Rat na etničkoj osnovi u Bosni i Hercegovini završen je etničkom podjelom zemlje u Daytonu. Kako bi se sistem etničke podjele zemlje održao, odnosno kako bi se spriječila integracija zemlje, političke elite primorane su nakon rata podržati etničku diskriminaciju. Etnička diskriminacija ostala je najsnažniji i najdominantniji način održanja etničke podijeljenosti zemlje, odnosno separacije njenih javnosti. Rascjepkane javnosti impotentne su za bilo kakvu socijalnu reakciju na stanje u društvu. Odatle interes politike za upravo ovakvom javnošću.
Skoro osamnaest godina poslije potpisivanja mirovnog sporazuma u Daytonu, etnička diskrimanacija izgubila je na snazi tek onoliko koliko je umanjena etnička izmiješanost. Naime, mnogi krajevi BiH riješili su se etničke diskrimnacije tek onda kada je nestalo multitetničnosti.
U ovom trenutku zvuči nadrealna želja nekih romantičara kako „cijela BiH mora ponovo postati multitetnična“ jer nažalost, povijest nas uči da su ovi procesi nepovratni. Ono što je moguće, u BiH koja je i dalje u mnogim dijelovima zaista multietnična, smanjiti razinu etničke diskrimnacije i učiniti društvo dovoljno otpornim na bilo koji oblik diskriminacije kako bi eventualne buduće diskriminaciej ubuduće bile otklonjene od one etničke grupe koja je većinska. Jer ona manjinska u pravilu to nije u stanju.
S obzirom da BiH poslije rata (još) nije provela popis stanovništva, izborni procesi jedan su od načina utvrđivanja etničke izmiješanosti stanovništva. Iako se možda neki neće složiti, ali čini se da dominantna većina birača na izborima glasuje po etničkom principu. S obzirom na ove pretpostavke, poslije izbora lokalnih izbora 2008. godine jednostavnom analizom može se doći do zaključka da samo 20 (od ukupno 146) općina u BiH ima etnički izmiješano stanovništvo[1]. Do narednih lokalnih izbora 2012. etnička slika postala je još dodatno homogena.
Iz ovoga postaje jasno da multitetničke lokalne zajednice nestaju, i u skorijoj budućnosti, ukoliko se stanje ne promijeni, sve općine će imati apsolutnu etničku većinu jednog naroda, ili će unutar samih lokalnih zajednica (poput Gornjeg Vakufa/Uskoplja ili Mostara) postojati jasna etnička granica.
Kako bi se ovo izbjeglo neophodno je ukloniti ranije spomenuti mehanizam etničke diskriminacije.
Tko su sve žrtve etničke diskriminacije
Žrtve etničke diskriminacije su etničke manjinske skupine kojih u BiH ima zvanično dvadesetak registriranih. Žrtve su pripadnici konstitutivnih naroda koji u lokalnim zajednicama ne pripadaju većinskom narodu, ili kao na primjeru općina zapadne Bosne, ako u svojim kantonima ne pripadaju većinskom narodu. Žrtve etničke diskriminacije su i oni građani koji se ne osjećaju pripadnicima bilo koje etničke grupacije, ili se ne žele izjasniti.
Dakle, u BiH preduvjet etničke diskriminacije nije etnička identifikacija, nego samo postojanje nekoga tko ne pripada jednoj od tri većinske etničke skupine. Ovo diskriminaciju čini dodatno težom, jer od žrtve ne zahtijeva da se opredijeli, nego ga unaprijed dikriminira pretpostavljajući njegovu pripadnost, obično na osnovu religije ili još banalnije – imena.
U nekim slučajevima, koji u urbanim sredinama nisu ni tako rijetki, neki javni borci za jednakost prava svih etničkih skupina i onih koji ne pripadaju etničkim skupinama, i sami pribjegavaju metodama diskriminacije protiv koje se bore. Tako na primjer nije rijetkost u javnom medijskom prostoru čitati (ili slušati) široke rasprave kako određene (ili sve) etničke skupine uopće ne postoje! Ovakav udar na pravo samoidentifikacije dodatno komplicira mukotrpne napore za jednakopravnošću svih građana.
Kako je manifestira etnička diskriminacija
Etnička diskriminacija se javlja u mnogo oblika. Može biti institucionalna kao i prisutna u svakodnevnom životu. U svakodnevnom životu dovoljan je bilo kakav oblik različitog tretmana pripadnika neke etničke skupine u odnosu na dominantnu, da se osoba osjeća različito. Već i ovaj osjećaj, čak i ako je diskriminacija pozitivna, može negativno utjecati na pojedinca. U institucijama je etnička diskriminacija još opasnija. Preferiranje pružanja komunalnih ili drugih javnih usluga jednoj, na štetu druge etniče skupine, dugoročno gledajući sugerira pripadnicima manjinske skupine da se prvom prilikom odsele u sredinu gdje neće biti diskriminirani. Nerijetko upravo ovi pojedinci preseljenjem u sredine u kojima su u drugačijoj, većinskoj ulozi – i sami vrše diskriminaciju.
Institucinalnu diskriminaciju može vršiti doslovce svaka institucija lokalne samouprave i u BiH ne postoji efikasan mehanizam sprječavanja. Pripadnici nekonstitutivnih naroda, ili neizjašnjenih pojedinaca, s posebnim se problemima suočavaju kada ih javni službenici prisiljavaju ili na druge načine primoravaju da se izjasne kao pripadnici nekog od tri konstitutivna naroda na određenim formularima. Osim toga, čak je i samo etničko izjašnjavanje na većini formulara (ako ne i svim) suvišno.
Nakon potpisivanja Daytona, etnička diskriminacija bila je najprisutnija prilikom procesa povratka koji se gotovo u većini lokalnih zajednica institucionalno blokirao. U Travniku je proces povratka, a sve na etničkoj osnovi, blokiran i zločinima ubojstva osam policajaca hrvatske nacionalnosti. Sama činjenica da počinitelji nikad nisu pronađeni usporio je povratak u cijelu srednju Bosnu.
Protekom godina proces povratka je uglavnom završen. Posljednjih godina nema zabilježenih značajnijih slučajeva povratka, a povratak se utopio u prirodni proces migracije stanovništva.
Etnička diskriminacija počinje još u školskoj dobi jer djeca različitih etničkih skupina stječu osnovnoškolsko i srednjoškolsko obrazovanje po različitim obrazovnim sistemima koji su u pravilu posvećeni isključivo vlastitom etničkom naslijeđu. Ovakav obrazovni sistem distancira etničke skupine i pojačava razlikovne faktore među pojedincima.
Kako otkloniti etničku diskriminaciju
Nejveći neprijatelji borbi protiv etničke diskriminacije jesu pojedinci koji se protiv diskriminacije bore negiranjem etničkih razlika. S obzirom da je etnička pripadnost bila dovoljan mobilizacijski potencijal u ratu, onda je iluzorno očekivati od bilo koga da bi se odrekao dijela svog identiteta. Stoga, negiranje etniciteta kao takvo samo doljeva ulje na vatru osjetljivih međuetničkih tema. U ove pokušaje spadaju i politička nastojanja za rušenjem „etničkih stranaka“ iako su gotovo svi politički akteri u BiH opredijeljeni za neku od tri dominantne etničke skupine.
Osim ovih kontraproduktivnih suprotstavljanja etničkoj diskriminaciji nema nikakvih drugih, pogotovo ne instituionalnih mehanizama umanjenja etničke diskriminacije. Razlog je ponajviše zato što u institucijama vlasti sjede oni koji imaju interes od takve diskriminacije.
Etnička diskriminacija ima zadovoljene preduvjete za postojanje u samom Ustavu BiH, te je svaki prvi korak nužno sveden na ukidanje ustavne diskriminacije pri izborom procesu. Da bi svi građani i skupine građana (u ovo spadaju i etničke skupine) imali jednako pravo zastupati svoje legitimne poltičke, ekonomske i druge interese onda se izborni sistem mora prilagoditi omogućenju reprezentativnog predstavljanja. Ovo osim omogućavanjima nekonstitutivnim i neizjašnjenim građanima prava izbora, podrazumijeva jednako pravo i konstitutivnim narodima.
Izborni sistem mora biti dovoljno fleksibilan da prihvati sve moguće društvene promjene. Sutra možda stranke neće imati etnički predznak nego će se dijeliti na radničke i neradničke, možda će osnovna društvena podjela biti geografske ili obrazovne osnove. A možda i seksualne. Ako se pojavi bilo koja navedena interesna skupina, ona mora imati mogućnost da bude adekvatno predstavljena u zakonodavnim tijelima.
Etnička diskriminacija ipak svoj konačni udarac mora dobiti od pravne države. U državi u kojoj je svejedno pripadate li etničkoj većini ili manjini, nestaje bilo kakva bojazan od diskriminacije. U tom slučaju nema straha da će netko biti diskriminiran a sama mogućnost da se postotak vaše etničke skupine u društvu smanjuje ili povećava – postaje irelevantna.
Nije nikakva nepoznanica da etnička diskriminacija dolazi iz straha da će dominantna etnička skupina izgubiti brojčanu dominaciju, odnosno političku moć. Odatle i netrpeljivost prema onoj skupini koja u takvom strahu ima najveću mogućnost da postane dominantna. Naravno, netrpeljivost može imati i druge povode, ali strah stoji u osnovi većine razloga za netrpeljivost. Uklanjanje straha, odnosno izgradnjom društva jednakih, etnička diskriminacija nema više izvorišta i nestaje.
Da bi se ovo postiglo neophodno je izgraditi kvalitetan pravni sistem koji je u stanju štititi sva pojedinačna i kolektivna prava. Ovo je uspješno primjenjen recept u svim društvima koja su imala problem sa etničkom diskriminacijom. Ako Bosna i Hercegovina nema snage da primjeni najosnovniju konvenciju o ljudskim pravima, ako ne može izjednačiti demokratska prava svih građana i ako nije u stanju zagarantirati pravnu zaštitu pojedinaca i kolektiva, onda zaista nema smisla da postoji.
jednakost.ba
[1] Općine Odžak, Vukosavlje, Bosanski Petrovac, Glamoč, Jajce, Travnik, Žepče, Novi Travnik, Vitez, Busovača, Vareš, Bratunac, Srebrenica, Kiseljak, Fojnica, Gornji Vakuf/Uskoplje, Prozor/Rama, Mostar, Stolac i distrikt Brčko, imaju osim najbrojnije etničke skupine najmanje 20% stanovništva druge pripadnosti.
wpDiscuz