Zamislite da netko napiše za Jasenovac, Srebrenicu ili, ne daj Bože, Auschwitz, ono što je Dežulović napisao za Vukovar? Bili i tad prošlo objašnjenje kako je psovanje tih žrtava opravdano jer netko misli kako ih se zloupotrebljava?
Što je kolumnist Boris Dežulović imao na pameti kad je opsovao Vukovar? To je pitanje oko kojeg se ovih dana lome koplja u hrvatskoj javnosti. Vjerojatno bi prvi i najjednostavniji odgovor bio da tu i nema neke naročite pameti. Da je nešto mislio ne bi se služio psovkom, jer je psovanje znak odsustva argumenta i objava kapitulacije mišljenja.
piše: Borislav Ristić I Večernji list
Psovka je uvreda kojom želimo prekinuti komunikaciju u kojoj više nemamo što reći. No, to bi bio suviše jeftin izgovor za svaku vulgarnost i vrijeđanje. Uostalom, glupost ne isključuje namjeru, kao što ni uvreda ne mora uvijek biti neproračunata i slijepa. A dio te proračunatosti može biti da se nekim vulgarnim ispadom izazove reakcija javnosti, pa tako možemo reći kako je i Dežulović već ostvario svoju namjeru, pošto je svojim tekstom na trenutak uspio potisnuti čak i interes za koronu.
Zbog toga sam i sam imao dilemu ima li smisla uopće pridavati značaj nekom tko je samo gladan pažnje i pritom ne bira sredstva kako bi ostvario taj svoj cilj. No, moram priznati kako sam bio zatečen time kakav to mora biti um koji sebi daje za pravo vrijeđati nevine žrtve i sjećanje na njih?
Čovjek može biti izrevoltiran ili ljut, ali vulgarno udaranje na takve osjećaje ima u sebi nešto monstruozno i normalnom čovjeku nezamislivo. Još je žalosniji bio prizor kada se pokušao izvlačiti na kontekst i kako on u svom tekstu nije vrijeđao žrtve, već se borio protiv njihove zloupotrebe. Da mu je to bila namjera, tako bi i napisao, a ne bi išao direktno đonom, s jasnom namjerom da se uvrijedi žrtve – a onda druge, koji bi u tome vidjeli problem, prozivati za nerazumijevanje konteksta i praviti od sebe žrtvu navodnog kolektivnog progona
. Pljuvanjem po žrtvi se ne brani žrtva, kao što se ni silovanjem ne brani žena od nasilja. Osim ako nisi ti taj monstrum koji bi silovanjem “spašavao” ženu od toga da je netko drugi ne siluje, ili bi pucanjem u žrtvu spašavao je od toga da je netko drugi ne zloupotrijebi. Zamislite samo situaciju u kojoj ste ostali bez nekog svog i da vam netko, zbog toga što politika zloupotrebljava tu žrtvu, ide sve skupa psovati.
Koja je to razina bešćutnosti i drskosti kad sebi dozvoljavaš takvo što? A još tragičnije zvuči njegovo “pravdanje” kad kaže kako on ima pravo na pljuvanje po žrtvi, jer je on napisao reportažu o njenom stradanju. Imaju li se, po toj logici, pravo rugati slijepima i oni koji su napisali reportažu o sljepilu?
Mogu li pljuvati po starima i nemoćnima oni koji su pisali reportaže o starosti ili invalidima oni koji su pisali o invaliditetu? I onda se pitamo kako su u srcu Europe se mogli dogoditi fašizam, komunizam ili nacizam? Pa eto, upravo ovako, traženjem izgovora kontekstom i jeftinom relativizacijom. Jer, svi su se totalitarizmi hranili potrebom da za svoje monstruoznosti pronađu kontekst i relativiziraju laž, kako bi zlo pretvorili u svjetlo. Nisu odgovorni samo počinitelji zla i oni koji ga javno promoviraju, već i oni koji u njemu traže kontekst.
Zamislite što bi se dogodilo kad bi netko napisao isti tekst o bilo kojem drugom mjestu stradanja? Zamislite da netko napiše za Jasenovac, Srebrenicu ili, ne daj Bože, Auschwitz, ono što je Dežulović napisao za Vukovar? Bili i tad prošlo objašnjenje kako je psovanje tih žrtava opravdano jer netko misli kako ih se zloupotrebljava? Bi li tu prošla obrana kontekstom ili bi se za takvog psovača pronašlo pravo ime?
Kako se naziva osobu koja bi javno psovala žrtve holokausta zato što postoje neki koji tvrde kako ga se zloupotrebljava? Kako se zove osobu koja psuje žrtve Jasenovca zbog toga što neki misle da se te žrtve zloupotrebljava? Kako biste nazvali nekoga tko bi psovao Majke Srebrenice zato što netko zloupotrebljava žrtvu njihove djece? A kako se zove osoba koja javno psuje žrtve Vukovara zato što misli da ih se zloupotrebljava?
Odlika je zla da toliko razbjesni dobre ljude tako što im puca u najbolniji i najranjiviji dio duše, kako bi ih se zbog slabe kontrole ili manjka kontrole proglasilo zlim i tako pridobilo na svoju stranu. Obrana od toga nisu ni zabrane, niti komična priopćenja, jer se tako samo onom lošem daje na težini, a zlo se uvećava. Ali, društvo koje u sebi ne nalazi snage za javnu osudu kada se šalju takve monstruozne poruke ima ogroman problem. Tu glupost nije izlika, pa možemo samo reći “oprosti im Bože, iako znaju što čine”.
Pljuvati po žrtvama i uspomenama na njih zbog toga što netko drugi zloupotrebljava tu žrtvu znači kako niste ubojica, nego onaj tko zakopava masovnu grobnicu i sjećanje na žrtve. Zato Dežulovića treba žaliti. Da nije napisao tu kolumnu ne bismo znali kolika je količina frustracije nagomilana u njemu. On je postigao ono što je htio. I doista nema razloga da se sada ispričava onima koje je možda povrijedio, ali da se ne ispričava onima kojima je uputio svoje uvrede. Nisi valjda lud da se stidiš. Ostani đubre do kraja.
wpDiscuz
