Published On: Čet, srp 22nd, 2021

Koliko se puta i danas mora umrijeti u Središnjoj Bosni da bi se sutra živjelo?

Dok su na prvoj predpremijeri (8.srpnja 2021.) igrali pred živim ljudima, roditeljima ubijene viteške djece, koju više nitko i ništa ne može vratiti na ovaj svijet, duboko svjesni toga, njihovi su pogledi i oči bile pune srednjobosanskih suza. U tim se suzama miješaju i tuga zbog životnog gubitka, ponosa što se i dalje živi u tom kaosu, prkosa jer se nastavlja živjeti, ali iznad svega – snage za jedan takav život u okruženju koje je i sada, kao što je bilo i ratnih godina, složeno i zamršeno. S izuzetkom ratnih sukoba, sve je drugo isto.

U Hrvatskom narodnom kazalištu u Mostaru u ovim vrelim srpanjskim danima odigrane su četiri predpremijere predstave “Kroz proces 10-6-93“ autorice i redateljice Marine Petković Liker, a premijera bi, prema najavama, trebala biti u listopadu ove godine. Sve su ovo manje – više servisne informacije o projektu koji je HNK Mostar na čelu s ravnateljem, Ivanom Vukojom, počeo prije nekoliko mjeseci. U tišini, bez puno buke i medijske pompe. Kako, valjda, dolikuje i temi kojom će se baviti i kroz dokumentarni film i radio – dramu koji bi trebali biti završeni do kraja 2022. godine, piše Gloria Lujanović u eseju za bh. izdanje Večernjeg lista.

“Kroz proces 10-6-93“, velika je kazališna predstava u produkciji velike teatarske kuće po srcu i osjećaju za nepatvorenu umjetnost, HNK Mostar, koje se, premda jedino profesionalno kazalište Hrvata u BiH, i samo desetljećima suočava s nizom problema – formalno-pravnih, tehničko-građevinskih, izvedbeno-produkcijskih.

Ipak, uspjeli su stvoriti, ne samo kazališnu magiju za one kojima je teatar na srcu, nego važnu i veliku predstavu, dokument jednog vremena koje nikada ne završava.

Paradigmatski se referirajući na događaj iz ratne prošlosti, kada je osmero djece na košarkaškom igralištu ubijeno od granate Armije RBiH u Vitezu 10. lipnja ’93. predstava ‘Kroz proces 10-6-93’ progovara o svim žrtvama rata u Središnjoj Bosni, osobito onim hrvatskim koje su se, da bi ironija bila potpuna, prešućivale, negirale i umanjivale.

Pravda se inače rijetko pojavljuje na ovim prostorima, a ako je i ima, najkasnije dolazi tamo gdje su oni slabiji, nemoćniji, onima koji su manjinci u vlastitoj zemlji na jedan specifičan način, kako su to Hrvati u Središnjoj Bosni. Taj svijet, kojem i sama pripadam, još uvijek sa sobom nije raščistio – je li pobijedio ili izgubio, a jest, i jedno i drugo, u isto vrijeme.

Ipak, najvažnija od svega jest činjenica da predstava govori o životu danas: ima li ga, kakav je i može li se, nakon takve boli, pronaći snaga za sutra.

Marina Petković Liker, autorica i redateljica predstave, inače docentica na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu, poznata po upečatljivom, intimnom i vrlo strastvenom kazališnom rukopisu, nekoliko je tjedana boravila u Vitezu provodeći vrijeme s obiteljima ubijene djece. Pila je s njima kave i pokoju rakiju, igrala se s njihovom unučadi, sudjelovala kao promatrač obiteljskih drama kakvih bi se i književnost zastidjela – jer toliko boli i patnje, snage i nade – literatura ne može ponuditi, ali ni podnijeti. Razgovarala je sa običnim ljudima, posjetila sva ona mjesta koja su devedesetih bila izraženi toponimi sukoba, a danas, uglavnom, zaboravljena od svijeta.

Njeno se ‘bivanje’ u prostoru, vremenu, osjećaju i procesu za kojeg se više ne zna, ni kada je počeo ni koji su mu to uzroci, razlozi, okidači bili, a još manje – završava li ikada i čime bi eventualno mogao završiti, osjeti u svakom trenutku predstave, u svakom od triju činova. I ne samo redateljičino bivanje, nego bivanje cjelokupnog ansambla predstave.

Ansambl predstave je prošao kroz proces 10-6-93 i pokušao razumjeti, osjetiti razmjere, ne samo nacionalne tragedije, nego i obiteljskih, osobnih tragedija svakog od roditelja i preživjele braće i sestara.

Dok su na prvoj predpremijeri (8.srpnja 2021.) igrali pred živim ljudima, roditeljima ubijene viteške djece, koju više nitko i ništa ne može vratiti na ovaj svijet, duboko svjesni toga, njihovi su pogledi i oči bile pune srednjobosanskih suza. U tim se suzama miješaju i tuga zbog životnog gubitka, ponosa što se i dalje živi u tom kaosu, prkosa jer se nastavlja živjeti, ali iznad svega – snage za jedan takav život u okruženju koje je i sada, kao što je bilo i ratnih godina, složeno i zamršeno. S izuzetkom ratnih sukoba, sve je drugo isto.

U očima glumica Jelene Kordić Kuret, Nikoline Marić, Mirele Mijačank Kordić, Ive Šimić, Ane Franjičević, te glumaca Roberta Pehara, Ivana Skoke, Mire Barnjaka, Ive Krešića i Maria Knezovića, vidi se ono što se ne da objasniti ni prezentirati bilo kojim drugim medijem osim kazališnim uprizorenjem – s jedne strane, lakoća s kojom se težak život u tom dijelu BiH živi i podnosi, a s druge, težina života u takvom pitomom kraju, za kojeg sami stanovnici Središnje Bosne kažu ‘da ako posiju dugme, nikne im kaput’. U kraju gdje gotovo nema brežuljka u koji čovjek može pogledati, a da i sam ne okrvavi oči, gdje nema šumskog predjela u koji može otići, a da ne osjeti prisustvo svojih mrtvih i nestalih. Nema tamo mjesta gdje se ne pale svijeće za stradale.

Prvi čin predstave odigrava se u auli HNK i dočarava upravo atmosferu života i smrti u Središnjoj Bosni, pa se na video projekcijama smjenjuju pejzaži Lašvanske doline, sablast krajolika porušenih i zapaljenih kuća, jedna potpuna devastacija života. Ali to nije mračno i teško pa da ne možete gledati – to je prosto tako – i s time su se svi ‘tamo’ odavno pomirili, prihvatili, ‘sviknuli’.

U drugom činu predstave koji se odigrava tamo gdje publika u zgradi HNK nikada ne zalazi, baš kao što se ni u Središnju Bosnu ne ide, baš kao što se ni o događaju koji se zbio tog 10. lipnja ’93. nije govorilo, pratimo svakodnevni život roditelja čije djece više nema, onih kojih i samih više skoro pa i nema, gdje su glumačka umijeća – pogleda, geste, govora tijela dovedeni do savršenstva kojem sam se, kao gledateljica, u isto vrijeme divila, ali i plakala znajući, pri tom, da sve to nije samo teatarska imaginacija, glumačka virtuoznost i redateljska oštroumnost, da nije samo predstava.

U trećem činu publika se ‘seli’ na pozornicu i dvoranu gdje prati bezazlenu, dječju igru, kakva se valjda igra na svim geografskim koordinatama ovog svijeta, ‘premješta se’ u park, na dječje igralište, a paralelno, na tešku političko-pravnu priču o samom zločinu za kojeg nitko do sada nije odgovarao, trakavicu s legalizacijom spomenika kojeg zaista ujutro da netko sruši ne bi bilo nikakvih pravnih sankcija, a potom ono najbolnije – kako su djeca, dijeleći radost igre s prijateljima, ustvari, podijelila smrt? Idu li roditelji svakodnevno na groblja gdje su im djeca sahranjena, zašto (ne) idu, razumiju li ih njihovi bračni partneri u tom procesu tugovanja, kako se ponašaju njihovi susjedi, a kako komšije?

Koliko sve to skupa boli, može li se, i kako, živjeti u tom kaosu? Koliko još godina treba proći da bi se spomenik legalizirao iako su godinama, manje – više, ‘naši’ na vlasti i u kojem su trenutku političke elite izgubile suosjećanje i postale daleke, strane, bešćutne za one koje, navodno, ‘osobito štite’?

Nakon toga se publika ponovno vraća u aulu, na mjesto gdje je predstava i započela – ponovno natrag u bol, patnju, u muku. Na prvoj pretpremijeri, glumci su u epilogu, nakon skoro trideset godina, javno oplakali smrt osmero djece iz Viteza. Pogrebi su u ratom poharanoj Lašvanskoj dolini bili noću, nitko osim roditelja, nije mogao doći i tim ljudima pružiti samo ruku podrške i pogled utjehe, jer tada su, i oni sami, morali sačuvati žive glave.

Autorica je bila stručna suradnica predstave ‘Kroz proces 10-6-93’ i snimanja
Pretpremijerna izvedba tako je bila i svojevrsna komemoracija djeci, ali i svim drugim žrtvama rata u Središnjoj Bosni koje nikada zapravo i nisu, barem kada su Hrvati u BiH u pitanju, javno oplakane, niti su obitelji dobile medijsku, društvenu i moralnu satisfakciju.

Glumci su, takav je barem doživljavaj autorice ovog teksta, u isto vrijeme oplakivali smrt i pjevali životu, jer samo toliko boli i patnje, može dati i toliko snage da se, bez obzira na to kakva je prošlost, živi dalje u lošoj sadašnjosti i očekuje nekakva bolja budućnost.

Predstava ‘Kroz proces 10-6-93’ visoko je digitalna i multimedijalna, prati je sjajna glazba po izboru redateljice Petković Liker. Tehnički i produkcijski predstava je iznimno zahtjevna, ali isto toliko i kvalitetna za što treba odati priznanje Mariju Bošnjaku, Slavenu Marinčiću, Urošu Škiljeviću, Marku Mrdakoviću i Andrijanu Zovki iz tehnike HNK Mostar, ali i video-snimateljima Jasenku Rasolu i Nives Milješić, te Luki Gamulinu za oblikovanje zvuka. Kostime potpisuje Sandra Milavić, također iz HNK Mostar.

Foto: Slaven Marinčić/ HNK Mostar

Ono što je, potpisnici ovih redova, bilo najvažnije u predstavi je specifična vrsta katarza kakvu daje kazališna estetika Marine Petković Liker. Neočekivano i tiho, iz nekakvog prikrajka, dolazi gotovo na prstima, noseći u rukama samo kap vode, vode koja je i od ‘čemera’ i od nadanja. Katarzu nam Petković Liker ne nameće bombastično, ne dolazi agresivno u jednoj sekundi, nego sporo i gotovo nenadano, baš kada pomislimo da smisla, ne samo života, nego cijelog svijeta, nema.

Iznimno atmosferična, ambijentalna, intimna i slojevita predstava, u kojoj pratimo stvarni i istinski život ljudi koji se odvija u njihovim dnevnim sobama i za obiteljskim ručkovima. Predstava o životu, jednom jedinom kakvog imaju nakon tragedije, o svakodnevnim unutarnjim borbama i traganju za smirajem. Velika je ovo i moćna predstava izrazito suptilnog jezika koja ni u koga ne upire prstom, niti koga osuđuje, ne traži zatvorske kazne, niti su joj one tema, nego samo donosi istinu o tome kako žive oni za koje ponekad pomislimo da zbog gubitka djece, više, smisla i razloga za život nemaju.

Veliki je ovo i povratak aristotelovskog duha u kazalište, jer tjeskoba, strah, neizvjesnost s kojom smo ušli u proces, u predstavu, kroz prvi čin, potom osvijestili ono što se dogodilo u drugom, te na koncu u trećem – isplakali, preživjeli, ili samo prešutjeli – gradbeni su elementi katarze koju predstava ‘Kroz proces 10-6-93’ nudi iskrenom i pažljivom gledatelju.

Autor svih fotografija u tekstu je Slaven Marinčić i zabranjeno ih je preuzimati bez dozvole HNK Mostar.
Svatko od nas tko je gledao ili sudjelovao u predstavi, na bilo koji način – a publika sudjeluje, i to vrlo aktivno, angažirano, bez da je toga i svjesna, suptilno kako samo Petković Liker zna – proživio je i proces suočavanja s vlastitim mjestima boli. Gledajući ovu predstavu, možemo unutar sebe pronaći bolna mjesta, ponovno se zagledati u vlastite nezacijeljene rane, osobna traumatska iskustva koja i ne moraju biti povezana s ratnim zbivanjima, nego običnim, svakodnevnim, skoro pa dosadnim životom. Ipak, nakon što sve to doživite, otići ćete s ove predstave smireniji i ‘lakši u duši’, jer ovo i nije samo predstava, nego teatarska psihoterepeutska seansa potaknuta bolom koji se proživljava „Kroz proces 10-6-93“.

Da je kazalište specifično svetište, ova predstava to dokazuje u svakoj svojoj minuti. Ne može nam vratiti naše preminule, ali ih može, ne samo oteti zaboravu, nego učiniti toliko živima da s punim pravom i pouzdanjem osjećamo da nam ih nikada nitko nije ni oteo, niti može oteti.

Kroz ovu predstavu kao da djeluje neka nadnaravna snaga koja je – makar na trenutak, koji u svakom gledatelju različito traje – uspjela maknuti maglu iznad Lašvanske doline, simboličku i stvarnu maglu po kojoj je tako poznata.

To je snaga koja dolazi od neizgovorenih riječi i preživljenih smrti. Koliko se samo puta u jednom danu, kako kroz bližu i dalju povijest tako i danas, mora ‘dugo šutjeti’ i ‘u trenutku umrijeti’ da bi se sutra nastavilo živjeti, najbolje znaju ljudi u Središnjoj Bosni. O tome, među ostalim, govori predstava ‘Kroz proces 10-6-93’ Marine Petković Liker koja je dubokom ljudskom empatijom i odmjerenom redateljskom gestom, u emocionalnoj simbiozi s cijelim glumačkim ansamblom, uspjela tom snagom sve gledatelje ove čudesne predstave dovesti do osobne katarze, dubokog ganuća i na kraju, ipak, do pročišćenja i izmirenja. Sa sobom, svijetom i životom.

Esej Glorije Lujanović objavljen je 21. srpnja 2021. godine u printanom izdanju Večernjeg lista BiH./HMS/