G. Oršoliću, odgovorit ću na vaš odgovor. Počet ću s kraja, kako mi je lakše.
Završili ste svoj tekst analiziranjem početka mog, pa pošto ga niste razumijeli, ponovit ću: U Politici nema morala. Ovo nije misao, nego nešto čime se ozbiljno bavi politička etika, politička filozofija, politička psihologija, opća logika i generalno politologija kao znanost. To je ujedno i moja struka, pa inzistiram na pojašnjenju ove dileme. Politika, naime, između desetina definicija, priznaje i onu u kojoj je „Politika zastupanja interesa skupine ili pojedinca“. A s obzirom da su interesi nužno suprotstavljeni, onda je moral isključen kao okruženje vođenja politike. Pretpostavljam da ovo nije lako čuti nekom tko je život posvetio teologiji, pravdi, skladu; ali tako je. Stoga, vaše uporno traženje morala u politici, pa još k tomu traženju političkog morala u ratu izgleda nestvarno naivno.
Podržavam svako vaše apeliranje na moral u vremenu rata, i traženje pokajanja i pročišćenja, ali 20 godina nakon tih teških godina, mislim da se radi o gubljenju vremena. Te se stvari događaju individualno, i intimno. Ako vi zahtjevate od današnjih hrvatskih političara da se kaju zbog nečega tako emocionalno bliskog Hrvatima, i u uvjetima kada i sami osjećaju nepravdu, onda živite u svijetu iluzija.
Što se tiče vaše primjedbe na moju izjavu kako je „teret dijaloga na Bošnjacima“, onda se bojim da pokazujete određeno nepoznavanje društvenih odnosa. Bošnjaka je četiri puta više u BiH, a jedinstven politički prostor gdje se dijalog treba odvijati jeste cijela država. Nikako njeni segmenti. Područja u kojima su Hrvati većina, a u kojima vi priželjkujete inicijativu Hrvata za dijalogom nemaju nikakav kapacitet za tim. Kako da se u Vitezu pokrene kvalitetan dijalog na inicijativu Hrvata kada susjedni Travnik i Bugojno ne mogu naći snage za isto!? Trebaju li se Kiseljačani za nešto posipati pepelom dok Visočani bez ikakvih unutarnjih poticaja ne rade ništa po istom pitanju!? Dijalog se pokreće u političkom i društvenom središtu zemlje – Sarajevu. Sarajevo prvo mora prihvatiti činjenicu da je Armija BiH činila zločine, i da se Sarajevo obračuna s istima. Tek onda će imati moralni kredibilitet očekivati isto od Hrvata. Prije nikako. Ako Oršoliću mislite da će dijalog krenuti na razini mjesnih zajednica onda se varate. Vrijeme iza nas je dokaz.
Na dvije se stvari u Bojićevom intervjuu nisam osvrtao: na dio koji se tiče isključivo Crkve, jer me nimalo ne tangira. Drugo što se nisam osvrtao je ono što se slažem. Da se Bojić ne koristi govorom mržnje, ne bih se uopće osvrtao na tekst, jer od istog gajim potpuno različite životne interes i diskurs.
Nisam ja ništa vidio „trećim okom“ što Bojić nije napisao. Malo jesam simplificirao, ali suština Bojićević riječi je ostala: On u ljudima vidi sitne duše, mediokritete, ubojice, progonitelje, etničke čistače i slično. I to isključivo na bazi političkog neslaganja s njim samim! On je taj koji drugima, u ovom slučaju, zamjera drugačiji politički pogled, pa pošto mu je naporno da ih politički diskreditira, on se koristi najnižim uvredama i diskvalifikacijama za koje ne iznosi nikakve dokaze, nego se isključivo oslanja na ratnopropagandne mitove. Ne, nije Bojić upotrijebio riječ „povampireno“, ali sve što je rekao u skladu je s ovakvim pojmovima. To služi njemu na čast, i na to se ne bih osvrtao, jer je već postalo uobičajeno u internet svijetu. Ipak, s obzirom da se radi o medijskom djelatniku, osjećao sam potrebu. I nisam pogriješio, jer intervju i nakon nekoliko čitanja odiše mržnjom, prijezirom, isključivošću i ohološću.
Marijane, spomenuli ste i pozivanje na dijalog. Iako nastojim da se priča ne svede ne osobnu razinu, kada već spominjete mene i dijalog onda moram odgovoriti da je sve u mom životu u znaku otvorenog dijaloga. Vi zamjerate moje (i Poskokovo) otvaranje dijaloga sa Srbima (republikosrbima ako želite) ali ja ne vidim nikakav problem u tome. Zar trebamo biti kao Bošnjaci pa međuetnički dijalog imati sa Jovanom Divjakom, Mirom Lazovićem, Željkom Komšićem i Lukom Markešićom!? Ti ljudi u svojim etničkim grupama nemaju nikakvu težinu. U Republici Srpskoj se nalaze sugovornici za rješavanje pitanja koja vas toliko bole: povratka u Posavinu. Ako sugovornike za ovo tražite u Sarajevu, lako ćete ih naći – i nećete postići nikakav rezultat. Osobno sam u Banja Luci naišao na raspoloženje da se formira dominantno hrvatska općina u Posavini. Umjesto da se krene malim koracima, iz HNV tabora se čuje: ukidanje RS. I tu dijalog prestaje. Drago Bojić s onakvim tekstovima nema nikakvu šansu ostvariti bilo kakav dijalog, čak niti unutar vlastitog etničkog korpusa, pa stoga ističem njegovo licemjerje kada u istom intervjuu širi mržnju i pozive na dijalog. Spominjati mene u kontekstu dijaloga opravdavam samo ukoliko ću vama i Bojiću biti na primjer.
Napisali ste i jednu rečenicu koju nisam rekao, nego ste je vjerovatno željeli pročitati: „Shodno tome, Milović ne vidi ništa problematično u odnosu hercegovačkih franjevaca prema stradanjima susjednih naroda u Hercegovini, ali optužuje Bojića da on umanjuje žrtvu Hrvata“
Ne znam kako hercegovački franjevci doživljavaju stradanja drugih. Znam primjere sažaljenja, ali i poticanja netrpeljivosti. Ali nikad se ne bih usudio jednu skupinu generalizirati kao što je to učinio, i čini Drago Bojić. Mene na kraju i ne zanima što hto misle ili rade hercegovački franjevci. Ako su imalo krivi za ono što im Svjetlo riječi spočitava onda valjda ima zemaljski zakon; što se svakako nadam, jer ako im Bojić kojim slučajem bude moralni sud, onda mi je žao čitave katoličke crkve a ne samo franjevačkog reda.
Još ću se malo vratiti na svoju struku. Imali ste zanimljivu rečenicu:
„Po toj logici je onda i zastupanje politike Herceg-Bosne od strane hercegovačkih franjevaca potpuno legitiman politički stav. Sve je po toj logici legitimno, ali što je od svega toga moralno i ljudski ispravno a što nije, Milović se ne upušta u takva vrednovanja.“
Ovo je dobro što ste napisali jer ustvari zadire u suštinu rasprave. Ja nastupam kao politolog, a vi kao teolog.
Jeste svaki politički stav legitiman! Sve što ne ugrožava tuđu slobodu je legitimno! Zagovaranje podjele Bosne jednako je legitimno kao i zagovaranje njene unitarizacije. Zastupanje politike HercegBosne, od strane bilo koga jeste legitimno. Ono što nije legitimno jeste pozivanje na progone, zločine i generalno ugrožavanje bilo koje slobode. I uvijek će biti potpuno legitimno protivljenje Herceg Bosni, ali nikada neće biti legitimno osporavanje na politički stav, jer pravo na politički stav je osnovna ljudska sloboda. Po toj logici sve jeste legitimno. I u pravu ste u zadnjoj rečenici: ja se ne bavim što je moralno, jer u poltici kako sam rekao morala nema. Ali bavim se što je ljudski i ispravno. A ljudski i ispravno je da Bojić za onakve tekstove trpi sankcije svoje zajednice.
Upustili ste se Marijane i u ocjenu mojih političkih stavova, odnosno onoga što pretpostavljate da su moji politički stavovi na osnovu mojih drugih tekstova koje ste čitali. Možda nije prilika, ali sam ću se izjasniti: Za mene Herceg Bosna predstavlja nužni oblik vojno političke organizacije Hrvata u BiH na čijem se području zadržalo skoro cjelokupno hrvatsko stanovništvo u ratu. Izvan Herceg Bosne Hrvata je ostalo tek u tragovima, odnosno upravo onoliko koliko je dovoljno da ne traže nikakva politička prava. Ono što se dogodilo poslije Herceg Bosne ide na savjest nekih drugih politika, SDA-ove i HDZ-ove prvenstveno. Zločini koji su se zbili umanjuju političku težinu i ispravnost cijele ideje, ali Herceg Bosna je i onakva kakva je bila za Hrvate (nažalost samo za njih) bolje uređenje od sadašnje FBiH. Da je FBiH danas bolja za Hrvate od Herceg Bosne, vjerujte da je nikad ne bih spomenuo.
Još jedna ispravka: Središnja Bosna nikako nije Hercegovina, a Herceg Bosna je čvrsto postojala i tu, i to bez ikakve fizičke prisile iz Hercegovine. Nije bilo načina da Hercegovina prisili Hrvate središnje Bosne na Herceg Bosnu, pa je ona opet postojala bez ikakve alternative. Na osnovu ove činjenice vas pozivam da prestanete netočno regionalizirati Herceg Bosnu na Hercegovinu. Upravo gubici koje su Hrvati imali u srednjoj Bosni pokazuju karakter sukoba u istom području, tako da ono što vas možda smeta u sukobu u Mostaru, nikako ne smije biti temelj odnosa prema žrtvi koju su Hrvati središnje Bosne podnijeli. I još informacija za kraj: više od 50% razaranja koje je istočna obala Mostara podnijela u ratu izraz je nemoći HVO Hercegovine da pomogne suborcima u Srednjoj Bosni.
Ako u ovom svemu vidite neku posebnu ulogu hercegovačkih franjevaca, onda mislim da griješite, ali ostavit ću mogućnost da griješim u tom dijelu, jer ne poznajem situaciju najbolje.
Kada su počeli beskonačni nizovi intervjua Petra Jeleča i Štefice Galić, sve sličniji jedan drugom, sve dosadniji i sve netrpeljivošću obojeniji, pojavila se i potreba za reakcijom. Par pokušaja da se pismenim putem otvori neki dijalog nisu dali rezultati jer dvojac je onda odgovarao dozom još veće netrpeljivosti, pa i mržnje. Onda je ekipi s Poskoka ostalo da se sa ovim obračuna ili uvredom, ili humorom ili ignoriranjem. Tada je i nastao taj lijepo opisujući termin „Daidže“ jer je na uvredljiv, a nama zabavan način ujedinjavao sve što treba znati o šašavoj skupini bosanskih franjevaca. Odatle je termin, i on sadrži dozu uvrede. I treba da nosi. Jer to nije ni djelić onoga što trpe ljudi Hercegovine na intervjue Bojića, Jeleča i Markešića. Naravno da nisam reagirao jer ga i sam koristim, najviše zbog njihove točnosti, a manje zbog uvredljivosti, jer kako sam rekao, nisam dio zajednice navedenih fratara da bi ih moje riječi posebno brinule. Uvrede su potpuno zaslužili, a onda kad budu ocijenili da su prevršile mjeru neka tuže zemaljskim sudovima. I da se osobno ogradim, osim termina Daidže druge navedene ne koristim, jer mislim da je ovaj sasvim adekvatan.
Da se Bojić zu svom intervjuu zadržao na uvredama, ne bi bilo potrebe za bilo kakvom reakcijom, jer to je nažalost diskurs na koji smo svi prešutno pristali. Ali kada se koristi govor mržnje, onda je priča sasvim drugačija.
Ako se nisam osvrnuo na neko pitanje, koje ste smatrali posebno bitnim, slobodno ga istaknite. Strah me da ne pretjeram u dužini nečega što doživljavam primarno kao dijalog.
Tvrtko Milović
(Reagiranje je poslano na našu adresu i prenosimo ga neizmijenjeno u cijelosti.)
Povezano: Povodom teksta T. Milovića: nevolje s dosljednošću, argumentima, i moralom
wpDiscuz