U BiH medijima, od naizgled vrsnih političara, analitičara i novinara, koji se busaju u nezavisna prsa, imamo priliku saznati kako se o Izbornom zakonu u Bosni i Hercegovini pregovara s plemenskim poglavicama naspram, kako bi to pristajalo zapadnom civiliziranom svijetu, demokratski izabranim vođama. Pomislio sam da bi bilo važno napisati par riječi o demokraciji te razjasniti zamku u koju su upali.
Prvi put spomenuta prije više od dvije tisuće godina u Staroj Grčkoj, kolijevci zapadne civilizacije, demokracija je do danas doživjela više oblika, bezbroj apgrejda, a mnoge verzije i dalje žive. Kao što možda još netko koristi icq messenger, a vjerojatno se nađe i netko da fura piratsku verziju Windows ’97, tako danas vidimo i razne preživjele oblike demokracije i demokracije.
Na primjer, Sjeverna Koreja punim imenom se zove Demokratska narodna republika Koreja.
Nisam ništa pomiješao, nije to ona Koreja iz koje dolazi Samsung i KIA, neloši auti srednje klase. To bi bila Južna Koreja, službenog naziva Republika Koreja.
Demokratskom se naziva ova sjevernija čiji nas Veliki vođa svako toliko podsjeti na nuklearno oružje, dok se narod, nositelj vlasti u demokraciji, valjda dobrovoljno, izgladnjiva, kako bi Veliki vođa održavao nuklearni program i prijetio Sjedinjenim Američkim Državama.
Isti taj Veliki vođa uređuje ponaosob tko može živjeti u glavnom gradu (Pjongjang) ili tko ima pravo na vozačku dozvolu.
To su samo neki od apsurda koje žive građani te demokratske narodne republike . Ako pogledate na internetu slike i koji video, vidjet ćete da je Pjongjang grad duhova osim na rođendan velikog vođe ili njegovih prethodnika, ujedno oca i djeda. Tada su svi građani sretni i ushićeni, a oni koji nisu sretni i ushićeni su mrtvi, kao i pola generala, zet, brat i tako dalje.
Već se netko čudi zašto pišem o demokraciji u Sjevernoj Koreji. Imamo bližih i boljih primjera pa ću se držati zapadne polutke i demokracije, koja se ovdje naziva predstavničkom.
U predstavničkoj demokraciji određena skupina ljudi, koji dijele neke zajedničke vrijednosti i osjećaju pripadnost određenoj skupini – društvu, bira svoje političke predstavnike, koji ih onda predstavljaju i zastupaju njihove interese u institucijama vlasti, sve u okvirima zakona.
Najčešće je parlament (sabor, zastupnički dom), gdje se okuplja širi krug političkih predstavnika, mjesto gdje se donose zakoni po kojima sve u državi funkcionira, a za što je zadužena izvršna vlast.
Sudska vlast pak procesuira one za koje se pretpostavlja da ne poštuju zakone.
U demokraciji država nije jedini oblik teritorija na kojem se ljudi organiziraju pa imamo federacije i unije, kao skupine država, koje su se organizirale te određene ovlasti i politike usklađuju i zajednički provode.
Najpoznatije su Sjedinjene Američke Države i Europska unija. Unutarnja uređenja država mogu se razlikovati. Neke države imaju autonomne pokrajine, kako bi se svakoj skupini unutar države osiguralo predstavljanje u svim institucijama s ciljem postizanja ravnoteže među skupinama koje žive u državi. Ključ je u ravnoteži.
Unutarnje teritorijalno uređenje, možemo slobodno zaključiti, ako prati prirodan odnos snaga među društvenim skupinama, nije nikakva prijetnja, nego garancija ravnoteži.
Više je primjera uspješnih demokratskih država, koje su uređene na različite načine. Njemačka se sastoji od saveznih republika, Italija od regija, koje nemaju isti utjecaj na centralnu vlast, neke imaju veći ili manji oblik autonomije.
Švicarska se sastoji od kantona. Kraljevina Belgija je federativno uređena, sastavljena od tri administrativne regije u kojoj politički koegzistiraju tri naroda: Flamanci, Valonci i Nijemci.
Oni se na području Belgije isprepliću zbog čega je zakonom precizno uređeno do nivoa općina, koji je službeni jezik, dok je Brussels, kao glavni grad i posebna zona, dvojezično područje.
Pametne države, koje više desetljeća, a neke i stoljeća, uspijevaju održati stabilnost, ugradile su u izborne zakone različite mehanizme, koji osiguravaju ravnopravano predstavljanje svake društvene skupine na svim razinama vlasti.
Osim aktualnih bošnjačkih političara, posljednji je na ovim prostorima Slobodan Milošević problematizirao demokraciju u smislu vrijednosti glasa.
Suvišno je ulaziti u rezultate tog problematiziranja, budući da smo imali priliku svjedočiti višegodišnjem ratu koji je ’90ih godina prošlog stoljeća, uništio naše države. Svaki daljni argument kontra teze da je demokracija jedan građanin jedan glas je suvišan.
Amerikanci to znaju na primjeru iz nedavne prošlosti, kada je 2016. godine Hillary Clinton izgubila predsjedničke izbore od Donalda Trumpa iako je dobila 2.86 milijuna više glasova američkih građana.
Amerika ima elektorski izborni sustav za izbor predsjednika Sjedinjenih Američkih Država. SAD čini 50 država, koje imaju lokalnu autonomiju u skladu s federalnim ustavom.
Svaka od njih ima određeni broj elektorskih glasova, koji čine Electoral Collage, a čija je svrha izbor predsjednika SAD-a. Elektorske glasove svake države osvaja kandidat koji pobjeđuje u toj saveznoj državi. Pobjednik izbora je kandidat koji dobije više elektorskih glasova, a ne više glasova građana.
Elektorski način izbora Predsjednika SAD osigurava kako male države poput Wyoming, Alaska i Hawaii (u kojima glas jednog građanina vrijedi i do tri puta više od glasa jednog građanina u velikim državama poput Californije i Texasa) ne bi potpuno izgubile značaj kod izbora predsjednika SAD-a.
Zbog toga male države imaju veći broj elektorskih glasova u odnosu na broj stanovnika, čime se osigurava unutarnja ravnoteža između država te nikako ne znači da u Sjedinjenim Američkim državama ne vlada demokracija.
Bosna i Hercegovina država je teritorijalno sastavljena od dva entiteta u kojima žive tri konstitutivna naroda. Tako je ugovoreno Daytonskim sporazumom, koji je zaustavio rat, a bavi se i budućim uređenjem države.
U posljednje vrijeme pokušava se ići dalje u prošlost kako bi se dokazalo čija je Bosna i Hercegovina više ili manje.
Tako imamo izvlačenje nekih činjenica iz doba Osmanskog carstva pa i od ranije, kada su Bosnom vladali kraljevi. Neki drugi bi se možda pozivali na razdoblje između dva svjetska rata, a treći na razdoblje s kraja ili iza drugog svjetskog rata.
Sve su to važna razdoblja u povijesti Bosne i Hercegovine. Međutim, danas relevantan ugovor sklopljen između naroda koji žive na prostoru Bosne i Hercegovine je onaj posljednji, Daytonski sporazum.
Svrha izvlačenja činjenica iz dalje prošlosti, kojem svjedočimo u posljednje vrijeme, može biti jedino zamućivanje ionako mutne vode, umjesto da se sjedne hladne glave te se konačno dogovori dugoročna suradnja s ciljem stabilnosti, koja će biti temelj napretka prostora na kojem zajedno žive tri konstitutivna naroda Bosne i Hercegovine.
Iako Daytonski sporazum obećava, Izborni zakon ne osigurava, svakom od tri konstitutivna naroda političko predstavljanje u institucijama vlasti u jednakim omjerima.
Ovo se prvenstveno odnosi na Predsjedništvo države i Dom naroda, gdje su se u posljednjim izbornim ciklusima dogodile značajne neravnoteže, a posljedica kojih su blokade institucija i stanje kakvo danas imamo.
Trideset godina nakon raspada SFR Jugoslavije, dok su Slovenija i Hrvatska punopravne članice Europske unije, političari u BiH, uz pomoć stranih predstavnika, pregovaraju o izmjenama Izbornog zakona.
Posljedica je to tridesetgodišnje politike nadmudrivanja, prevara i obmanjivanja svih građana Bosne i Hercegovine.
Cilj političara SAD-a i Europske unije, koji pomažu u pregovorima oko izmjena Izbornog zakona, je postizanje ravnoteže, koja će osigurati dugoročnu stabilnost države.
Oni su, uvjeren sam, svjesni kako se ravnoteža u Bosni i Hercegovini ne može postići nadjačavanjem jednog od naroda nad drugima. Oni dobro poznaju demokratska načela i uživaju blagodati demokracije u zemljama, koje su predvodnice današnje civilizacije.
Zašto se onda političari, novinari i analitičari po BiH medijima čude kada pregovarači sa Zapada pregovaraju s političkim liderima tri konstitutivna naroda, a ne s proglašenim pobjednicima prošlih izbora?
Odgovor na to pitanje je jednostavan. Da su ti izbori održani po demokratskim standardima, rezultati tih izbora bili bi implementirani, a država danas ne bi bila u neravnoteži i na rubu novog sukoba. Ukratko, ne bi se niti pregovaralo o izmjenama Izbornog zakona.
Željko Komšić izabran je uglavnom glasovima Bošnjaka¸ na mjesto člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine iz redova hrvatskog naroda, što je činjenica koju, nakon što je treći put izabran na to mjesto na isti način, ne treba dokazivati.
Iako nije jedini, on je najistaknutiji primjer. Budući da je cilj postizanje ravnoteže, kao preduvjeta stabilnosti i napretka države, Željko Komšić u toj jednadžbi ne igra apsolutno nikakvu ulogu.
Strani predstavnici jednostavno su zaključili, na temelju glasova pripadnika konstitutivnih naroda na posljednjim izborima, tko su politički predstavnici svakog od njih te pregovaraju s njima. Voditi pregovore, kojima je cilj postizanje ravnoteže, s likom koji je perfidno obmanjivao svoje birače i uzrokovao ogromne neravnoteže u političkom predstavljaju konstitutivnih naroda, bio bi apsurd.
Izmjenama Izbornog zakona nužno je osigurati konstitutivnim narodima ono što im je obećano Daytonskim sporazumom. Različiti modeli su iskušani u jednako kompleksnim državama. Potrebno je procijeniti koji od njih je najprikladniji za Bosnu i Hercegovinu i ga implementirati na vrijeme za predstojeće izbore uz eventualno potrebne prilagodbe.
wpDiscuz
