorikom spominjući “manjinu rasutu diljem Hrvatske”.
No, nakon što otvorimo članke vrlo brzo otkrijemo da se iza klikbejta krije dobra, stara buržoazija. I to, pogotovo u Indexovom članku, socio-ekonomski relativno iscrpno predstavljena. Oslanjajući se na prihodovne razrede unutar hrvatske radničke klase autor zaključuje da se u kupnju novog stana može upustiti samo onaj vrlo tanak sloj na vrhu piramide koji čine menadžeri ili visoko plaćeni stručnjaci. Uz njih su tu, dakako, uspješni poduzetnici koji, kako autor ističe, ulažu u nekretnine, a ne na financijskim tržištima, iz kulturoloških razloga, “jer Hrvati vole imati nešto ‘čvrsto’”. Doduše, koji paragraf ispod se navodi da je u trenutnoj ekonomskoj situaciji s obzirom na inflaciju i visinu prinosa “savršeno ekonomski racionalno” ulagati u nekretnine. Nekad se, valjda, u rijetkim povijesnim prilikama susretnu kulturološke navike Hrvata i ekonomska racionalnost.
Kolumnist Jutarnjeg lista na sličnom tragu navodi da si “obična mlada obitelj s natprosječnim primanjima” ne može priuštiti stan, a društvenu skupinu koja u stanove ulaže opisuje nešto plastičnije pa tako tu spadaju: građevinari, dobri obrtnici, uspješni iznajmljivači, liječnici, ugostitelji, menadžeri, živopisni spektar poduzetnika… U duhu takozvanog simptomatskog čitanja književnosti možemo zaključiti da se “tajna” ovog članka krije u epitetu “živopisni”. Dakle, ne radi se o pravim poduzetnicima vođenima striktnom ekonomskom racionalnosću već nekima koji imaju drukčije motive ili im je prvobitni kapital sumnjivog porijekla. No, kao i u članku na Indexu i ovdje se meandrira između živopisnosti/kulturoloških navika i ekonomske racionalnosti: navodi se visoki rizik kad je posrijedi ulaganje na financijskim tržištima, ali se ipak zdravi razum kad je riječ o ulaganju u nekretnine stavlja pod navodnike.
Premda je naizgled riječ o marginalnoj i prolaznoj epizodi, valja zabilježiti da je riječ o prvoj, iako ne do kraja artikuliranoj, mejnstrim kritici ekonomskih postupaka viših slojeva u Hrvatskoj koja im pritom ne odriče ekonomsku racionalnost i ne pripisuje sav krimen državi. A buržoazija kao iznenađenje iza medijske ješke, a da nisu posrijedi lajfstajl rubrike već svojevrsna ekonomska crna kronika, fenomen je koji treba pozdraviti.