Nema ništa tužnije, a istovremeno i iščašeno zabavnije od obilježavanja Dana pobjede nad fašizmom u ovim našim zemljama.
Mi koji pišemo nekakve javne tekstove, gotovo da bismo mogli svake godine samo iskopirati prošlogodišnji tekst o ovoj temi, jer nikakvih pomaka nema, niti ih je moglo biti. Sve izgleda kao komedija zabune i sve bi za naše nacionaliste bilo jednostavnije da ta nesretna Europska unija, čak i unatoč sve većoj popularnosti radikalne desnice, još ne drži do antifašizma.
Štoviše, pobjeda nad fašizmom predstavlja jednu od ključnih integrirajućih točaka te zajednice europskih država. Ta činjenica onda jednostavno prisiljava ovdašnje nacionaliste na vlasti, bilo u onim zemljama koje su već ušle u EU, poput Slovenije i Hrvatske, bilo u onima kojima je to cilj, poput Bosne i Hercegovine i Srbije, da javno deklariraju pripadnost tom setu vrijednosti, što nas onda dovodi do karikaturalnih istupa.
Jer kako proslaviti Dan pobjede i naglasiti pripadnost ideji antifašizma, a istovremeno uzgajati revizionističku stvarnost i aktivno se obračunavati s tim nasljeđem?
Razumnom čovjeku to ne izgleda spojivo, ali s obzirom na to da je razum odavno napustio politiku i dobar dio javnosti, ovdje se to rješava po principu koji je doveden do savršenstva u Hrvatskoj, a vjerno iskopiran u Bosni i Hercegovini.
Znači, nominalno smo zemlja utemeljena na antifašizmu, odnosno ZAVNOH-u ili ZAVNOBiH-u, pri čemu njima nadređeni AVNOJ nekako uvijek izostaje u tim pozivanjima na državnost i obilježavamo Dan Europe, ali na način da te iste partizane potpuno prešutimo i deklarativno se priklonimo nekakvom općem antifašizmu.
Nezgoda po naše nacionaliste, zbog kojih sve te službene čestitke koje će 9. maja otići u javnost iz njihovih kabineta izgledaju groteskno, jeste u tome što je jugoslavenski antifašizam bio autentičan, partizanski, što ga bez komunističke partije ne bi ni bilo, što se izravno izborio za pobjedu protiv domaćih kolaboracionista svih fela i što su upravo te vrijednosti oni sami srušili 1990. i tu činjenicu bučno proslavili, kao da nas je nakon toga čekalo blagostanje, a ne rat i agonija. Bilo bi stoga puno bolje i iskrenije da se jednostavno naprave ludi i ne čestitaju ništa tog dana.
Ovim, naravno, ne eskulpiram građane koji opet masovno po društvenim mrežama obilježavaju godišnjicu Titove smrti i romantičarski se pozivaju na vrijeme koje je nepovratno prošlo i nije bilo bez mana, dok istovremeno posve mirno promatraju užasavajuću stvarnost, kao da ih se ona ne tiče i kao da će bijegom u prošlost uspjeti promijeniti društvo.
Što se mene tiče, a to sam napisao i prošle godine, 9. maj je dan kad je 1992. zapaljivim granatama JNA pogođena franjevačka crkva sv. Petra i Pavla u Mostaru, nakon čega je izgorjela, a također je to i dan kad je 1993. napadom HVO-a na štab Armije BiH u zgradi Vranice počeo drugi rat u Mostaru, koji je donio nezamislivo nasilje prema ljudima samo zato što su Bošnjaci i prema gradu u cjelini.
Obilježavanje ovog dana će stoga jedino imati smisla u situaciji u kojoj bi predstavnici svih stranaka u Gradskom vijeću, zajedno sa čelnim ljudima svih vjerskih zajednica, zajedno obišli franjevačku crkvu, zgradu Vranice, Stari most i Sabornu crkvu, koja je na koncu također minirana i srušena do temelja, da bi sada konačno bila obnovljena te na koncu Partizansko groblje, s porukom da se fašizam neće više nikad ponoviti, neovisno o tome kako politički dišemo i razmišljamo. Sve ispod toga što se svodi na neke općenite poruke i šlepanje na pobjedu zapadnih saveznika djeluje tragikomično i nema nikakvog smisla.
wpDiscuz
