Zlatko Lagumdžija, nekadašnji dugogodišnji predsjednik SDP-a, redovni je gost na sarajevskoj ispostavi N1 televizije. Početkom ovog mjeseca gostovao je u Pressingu kod Amira Zukića. Vjerovatno bi nam promakla ta informacija da se na adresu Prometeja nije javio jedan čitatelj sa željom da prokomentira neke aspekte Lagumdžijinog kazivanja. Ta kazivanja su važna jer pokazuju u kojoj se mjeri nedosljedni i lažljivi političari, i cijela jedna nedosljedna i lažljiva politika koju zastupaju, znaju zaplesti u vlastitu mrežu u kojoj u prvom redu stradaju elementarna korektnost i elementarni logički principi.

Zlatko Lagumdžija izjavio je kako Željko Komšić, kojeg je zapravo on uzgojio u SDP-ovom inkubatoru, treba stati malo na loptu i naći sebi zamjenu za kandidata za hrvatskog člana Predsjedništva kako bi se relaksirali odnosi sa Hrvatima jer očito Hrvati rade prevelik pritisak na ime Željka Komšića.

„Tako Lagumdžija Komšiću preporučuje“, piše čitatelj, „da se udruži s tzv. građanskim strankama i strankama hrvatske orijentacije (ne objašnjava kojim, navodi samo Hrvatsko narodno vijeće iako to nije stranka, nego nekakva minorna nevladina organizacija) kako bi za svoju zamjenu Hrvatima našao nekog “liberalnijeg Hrvata” (čitaj: podobnog Bošnjacima, tj. bošnjačkom nacionalizmu) i to će, smatra Lagumdžija, dovesti do relaksacije odnosa sa Hrvatima. Mišljenje tih istih Hrvata o hrvatskom članu Predsjedništva nije bitno. Njih nitko ništa neće pitati?! Do relaksacije odnosa sa Hrvatima bi trebalo doći tako što će im notorni Komšić tražiti odgovarajućeg predstavnika.

S druge strane, na upit voditelja “A što s Bošnjacima i bošnjačkim članom Predsjedništva?”, Lagumdžija iznosi kalkulaciju kako će se na izbor za bošnjačkog člana Predsjedništva rasporediti 700 tisuća – pazite sad, BOŠNJAČKIH GLASOVA (ne glasova građana Federacije BiH, o „građanima“ se priča samo kada se spomene hrvatski član Predsjedništva) i da bi pobjednički kandidat za tu poziciju trebao osvojiti barem 400 tisuća tih BOŠNJAČKIH GLASOVA kako bi svojim legitimitetom mogao prkositi Dodiku koji bi trebao osvojiti manji broj glasova. A zašto je, pored prkošenja Dodiku, bošnjačkom članu Predsjedništva potreban toliki broj bošnjačkih glasova? Odgovor na ovo pitanje je krucijalna Lagumdžijina rečenica ovog intervjua.

Lagumdžija na samom kraju razgovara u posljednjoj rečenici kaže da je to zato što „ne može bošnjački član Predsjedništva biti čovjek koji predstavlja samo 10-15% Bošnjaka“. Neće jezik nego pravo! Sada javnost u Bosni i Hercegovini, umjesto što šuti, treba i mora Lagumdžiji postaviti pitanje:

Kako Bošnjake u Predsjedništvu ne može predstavljati netko tko ima samo 10-15% glasova Bošnjaka, a sasvim je prihvatljivo i poželjno da Hrvate u Predsjedništvu predstavlja čovjek koji ima oko 1% podrške Hrvata? I kako to da bošnjački član Predsjedništva „predstavlja Bošnjake“ (sic!), a hrvatski član Predsjedništva predstavlja „sve građane Federacije“ i on je zapravo – to se stalno ponavlja – samo član Predsjedništva „iz reda hrvatskog naroda“? Lagumdžija je Hrvatima u ovoj emisiji upravo nehoteći priznao pravo na legitimno predstavljanje, osim ako Hrvati nisu neka niža rasa za koju važe drugi kriteriji.

Na stranu cinizam, ovo je ujedno i definicija kvazigrađanluka. Slušajući Lagumdžiju, čini se kao da slušate klasičnog SDA-ovca. U čemu je onda razlika između SDA i SDP-a i sličnih njima? Lagumdžija je, doduše, bivši predsjednik, no zato je tu Nermin Nikšić, koji je ovih dana izjavio kako je SDA „politička partija koja pokazuje određenu državotvornost“ i kako su SDP i SDA u ključnim pitanjima na istoj strani.

Kvazigrađanluk je upravo ovo kada se, boreći se tobože za građansku državu, legitimitet bošnjačkog člana Predsjedništva mjeri bošnjačkim glasovima, dok prema istom hrvatskog člana Predsjedništva biraju tamo neki građani FBiH nepoznate nacionalnosti. Jer eto, nećemo im brojati krvna zrnca, ta nismo ustaše, fašisti.“

Ovo pitanje za Lagumdžiju i sljedbenike sličnih modela mišljenja vrijedi ponoviti:

„Kako Bošnjake u Predsjedništvu ne može predstavljati netko tko ima samo 10-15% glasova Bošnjaka, a sasvim je prihvatljivo i poželjno da Hrvate u Predsjedništvu predstavlja čovjek koji ima oko 1% podrške Hrvata?“

Ovaj kratki osvrt i pitanja čitatelja ilustriraju očite frustracije koje osjećaju građani naše zemlje koji se osjećaju kao Hrvati. To je nešto s čime treba ozbiljno raditi, iskrena građanska multietnička politika – kakva postoji u tragovima, morala bi s time ozbiljno računati ukoliko želi ponuditi kakvu-takvu alternativu postojećoj močvari. Način na koji se u prozvanim krugovima dominantno govori o Hrvatima u BiH: kroz etiketiranje, dociranje, provociranje na osnovu brojnosti i postotaka i tako dalje, predstavlja jedno obično i već viđeno siledžijstvo koje može kratkoročno oduševiti ostrašćene mase, ali dugoročno svi gubimo. Krajnje je vrijeme da dođe do unutrašnjeg kompromisa i do nasušno potrebnih relaksacija.