Stereotipne najave uoči 9. zasjedanja Hrvatskog narodnog sabora, koje je održano prošli tjedan u Širokom Brijegu, što se prije svega odnosi na izjavu Bože Ljubića koju je dao za RTV HB, pokazale su se kao pucanj iz prazne puške. Tješi jedino to što nitko nije ni očekivao nešto drugo.
Ljubić je izjavio kako je cilj zasjedanja Sabora poslati “jasne poruke predstavnicima druga dva konstitutivna naroda, ali i predstavnicima međunarodne zajednice da su Hrvati u BiH čvrsto opredijeljeni za obranu svog prava na Bosnu i Hercegovinu”, te da se “mora krenuti u promjene izbornog zakona koje će osigurati izbor legitimnih predstavnika konstitutivnih naroda”. Što će drugi s tim “jasnim porukama” HNS-a, nije navedeno.
piše: Josip Mlakić
Ima li išta u ovoj poruci što dosada nismo čuli bezbroj puta? Sve je upućivalo na to da se radi o rutinskoj pripremi još jedne alibi rezolucije u nizu, koja je prije svega namijenjena stranačkoj sitneži, što se prije svega odnosi na HDZ, jer se HNS poodavno pretvorio u HDZ-ovu stranačku ekspozituru. “Krovno tijelo Hrvata”, kako mu vole tepati iz HDZ-a, sastavljeno je isključivo od političkih, čitaj HDZ-ovih aktivista sa svih razina vlasti. Jer se samo na taj način, stranačkom stegom, može održavati prividna monolitnost ovog tijela, usprkos svemu.
Zbog čega HNS nikada nije niti razmišljao o ideji da u rad HNS-a uključi i druge, nestranačke osobe, novinare, akademsku elitu, s obzirom na vrlo manjkav intelektualno-etički kapacitet naših “legitimnih”? Odgovor je vrlo jasan, jer bi u tom slučaju monolitnost HNS-a, jedino čime se još održava privid vlastite važnosti, netragom nestao, otkrivajući činjenicu da je car već poodavno gol.
Rezolucija koja je donesena na 9. zasjedanju Sabora samo je potvrdila sve ovo gore izneseno. Nijednom riječju Rezolucija se ne dotiče niti jednog aspekta života, osim političko-stranačkog. Niti je se tiču demografska i ekonomska katastrofa. Niti bilo koja druga. Osim što su “svjesni ozbiljnosti i zahtjevnosti ukupne ustavno-pravne i političke te društvene, kulturne, gospodarske i demografske pozicije u kojoj se hrvatski narod trenutno nalazi”. A da o obrazovanju i kulturi ne govorimo. Jedino su važni naši “legitimni”, njihovi paušali, sinekure i dnevnice.
Međutim, čudi jedno. Kako politička elita jednom napokon ne shvati da takvim načinom rada režu granu na kojoj sjede. Ako se i donese taj famozni izborni zakon, što će se u našim životima promijeniti? Hoće li to biti veličanstvena Pirova pobjeda koju nitko više neće imati slaviti, osim onih kojima jamči još dogledno vrijeme unosne sinekure? Dokle – ne zna se.
Krivica je, naravno, na drugima, “jer sve navedeno (politička pat pozicija u Federaciji BiH, op.a.), među ostalim razlozima, snažno utječe na proces iseljavanja Hrvata i dovodi do vrlo ozbiljnih demografskih problema u okviru hrvatskog nacionalnog korpusa u BiH.” O vlastitoj odgovornosti za ovakvo stanje nema niti jedne jedine riječi. Je li su Izborni zakon ili Željko Komšić isključivi krivci za to? Ili katastrofalna kadrovska politika HDZ-a svih ovih godina? Ili svi pomalo?
Razinu diskusije na zasjedanju HNS na najbolji način opisuje jedna izjava Marija Karamatića: “U hrvatske krajeve nije došla nijedna datulja iz Saudijske Arabije, a u bošnjačke, naravno, jest. Tko je dobio hurme bira jednog člana Predsjedništva, tko nije bira drugo, vrlo jednostavno i mirna Bosna, a i Hercegovina.” Kome su namijenjene slične rečenice? Hrvatskom biračkom tijelu? Ne bih rekao. Ova kafanska retorika prije svega je namijenjena političkim protivnicima s bošnjačke strane, drugarima iz Krležine balkanske krčme, svim onim đonlagićima, magazinovićima, bećirovićima i sličnim budžetskim parazitima.
“Daljnje uzurpiranje hrvatskih pozicija, na bilo kojoj razini, vodilo bi radikalnom produbljivanju nepovjerenja između hrvatskog i bošnjačkog naroda, dezintegraciji društvenih struktura te gubitku povjerenja u državu i njene institucije, što bi, sve skupa, opasno dovelo u pitanje smisao, stabilnost i opstojnost BiH”, stoji na jednom mjestu u Rezoluciji. “Vodilo bi”, kaže se u njoj. Radi li se, možda, o procesima koji su već odavno završeni? Kome se ovdje laže? Vlastitim biračima, međunarodnoj zajednici, Bakiru Izetbegoviću? Boga pitaj.
Zbog čega je, po mojemu mišljenju, ovo isključivo alibi rezolucija, samo još jedna u nizu, na najbolji način govori jedan njen dio:
“Ukoliko unitarističke i separatističke politike, kroz opstruiranje i neusvajanje nužnih ustavnih i izbornih reformi, dovedu do blokade političkog sustava i izbornog procesa te urušavanja ustavno-pravnog poretka i dezintegracije države, primarni cilj svih članova i tijela HNS BiH bit će zaštita hrvatskih nacionalnih prava i interesa; kao i mnogo puta do sada, hrvatski narod će i u spomenutim okolnostima, ako do njih dođe, naći prikladne načine i instrumente kako bi, kao slobodan i državotvoran narod, obranio i potvrdio svoj nacionalni i politički subjektivitet, svoju autonomnost i suverenost.”
Nekoliko rečenica ranije govori se o nezavidnom položaju Hrvata u Bosni i Hercegovini, što je neoboriva činjenica, a ovdje se kaže kako će HNS “zaštiti hrvatska nacionalna prava i interese”. I to, vjerovali ili ne, “kao mnogo puta dosada”. Volio bih da su naveli barem koji primjer. Kako su, na primjer, spriječili da neosuđeni ratni zločinci postanu ministri. Što je to HNS dosada zaštitio? Mjesto u Predsjedništvu BiH? Ništa, osim svojih političkih pozicija. Ova očita kontradikcija samo pokazuje da ova rezolucija nije namijenjena onima u čije se ime sve to, navodno, radi, već prije svega ima unutarstranačku važnost.
“…načelo legitimnog predstavljanja Bošnjaka, Hrvata i Srba temeljno je načelo Ustava BiH i Daytonskog mirovnog sporazuma, stoga svi oni koji to načelo jednostrano relativiziraju i krše, ili se protive njegovoj provedbi i operacionalizaciji kroz izborno zakonodavstvo, moraju biti okarakterizirani kao izravni rušitelji ustavno-pravnog poretka i međunarodnog mirovnog ugovora”, stoji u “Zaključnim razmatranjima” Rezolucije.
Moraju! Tko to “mora” okarakterizirati “izravne rušitelje ustavno-pravnog poretka”? Valjda netko, jer je to jedina logika, kome je stalo do Bosne i Hercegovine. Samo je problem što nitko takav ne postoji. Je li to međunarodna zajednica, koja cijeli ovaj višedesetljetni rašomon može riješiti za deset minuta i kojemu je ona u velikoj mjeri i kumovala? A nije. Zbog čega? Je li to Izetbegovićeva SDA? Ili preostale bošnjačke stranke? Kojima je zajedničko jedino to da se vode onom čuvenom maksimom francuskog kralja Luja XV, koji je živio u 18. stoljeću: “Poslije mene potop!”? Istu politiku vodio je i HDZ svih ovih godina. Samo što je ta stranka u međuvremenu dovedena pred zid. Slične rezolucije neće u tome nimalo pomoći.
One samo pokazuju političku nemoć i odsustvo bilo kakve strategije. Nešto što smo znali i bez toga. Što se ne odnosi samo na hrvatski korpus u BiH. Slično je i kod preostala dva većinska naroda. U Rezoluciji je dovoljno promijeniti nacionalne odrednice i imate gotovu “bošnjačku rezoluciju”, u kojoj manjina, je li, tlači većinu. Koga briga za vjerodostojnost, a o odgovornosti da ne govorimo.
Ukratko, radi se samo o još jednom stranačkom dokumentu donesenom u dnevno-političke svrhe, koji će malo tko i pročitati. Politički život u BiH, a što je pokazala i najnovija Rezolucija HNS-a, svodi se na stihove iz pjesme “Ringišpil” Drugog načina: “O mama, život ti je autobus / o mama, zavisi gdje sjedneš / onima nazad se povraća / onima naprijed se jede.” Ili drugim riječima: Firmom Krstić za Bruxelles.
wpDiscuz
