Hrvatska politika u BiH vegetira u maglovitom anestezirajućem akcionizmu proizvodeći samo privid nekakvog tako bliskog rješenja.
Hrvatski perpetuum mobile
Posebno se vrijedi osvrnuti na sadašnje stanje u čijem je fokusu izborni zakon.
Hrvatski izabrani i neizabrani političari, ambiciozni intelektualci, „profilirani“ analitičari i samozvani komentatori, rječiti novinari, svi se redom natječu u analizama i genezi problema te ukazuju na moguća pametna rješenja.
I s pravom se argumentirano pozivaju i na božju pravdu, na pravednost i moralno pravo, na društveno-političke svetinje (temeljna ljudska prava i demokratske vrijednost: vladavina prava, pravo na samoodređenje…), na međunarodne konvencije, na ustav, na odluke ustavnog suda, na legalnost i legitimnost, na logiku, na matematiku…
Pune se duplerice Večernjih listova i samodopadnih portala kilometarskim tekstovima i beskrajnim intervjuima u kojima se, doduše ponekad i maštovito i sofisticirano, ipak samo razvlači naša odavno prežvakana žvaka ili, kako narod ubojito kaže, mlati prazna slama.
Svjedoci smo toga da nam sve to opet i opet nije urodilo plodom. I – opet nažalost – neće! Neće jer to moćnicima, tj. njihovim višim interesima ne odgovara. A mi moći nemamo.
Moć i interes
Neodoljivo podsjeća na uporne otočane Meljane i njihovu gubitničku argumentaciju (slično našoj gore opisanoj) naspram puno jačemu Atenskom vojnom savezu, što je Tukidid u knjizi Peloponeski rat (glasoviti Melijski dijalog) prikazao kao za vijeke vjekova jedino važeće pravilo realne-politike: „…jači oduzima ono što može, a slabiji trpi ono što mora… jer jači drže poštenim ono što im godi, a pravednim ono što im je korisno…“
Dakle, odnos interesa i moći u kojem su i tobožnja apsolutna načela (a vidjeli smo i matematika) relativna.
Moćni NATO (tj. SAD) trenutno ima vitalan interes za proširenjem saveza na Finsku i Švedsku. Ni Turska nije protiv proširenja, ali je jedina članica saveza koja svoj pristanak uvjetuje ostvarenjem svojih konkretnih interesa koje sama definira. Turska nije vojno moćnija od ostalih ujedinjenih članica saveza, ali…
Veto u NATO-savezu – učinkovita poluga moći
U NATO-savezu (različito od Atenskog vojnog saveza) na snazi je nezaobilazan mehanizam u donošenju takve odluke: jednoglasnost – konsenzus. Svaka članica, pa i ona najmanja i najslabija, može svoj pristanak bez opasnosti uskratiti ili ga uvjetovati, inače projekt propada.
NATO savezu proširenje je trenutno toliko važno da generalni tajnik saveza izričito zahtjeva od Finske i Švedske da udovolje turskim zahtjevima. Tako je Turska mogla i uspjela svoje zahtjeve podići na najvišu političku razinu. Razrješenje se čeka.
Slično se događa i u EU. Koliko je načelo konsenzusa – odn. pravo na veto – djelotvorno, pokazuje i reakcija čelnika u EU na uvjetovanje pojedinih članica npr. u pitanjima bojkota Rusije. Predsjednik Europske pučke stranke, Manfred Weber, gnjevno se pjeni i proglašava najvažnijim trenutnim zadatkom u EU općenito ukidanje konsenzusa i uvođenje odluke većine.
Hrvatski Kairos – slamka spasa: sad ili nikad
Sretan, ali neponovljiv trenutak, nenadano otvoren prozor mogućnosti, sudbonosna sretna prilika koju valja prepoznati i zgrabiti. To je Kairos kojem su antički Grci dali status božanstva.
Inicijativa Predsjednika Republike Hrvatske kao članice NATO saveza da svoj pristanak na proširenje saveza uvjetuje zahtjevom da se u BiH na određen način poslože odnosi (konkretno izborni zakon) naša je jedina realna i jedina povijesna prilika – hrvatski Kairos. Odjednom smo postali moćni.
Moćnicima – „Međunarodnoj zajednici“ tj. SADu – rješavanje hrvatskog pitanja u BiH bilo je i još je uvijek nevažno. Međutim, ako im je proširenje NATO-saveza na Finsku i Švedsku puno važnije, onda je to naša povijesna šansa.
Ne ulazeći pobliže u sadržaj i opravdanost turskih zahtjeva, slobodno se može reći da bi hrvatski zahtjevi bili pravno obrazložljiviji od turskih jer se temelje na prvotnom (neizmijenjenom) ustavu i time svim stranama politički puno prihvatljiviji.
Zaključak: Zgrabite hrvatski Kairos
Nije vrijeme za političku korektnost.
Hrvatski političari u BiH – svi HDZ-ovi, svi neznani bh-hdz-ovci u Saboru, hrvatski pučani u Bruselju, Šuice, Zovke, Ressleri i Sokoli, svi oporbenjaci, svi neutralci – kao i analitičari, pisci deklaracija s dugim i kratkim preambulama, samopromovirajući okruglostolaši i tribinaši, novinari, intervjuisti, kritički i nekritički kritičari, nadobudni blogeristi, pisci i pisnici, ostavite se prožvakane žvake, ne mlatite više praznu slamu.
Besmisleno je i bezvrijedno moćnicima tumačiti naše probleme i ukazivati na rješenja. (Znaju oni to dovoljno i najbolje; sami su ih i s ciljem proizveli.) Ništa od toga, doslovno ništa. U praksu nepretočivo. Nepotrebno, neučinkovito, beskorisno, štetno.
Umjesto ispraznog gubljenja energije i daljnjeg anesteziranja naroda, ujedinjeno svim sredstvima (a ucjena bi bila najučinkovitija) pritisnite vladu Republike Hrvatske da uvjetuje pristanak za proširenje NATO-saveza. Pa neka HDZ RH odvagne prioritete svojih pojedinaca karijerista unutar NATO-saveza i EU i prioritet Hrvata u BiH.
Realno-politički gledano taj je veto maloj nemoćnoj Republici Hrvatskoj i nama još manjima i nemoćnijima u BiH velika moćna poluga koja je, eto, u povijesnim okolnostima isplivala na površinu, nenadano se kao svetinja ukazala, i samo kratko vrijeme čeka da je zgrabimo. Ubrzo će potonuti.
RH, kao i Turska, nije protiv proširenja NATO-saveza. Svojim vetom na proširenje RH sebi ne bi štetila (osim možda malo pojedinim karijeristima) jer ta slijepa poslušnost, Radmane-Grliću, nipošto nije „hrvatska obaveza u NATO-savezu“ (čemu onda glasovanje i veto!). Naprotiv, rješenjem hrvatskog pitanja u BiH RH bi ostvarila jedan od strateško najvažnijih državnih interesa.
Mario Nobilo, uđi u povijest!
Kad svi drugi zakažu, kao veleposlanik RH u NATO-savezu, imaš nepovratnu historijsku priliku upisati se zlatnim slovima u hrvatsku povijest – svojim nepotpisivanjem. Imaj petlju, ovjekovječi se, u zadnjem trenutku!
Petar Bilobrig l poskok.info
wpDiscuz
