Zoran Milanović danas je vjerojatno najpopularniji političar među bosanskohercegovačkim Hrvatima, i to s pravom, usudit ću se reći, prije svega zbog svojih brojnih principijelnih izjava o stanju u Bosni i Hercegovini koje je izrekao u posljednje vrijeme, pokazujući tako koliko je dubinski upoznat s ovdašnjom situacijom, kao nijedan hrvatski političar prije njega. To se prije svega odnosi na pat poziciju zbog neustavnog Izbornog zakona, zbog čega u jednoj polovici BiH, u Federaciji, još nisu implementirani rezultati prošlih parlamentarnih izbora, a ove godine bi trebali uslijediti novi. Često se iz Hrvatske mogu čuti lakonske teze kako Milanović svojim djelovanjem samo odmaže Hrvatima, što apsolutno ne stoji. U čemu je tajna? Ostavljeni na brisanom prostoru između bahate i pasivne politike bosanskohercegovačkog HDZ-a, koji bezočno politički profitira na njihovu statusu, stavljajući u prvi plan ugroženost, i bošnjačkog nacionalizma sa svojim pseudograđanskim narativom, napokon su dočekali da netko iz Hrvatske beskompromisno progovori u njihovo ime, vraćajući im tako osjećaj pogaženog dostojanstva, nakon punih 25 godina, kad su o sebi uglavnom slušali kao o “uzepeovcima” i “ustašama”, preko čega su Čovićevi fikusi na svim razinama vlasti šutke prelazili, kao i preko imenovanja ratnih zločinaca na ministarska mjesta. A onda se pojavi netko poput Milanovića i nazove stvari pravim imenom, što je za bosanskohercegovačke Hrvate neprocjenjivo.Milanović pritom koristi prilično osebujan diskurs, koji bismo mogli opisati koristeći onu antologijsku izjavu Ćire Blaževića: “Svašta se kaže kad se priča”. U svakoj njegovoj izjavi ima svojevrsnih “viškova”, što često njegovim političkim oponentima posluži da ih lakonski odbace, ne baveći se nijednog trenutka suštinom Milanovićevih teza.
Međutim, isto bi se dogodilo i u slučaju da je Milanović koristio uvijeni ezopovski i sterilni rječnik Gorana Grlića Radmana. Pokušat ću to pojasniti na Milanovićevoj izjavi koja se najčešće spominjala, i još se spominje, a to je ona o “sapunu i parfemu”. Bošnjački nacionalisti i njihov medijski suport u Hrvatskoj to su sveli na rasističku tezu o “prljavim Bošnjacima”, iako je više nego jasno što je Milanović tom izjavom želio reći: da bošnjačka “građanska politika” najprije mora postati ono čime se lažno deklarira, dakle građanska, a ne nacionalistička, pa tek zatim pokušati taj princip “prodati” drugima, bez obzira na to što je to u višenacionalnim zemljama poput BiH, što je Milanoviću i više nego jasno, čista utopija. Izvrtanje Milanovićevih teza podsjeća na jedan prastari vic iz doba socijalističke Jugoslavije, u kojemu mitski Mujo iz vica na sjednici Radničkog savjeta pita direktora: “Je li ispravno da ja i četvero moje djece živimo u baraki, a ti i žena u stanu od sto kvadrata?”. “Nije ispravno”, kaže direktor, “ispravno je – u baraci”.
Kad je riječ o medijskim napadima na Milanovića “s lijeva”, uvijek treba imati na umu jednu izjavu Noama Chomskog iz 2004. godine, koju je izrekao nakon napada na njega zbog izjava kako je korištenje riječi genocid u bosanskohercegovačkom slučaju svojevrsno poricanje holokausta. Ovu, a i mnoge druge izjave Noama Chomskog treba uzeti s rezervom, zbog nekih njegovih ranijih radikalnih izjava, poput onih da je svaki američki predsjednik od Drugog svjetskog rata pa do danas ratni zločinac, da je režim Crvenih Kmera u Kambodži imao i pozitivnih strana, te da je “masakr u Srebrenici”, kako je on to nazivao, “preuveličan” od strane medija. Međutim, ne treba zbog ovoga lakonski odbacivati sve njegove tvrdnje, poput one upućene njegovim kritičarima: “U zapadnoj kulturi postojao je histerični fanatizam što se tiče Bosne, koji je podsjećao na strastvena religijska uvjerenja. Nešto poput staljinizma – ako se odmakneš samo par milimetara od partijske istine, postaješ izdajica kojeg treba uništiti. To je potpuno iracionalno. (…) Radi se o pitanju slobode govora”. Dakle, u bošnjačkom nacionalističkom diskursu Zoran Milanović je postao “izdajica kojeg treba uništiti”.
Kad je riječ o unutarhrvatskim političkim relacijama, uvijek treba imati na umu da je svaka izjava Zorana Milanovića adresirana prvenstveno na Andreja Plenkovića, pa i one o BiH. Milanović je tako pokazao kako hrvatski predsjednik ne mora nužno biti fikus, da itekako može biti prijeko potreban korektiv bahatoj vladajućoj politici. U vrijeme predsjednikovanja Ive Josipovića i Kolinde Grabar Kitarović često su se mogle čuti teze kako je institucija hrvatskog predsjednika suvišna. Sa Zoranom Milanovićem slične priče su utihnule, pokazalo se zapravo da je predsjednik itekako potreban, pod uvjetom da ne dolazi iz iste stranke kao i premijer, da je to za dinamiku demokratskih procesa u zemlji, pogotovo ako s druge strane imate Plenkovićevu “salama demokraciju”, dragocjeno.
Posebno je važna Milanovićeva izjava koju je dao nakon kraha sastanka u Neumu, gdje su bošnjački i hrvatski predstavnici iza zatvorenih vrata, uz američku medijaciju, pokušali postići dogovor oko Izbornog zakona: “Sve ovo što se tiče Hrvata u BiH se kuha već mjesecima. Bošnjačke stranke se ohrabruju da idu đonom na Hrvate. Dodik je u pravu, Hrvati pregovaraju u Neumu, a ovaj kaže da će svakako biti izbori. Koji je motiv Bakira i ove ekipe da daju Hrvatima milostinju? Modus operandi je isti kao Slobodana Miloševića krajem 80-ih”.
”Ovaj” iz Milanovićeve izjave je Plenkovićev intimus Christian Schmidt, visoki predstavnik za BiH, koji je tu postavljen mimo uobičajene procedure u Vijeću sigurnosti UN-a te ga zbog toga srpska strana, uz kineski i ruski blagoslov, smatra nelegitimnim, a koji je uoči sastanka u Neumu izjavio kako će se izbori održati, bez obzira na to hoće li se predstavnici dva naroda dogovoriti, čime je unaprijed minirao bilo kakvu mogućnost dogovora. Na ovu besramnu izjavu, koja predstavlja otvoreno prizivanje političkog kaosa u zemlji, u čemu, nažalost, prednjački politika nove njemačke koalicijske vlade, a čiji je Schmidt neposredni izvršilac na terenu, osvrnuo se isključivo Milanović. Prešutio ju je čak i Dragan Čović, bez obzira na to što bi izlazak na izbore pod sadašnjim, neustavnim okolnostima za Hrvate bio čin političkog samoubojstva. Paradoksalno, njemačka politika pogoduje isključivo politici Milorada Dodika koji vješto koristi političku pat poziciju u Federaciji, što se svodi na gotovo dovršen proces puzajuće “ciprizacije” BiH, o čemu na najbolji način svjedoči deprimirajuća činjenica da od bosanskohercegovačkih institucija u punom kapacitetu funkcioniraju jedino one u Republici Srpskoj. O licemjerju te politike, što ima veze i s Milanovićem i Bosnom i Hercegovinom, na najbolji način govori “njemački dar” Ukrajini, koji je Vitalij Kličko, gradonačelnik Kijeva, nazvao “grubom šalom”. Nakon što je američka vlada donirala Ukrajini vojnu opremu, uglavnom protuoklopne rakete u vrijednosti od 200 milijuna dolara, Njemačka se “isprsila” s 5000 kaciga, ne želeći se, zbog vlastitih interesa, na bilo koji način zamjeriti Putinu. Možda upravo zbog toga ta politika manjak principijelnosti u ukrajinskom slučaju kompenzira “treniranjem strogoće” u BiH? Što Milanović, što je vrlo važno naglasiti, vješto koristi prikazujući Plenkovića kao djelić te licemjerne briselsko-berlinske osovine.
A i “miloševićevski modus operandi” je najkraća moguća sinteza djelovanja bošnjačkih političkih stranaka, bez iznimki, što potvrđuje jedna urnebesna politička diverzija koju je u jednoj dijaloškoj emisiji sarajevske Federalne televizije izveo Slaven Raguž, predsjednik Hrvatske republikanske stranke, jedine stvarne unutarhrvatske oporbe politici Čovićeva HDZ-a. Gostujući u studiju s predstavnikom Izetbegovićeve SDA i jednim političkim neandertalcem iz Komšićeve Demokratske fronte, Raguž je u jednom trenutku pročitao “proglas” o potrebi uvođenja građanskog principa “jedan čovjek – jedan glas”, što su predstavnici SDA i DF-a dočekali s oduševljenjem, opisujući taj “proglas” kao vlastitu politiku, nakon čega im je Slaven Raguž rekao da im je pročitao dio govora Slobodana Miloševića iz 1989. godine. Pametnome dosta!
Josip Mlakić l express.hr
wpDiscuz
