U nedjelju, 5. ožujka, navršila se sedamdeseta godišnjica Staljinove smrti. Iz police s knjigama u spavaćoj sobi koja se pruža do ispod stropa, iz najvišeg reda, gore iznad vrata, vadim tanku ćiriličnu knjižicu, pedeset i osam joj je stranica, u kojoj nalazim pjesmu “Gorštačka pošta”. Nalazim je lako, jer znam što tražim, a knjigu “Građa za pripovetke”, izdanje beogradske Prosvete iz 1978, čitao sam mnogo puta, i selio je u posljednjih tridesetak godina od Sepetarevca pa kroz sva svoja zagrebačka stanarstva i podstanarstva.
I nikad je nisam zagubio. Što onda znači da mi je knjiga na naročit način važna.
Pjesma “Gorštačka pošta”, naručena ovim upečatljivim datumom, kao i čovjekovom navadom da svoj život i ukupnu povijest mjeri u dekadama i okruglim brojevima, baš kao da ćoškasti brojevi postoje, teče ovako
“Umro je Staljin/ Čulo se jednog jutra/ U visokom goštačkom/ Selu pod Golijom/// U podne su se na gumnu/ Okupile/ Sve muške glave sela/// Jebo Staljin kobilu/ Riknuo je beli stogodišnjak Avdo/ Držeći se za stožer/// Jebooo/ Prihvatili su ostali/// Žene su utrčavale u dvorišta/ Lupajući vratnicama/ I zatiskujući rukama uši”.
I to je cijela pjesma, koja doista djeluje kao građa za pripovijetku: savršena narativna skica, u koju je, međutim, grehota dirati, rastvarati je, dopisivati, pretvarati u pripovijetku, jer je savršena u svojoj lirskoj cjelovitosti. Lirika je ponekad sredstvo za izricanje velikih epskih cjelina. U ovu pjesmu, recimo, staje jedan ljudski vijek. Onim što je u njoj rečeno i ispjevano obuhvaćeno je nešto veliko, a ne rečeno.
Postoji razlog što ću se među tolikim velikim i važnim knjigama o Staljinu i njegovu dobu, koje sam pročitao – većinu sam dočitao, neke su mi izmakle s pameti, neke, bogme, nisam ni dočitao – mašiti upravo ove pjesme Sinana Gudževića, da njome ovoj privatnoj nedjelji pružim kontekst. Ono što je riknuo stogodišnji Avdo, držeći se za stup u sredini gumna, koji se naziva stožerom, do prije koju godinu bilo je smrtonosno.
Toliko i tako da su oprez i strah nadživjeli sve svoje razloge. Pa će to riknuti onaj koji je, barem po godinama, najmudriji. A najstariji je, pa ga je najteže ucijeniti strahom za život. Okupljeni muški će mu uglas odgovoriti, i to će biti akt konačnog oslobođenja. Žene će utrčavati u dvorišta, lupat će vratnicama da bukom sakriju strašne riječi, zatiskivat će uši, da ne čuju. One ne bi u to barkale. I bit će da su u pravu. Prema njihovom tumačenju povijesti, povijest nije uputno tumačiti.
Knjige “Građa za pripovetke” nema u antikvarijatima. Znam to, jer da sam je ikad tamo vidio, kupio bih je da je mogu nekome pokloniti. A ni ovu svoju ne bi tako dobro čuvao, jer bih znao da, izgubim li je, istu takvu mogu nabaviti. Ne znam gdje se zametnulo svih 1000 primjeraka iz tiraža navedenog na zalistu, ali biva tako s nekim knjigama. Nema ih u antikvarijatima, tako da se o njima samo pronosi priča među ljudima koji knjige čitaju.
Kao što su obilazni i čudni bili putovi ovoga mog primjerka Gudževićeve knjige, koji su knjigu doveli do najvišeg reda knjiga u krajnjem lijevom dijelu police u spavaćoj sobi jednoga Jelinekova tornja u zagrebačkom Zapruđu, tako je obilaznim i čudnim putovima Sinan Gudžević pristigao u Zagreb i u hrvatsku kulturu. Da je sve normalno među ljudima, reklo bi se da je normalno da netko za svojim životom i jezikom iz Graba pod Golijom, pa preko Novog Pazara i Beograda, Švicarske i Brazila, Njemačke i Italije, te tko zna odakle još, stigne u Zagreb. Ali ništa nije normalno. Također, da je sve normalno, hrvatskoj kulturi bila bi čast i milina od Sinanova dolaska.
Nekad davno, ili ne tako davno, u novinama su, na različitim stranicama, u različitim rubrikama, postojali i veliki pripovjedači. Jer novine nikada nisu služile (samo) tome da prenose vijesti. Malo je bilo vremena, ako ih je ikad i bilo, u kojima su ljudi one zbilja važne vijesti saznavali iz novine. Za prenošenje takvih vijesti služio je radio. Tome su služili telali. Sveznajući susjedi. Vojska i policija. Novine su, pak, služile za složenije oblike informiranja. Ili uopće nisu ni služile da informiraju: čovjek je u jeziku i govoru, u razgovoru s drugim ljudima, u razmatranjima sebe i svijeta, čeljade u žanru. A pripovijedanje jedan je od temeljnih jezičnih i antropoloških žanrova. Stariji se sjećaju kako bi im bilo kada bi im u novinama netko nešto lijepo ispripovijedao, pa bi onda, ganuti, nasred birtije u kojoj su čitali novine, pažljivo iskidali članak, presavijali ga i polagali u novčanik. U lisnici su bile arhivirane velike novinske pripovijesti. Ili one pripovijesti koje su se vlasnika lisnice naprosto ticale.
Sinan Gudžević danas je najvažniji hrvatski novinski pripovjedač. Objavljuje u svakome broju zagrebačkog tjednika Novosti. Pripovijeda o onome što mu je trenutno tema, a što može, premda u pravilu ne mora, imati veze s događajima u zemlji i svijetu, ili s nečim oko čega je trenutno okupljena zajednica. Pripovijeda o svom zavičaju i svojim rođacima, živim i pokojnim. Pripovijeda o pjesnicima koji pišu na latinskom, a onda i o pjesnicima koji pišu na svojim jezicima. Pripovijeda o Starigradu na Hvaru, o nogometu i o nogometašima, o ljudima koje je poznavao i o onima koje nije poznavao. Pripovijeda o svemu i svačemu, ali u većini slučajeva o onome o čemu njegovi čitatelji ne samo da ne znaju ništa, nego prethodno, dakle prije nego što su započeli sa čitanjem Sinanove pripovijesti, nisu imali pojma da bi ih takvo što moglo zanimati. Veliki novinski pripovjedači, kao i veliki književni pripovjedači, jer sve je to isti svijet, umijećem pripovijedanja, a ne samom temom, okupiraju pažnju svoga čitatelja. Ono čime on biva opčinjen, ono zbog čega su mu novine od životne važnosti, pa je gladan za novinama, pa je pust u duši ako novina nema, jest samo pripovijedanje. Čovjek je čeljade žanra.
Dvije knjige Sinana Gudževića, obuhvaćene jednim naslovom i kutijom u kojoj se nalaze, objavila je zaprešićka Fraktura. “Maksimir i Mirogoj” njihov je zajednički naslov, a u njima su, tematski u dva stroja razvrstane, neke pripovijesti iz niza objavljenog u Novostima. Do ovih je knjiga lako doći, pa bi ih svako čitajuće domaćinstvo trebalo imati. Uz njih vrijedilo bi, a može se i to lako, nabaviti i Gudževićeve “Rimske epigrame”, te njegove prijevode Aurelija Augustina, kao i čudesnog “Noćnog putovanja Poslanika Muhammeda”. Po prirodi svojoj temeljit i odgovoran prema jeziku, poeziji i ljudima, Sinan Gudžević bez ikakve je sumnje jedan od zanimljivijih ljudi koji pišu danas na ovome jeziku. Jedan od onih koje treba cijeniti baš onako i onoliko koliko se cijeni materinji jezik i vlastiti život u njemu, koji vas mogu svojim pripovijedanjem zavesti i zainteresirati za nešto o čemu niste kanili išta doznavati. A pritom je pjesnik.
Sinan je dosljedan u voljenju. Dosljednost u voljenju vjerojatno je pretpostavka svake slobode u mišljenju. Sinan je navijač Partizana. To treba znati za pjesmu koja se u “Građi za pripovetke”, stranica u stranicu, gleda s pjesmom o Staljinu.
Naslovljena datumom 22. VIII 1976. pjesma teče ovako:
“Pratimo prenos utakmice/ Borac – Partizan/// Borac vodi jedan nula/ Partizan je dvaput bolji/ I stalno napada/// Na ovaj dan sedamdeset prve/ Igrali su u Beogradu/ Partizan i Borac/// Te iste večeri/ Umro je od raka moj drugi otac/ Iljaz Kalčinić/// Njegov sin i ja/ Proveli smo smrt u zatvoru/// Slaveći Partizanovu pobedu/ od dva prema jedan/ Izazvali smo tuču na ulici”.
Čitatelj koji ne osjeti melodiju i ritam, kao i onaj koji ne podnosi, premda je nejasno zašto, da se pjesma razvije u priču i u jednu jedinu rečenicu, mogao bi zapitati: a zašto je ovo, po čemu je ovo poezija? Naravno da na takva pitanja nema odgovora, mimo slijeganja ramena. Ali ako ćemo baš biti od vremena, pa da o svemu govorimo i na sva pitanja odgovaramo, umjesto da razgovore skraćujemo slijeganjem ramena, reći ćemo da se u ovoj pjesmi poezija pozna po stihu “Proveli smo smrt u zatvoru”, a onda po njegovome odnosu sa stihovima, riječima, slikama, koje su mu prethodile.
Poslušajte čega tu ima:
“Proveli smo smrt u zatvoru/ Slaveći Partizanovu pobedu”.
Najprije, strašna li je smrt za koju se na sazna. Jedina je ona strašnija od smrti za koju se saznalo. I strašno je kad čovjek slavi, ne znajući. A što god da slavi, uvijek kad slavi, ustvari slavi ne znajući za ono zbog čega ne bi trebao slaviti. Na kraju ni to slavlje u pjesmi nije bilo jedno, ono u zatvoru, nego su bila dva slavlja. Za prvog su pjesnički subjekt i njegov drug izazvali tuču na ulici. S obzirom na to da je knjiga “Građa za pripovetke” objavljena prije četrdeset i pet godina, a događaj iz pjesme zbio se prije pedeset i dvije, moglo bi se reći da navijačka slavlja već dugo izazivaju ulične tuče. Važno je da i o tome pjesma bude napisana.
Sklapam knjigu, pa se dvije smrti, Staljinova i Iljaza Kalčinića, nanovo sljube jedna uz drugu. U povijesti, pak, izvan Sinanove knjige, Staljinova se smrt tako sljubljivala sa smrću Sergeja Prokofjeva. Knjigu vraćam na njeno mjesto na polici, i dalje tako poteče nedjelja o sedamdesetoj godišnjici smrti s kojom je započelo jedno iznevjereno istočnoeuropsko proljeće.