Published On: Sri, svi 12th, 2021

Mustafa Golubić i politička avangarda

Ove godine, u lipnju ili srpnju, navršit će se tačno osamdeset godina od smrti stolačkog revolucionara i svjetskog avanturiste Mustafe Mujke Golubića. Naime, Mustafa Golubić je rođen 24. listopada 1889. godine u Stocu, a strijeljan u Beogradu 11. srpnja1941. godine, mada neki izvori spominju 29. srpanj 1941. godine kao datum pogubljenja ovog svjetski poznatog tajnog agenta i obavještajca Sovjetskog saveza.

 

ALIJA PIRIĆ l Oslobođenje

Neki izvori kažu kako je bio pukovnik pa general sovjetske tajne službe NKVD, član Četvrte uprave sovjetskog generalštaba GRU (Glavna ruska uprava, vojna obavještajna služba) i koordinator operativnih akcija Kominterne u Evropi i Americi.

Uz to je bio član organizacije Mlada Bosna i navodno surađivao s članovima militarističke organizacije Ujedinjenje ili smrt (Crna ruka).


Ovih nekoliko biografskih podataka iz karijere obavještajca i agenta tajne službe, uz logični izostanak pouzdanih dokumenata i podataka, dovoljni su da se oko imena Mustafe Golubića isplete svojevrsna mitska aura u kojoj se, prema unutrašnjoj logici stvari, hiperbolizira i mistificira uloga i značaj Golubićev, dok se na drugoj strani nastoji minimizirati ili barem moralno i politički osjenčiti njegova uloga.

Poseban kov

Imali su komunisti jednu mantru kojoj smo se potajno podsmjehivali i karikirali njeno značenje, koja se sa temom Mustafe Golubića ponovo aktualizira u svom punom značenju, a ona je glasila kako su “revolucionari ljudi posebnog kova”, što će reći da ne pripadaju ostatku ljudskog roda ili kako je to elita koja ne podliježe mjerama i standardima koji važe za obične smrtnike.

Često, nezadovoljni stvarima u društvu ili u vlastitom životu, u sebi prepoznajemo misao tihe, pa sve glasnije pobune, s krajnjom namjerom da stvari promijenimo i učinimo barem drugačijima pri čemu nismo ni svjesni kako u nama svima drijema krhka klica revolucionara.

Međutim, takav najprirodniji poriv da se stvari mijenjaju, ljudi potisnu duboko u nutrinu sebe iz raznih pobuda, religijskih, moralnih, socijalnih, ličnih, konformističkih itd. Tek rijetki među nama, ali zbilja samo rijetki, uspijevaju preći taj Rubikon i prometnuti se u aktere revolucije ili revolucionare, kako ih imenuje historija.

To je stoga što je revolucija nasilna i temeljita promjena moći ili društvenih struktura, koja se mora obaviti u vrlo kratkom razdoblju, a to podrazumijeva nasilje i mogućnost vlastite žrtve pa ljudi nisu baš toliko uvjereni da je revolucionarni cilj vrijedan njihove glave.


Aristotel prepoznaje dvije vrste političkih revolucija: potpuna promjena iz jednog sastava u drugi i izmjena trenutnog sastava, pri čemu njihovi rezultati uključuju velike i često dramatične promjene u politici, kulturi i ekonomskom sistemu. Suprotno nasilnoj revoluciji stoji tiha i polagana evolucija koja isključuje nasilje i nagle promjene, otuda su teorije i mišljenja o revoluciji vrlo oprečna i kontradiktorna.


Revolucija (lat. revolutio – preokret) je proces koji se dugo i mukotrpno implementira ili se nikada ne završi; ostane samo kao pokušaj, ali nedvojbeno je to kako revolucija i revolucionari utiču na tokove historije, pomiču historijski hod, opstruiraju moć subverzivno se odnoseći spram tradicije. Revolucionari su pobunjenici koji preziru društvenu, kulturnu, političku i ekonomsku zbilju s namjerom da mijenjaju svijet nabolje, mada takav pozitivan rezultat uopće nije nužno ostvarljiv – historija pokazuje takve neuspjele primjere – ali je nužno potrebna promjena, makar ona značila korak nazad. Najčešće se u trenucima najvećih kriza i regresije pojavljuju spasonosne ideje, a nikada ili rijetko u trenucima sreće i blagostanja.

Dakle, za svaku promjenu, a time i revolucionarnu, potrebna su najmanje dva elementa: ideja ili plan kojim putem treba krenuti i vrijeme kao možda najvažniji faktor preokreta.
U jednom dnevniku ruskog građanina, koji je živio u neposrednoj blizini Kremlja, stoji svjedočanstvo kako oni u kući uopće nisu čuli da se nešto događa u carskom dvorcu u oktobru 1917, kada je izvedena Oktobarska revolucija, dakle niko nije pucao niti jurišao.

Mi smo čitali kako su se topovi čuli do Vladivostoka, a krv tekla Volgom do Sjevernog mora. U carske dvore ušetali su nekolicina revolucionara s puškom i “s petljom”, te “pomogli” stražarima da mirno izađu. Ruska carska kruška je bila sasvim sazrela za slobodni pad. Vrijeme došlo. Potoci krvi i glasovi do Vladivostoka došli su u drugoj fazi revolucije “koja traje” onda kada je plan trebalo implementirati.


Naime, poznato je kako historija vrluda i nikada ne slijedi profilirani pravac “ali ne zato što je po prirodi lutalačka, ili nedokučiva, ili neodgonetljiva, ne zato što izmiče ljudskom razumu, već zato što je ona, zapravo, samo ono što od nje čine ljudi, zato što je ona zbir njihovih djela, individualnih i kolektivnih, svih njihovih riječi, njihovih razmena, njihovih sukobljavanja, njihovih patnji, njihove mržnje, njihove srodnosti” (A. Maluf).

Drugim riječima ostaje vječna enigma; hoće li budućnost biti plod naših nada ili pak plod naših košmara, hoćemo li vidjeti slobodu ili ćemo robovati; “hoće li sloboda znati pjevati, kao što su sužnji pjevali o njoj”, kako je pjevao Miljković. Dijelim uvjerenje mnogih kako budućnost nigdje nije zapisana, budućnost će biti ono što mi od nje učinimo, jer je nama dat razum i proviđenje i bezmalo kosmička savršenost, a to treba opravdati.

IV odjeljenje Crvene armije

Ima jedan nevjerovatan paradoks kada je u pitanju osoba Mustafe Golubića, naime, teško je naći u povijesnim zbivanjima prve polovine 20. vijeka, u južnoslavenskim okvirima, osobu koja je ostavila tako duboke tragove i imala udjela u krupnim historijskim događajima, a da se o njemu tako malo napisalo i govorilo.

Njegovo se ime dovodi u vezu sa organizacijom Mlada Bosna, atentatom na prestolonasljednika Ferdinanda u Sarajevu 1914. godine, sa članstvom KPJ dvadesetih godina, pa Komunistička internacionala i konačno Četvrto odjeljenje Crvene armije.

To je respektabilna biografija koja, začudo, nije privukla pažnju nijednog historičara, hroničara ili istraživača bilo koje provenijencije, a mogla je biti dovoljna da zauzme mjesto Josipa Broza Tita na mjestu generalnog sekretara Partije. Pa konačno Tito se i bojao takvog mogućeg scenarija, prema nekim mišljenjima. Reći nešto egzaktno i pouzdano o Mustafi Golubiću biće moguće jedino kada se otvore brižljivo zatvoreni arhivi Kominterne, ako se ikad otvore.


Dotle, ostaće nam svjedočenje o ovom jugoslavenskom Jamesu Bondu samo u sjećanjima njegovih saboraca i poznanika Rodoljuba Čolakovića, Ive Vejvode, dr. Monija Levija, dr. Ljubomira Žarkovića i drugih, te knjige Seada Trhulja “Mustafa Golubić čovjek konspiracije” (Sarajevo, 1986). Budući da je vidljiv izostanak pravih dokumenata o radu i karijeri Mustafe Golubića, onda se oko njegovog imena otvorio prostor špekuliranja, mitske i romantičarske priče koja pali maštu o posebnosti i svemoći revolucionara. Takav je pristup novinara Milomira Marića, u knjizi “Deca komunizma”, gdje se predimenzionira uloga Mustafe Golubića, pri čemu treba shvatiti kako svako to radi iz svojih razloga.
Nekome je važna njegova uloga kao srpskog nacionaliste, a drugima kao svemoćnog čovjeka Kominterne, koja je bila transnacionalna i implementirala planetarnu ideju socijalne pravde. Marić plete mit o Golubiću kao “dobrovoljcu u ratu za osvetu Kosova”, “masonskom stipendisti” i “potencionalnom agentu Ohrane”, tajne policije carske Rusije, a da to ničim ne potkrepljuje, pa time Marić više govori o sebi nego o Golubiću.


Neki su autori tvrdili kako je Golubić u Meksiku organizirao atentat na Lava Trockog, osnivača Crvene armije, suradnika pa protivnika Staljinovog, za što ne postoji nijedan validan izvor.

Golubiću se pripisuje dizanje u vazduh njemačkog skladišta municije u Smederevskoj tvrđavi, 1941. godine, kada je poginuo veliki broj ljudi, a ni za ovu tvrdnju ne postoji nijedan relevantan izvor ni logička pretpostavka za takvu potrebu od strane Golubića.

I vrhunac mita, koji po svojoj unutrašnjoj logici završava u primitivnoj bizarnosti, jeste u priči kako je Mustafa Golubić bio intimus sa Staljinom pa je, zamislite, ulazio kod njega bez kucanja i često nogom otvarajući vrata.

Mustafa Golubić je bio obrazovan i uglađen intelektualac, poliglot i tihi, otmjeni gospodin, koji to nikada sebi ne bi dopustio, a da ostavimo po strani činjenicu kako su se svima tresle gaće kad bi išli na razgovor sa Šefom.

Sa Staljinovom punicom

Mustafa je bio izuzetno obrazovan čovjek i suvereno se “kretao po svijetu i na Istoku i na Zapadu, kao da ide ulicama svog rodnog Stoca.

Govorio je više jezika: njemački, ruski, engleski i francuski znao je veoma dobro, tako da je neke njemu bliske i potrebne autore čitao u originalu, Marksa i Engelsa na primjer”, piše Sead Trhulj u svojoj pomalo romansiranoj knjizi o Golubiću, ali to potkrepljuje sjećanjem Ive Vejvode.

U nekoj raspravi, u kojoj je Golubić oštro kritikovao Bogdanova i Srzentića, tvrdeći da Bogdanov vrši reviziju stavova klasika marksizma i KPJ o nacionalnom pitanju, Vejvoda kaže:

“Mustafa je tražio da iz univerzitetske biblioteke donesem Engelsovu knjigu na njemačkom jeziku da mi objasni o čemu se to radi, zašto je Engels tako ružno pisao o Južnim Slovenima, posebno o Hrvatima, kao kontrarevolucionarnoj naciji”. (Sead Trhulj, Mustafa Golubić…)


A da li je u službi koju je obavljao bilo sve na gospodskom nivou? Nije naravno, jer je, sigurno je to, često morao izvršavati neke drugačije i ružnije zadatke za koje nije bila potrebna poliglotska kultura i intelektualna profinjenost, kao što su špijuniranje, praćenje, potkazivanje, pa vjerovatno i likvidacije ili barem njihovo organiziranje. U tom smislu ilustrativno je svjedočenje Nikole Kovačevića Starog, koji bilježi jedno iskustvo sa Golubićem negdje u Americi kad je, nakon večere, Mustafa rekao: “Reći ću ti nešto, ali ako kome kažeš, ubiću te.”

Tada mu je otkrio da je Gorkić špijun (Milan Gorkić, pravim imenom Josip Čižinski, sekretar KPJ, u Staljinovim čistkama smijenjen i strijeljan negdje u Sibiru 1937. godine, a za sekretara Partije tada je došao Josip Broz), a vijest je saznao od izvjesnog Filipa kome je to otkrila Staljinova punica Olga Alilujeva. Upravo je jedan susret sa Olgom Alilujevom u Kremlju razbuktao maštu kako je Golubić bio intimus sa Staljinom. Kovačević tako svjedoči:

“Bio sam uzbuđen kada sam ugovorenog dana s Mustafom ušao u zidine Kremlja. A kako i ne bih bio! Mnogo šta u istoriji Rusije vezano je za ove bedeme… Ušli smo u Kremlj s bočne strane, u njegovo lijevo krilo u kome se nalazio stan Alilujevih… U nevelikoj sobi, u kojoj je gorjela električna svjetlost usred dana, dočekala nas je omalena, sijeda starica, skromno obučena i ogrnuta crnim šalom. To je bila Olga Alilujeva. Mustafa joj je poljubio ruku, a za njim i ja.

‘Zaboravljate na stare’, rekla je Mustafi šaljivo i prijekorno, ‘a to nije lijepo’, i pozvala nas da sjednemo za sto, na kome je kipio samovar”. (prema Sead Trhulj, isto.) Ovo je jedino svjedočanstvo koje potvrđuje kako je Golubić ulazio na bočni ulaz u Kremlj, ali prisan odnos sa Staljinovom punicom potvrđuje da je tu bilo više dolazaka.


Borivoje Nešković piše uravnoteženu biografiju o Mustafi Golubiću, oslanjajući se na “Priloge za biografiju Mustafe Golubića” Ubavke Vujošević objavljene 1993. godine, kao i zbornik Moskva-Srbija Beograd-Rusija koji su 2017. zajedno objavili Arhiv Srbije i Centralni državni arhiv grada Moskve.


Mustafa Golubić je rođen u Stocu 24. januara 1891. godine. Bio je odličan učenik u stolačkoj osnovnoj školi pa je kao takav dobio stipendiju Stoca da nastavi Gimnaziju u Sarajevu.

U Gimnaziji je bio odličan sve dok se nije 1908. priključio Mladoj Bosni, zbog čega je izbačen iz škole i zabranjen mu je upis na teritoriji Austro-Ugarske monarhije.

Godine 1909. odlazi u Beograd gdje će završiti gimnaziju i kao odličan učenik beogradske gimnazije dobija Kraljevsku stipendiju za studij prava u Lozani i Ženevi. Tada će se povezati sa četničkom organizacijom Komita, čiju će vojnu školu završiti u Prijepolju i postati član organizacije Ujedinjenje ili smrt, poznatije kao Crna ruka koja je planirala atentate na kralja Aleksandra, Nikolu Pašića i još neke krunisane glave Evrope.


Kao pripadnik ove organizacije uhićen je u Francuskoj 1917. godine. Pretpostavlja se da je uhićen po zahtjevu srpske vlade koja je tada vodila sudski postupak protiv Dragutina Dimitrijevića Apisa, zbog navodnog učešća u atentatu na Ferdinanda u Sarajevu, pa je Mustafa Golubić mogao poslužiti kao svjedok. Međutim, Mustafa je odbio da svjedoči protiv Apisa pa je ostao u zatvorima do septembra 1918. godine.

Srp i čekić

Nakon izlaska iz zatvora Golubić naglo mijenja politički stav, pa od žestokog nacionaliste postaje internacionalni revolucionar, pri čemu takav preobražaj treba gledati u kontekstu revolucionarnog vala koji dolazi kao eho Oktobarske revolucije i Lenjinove doktrine rušenja prezrelih carstava i monarhija, te vođenja klasne borbe, u kojoj su prvi put na istoj strani radnici, seljaci i poštena inteligencija.

Tako su se nacionalni revolucionari, što se odnosi i na Golubića, razočarani u ulogu svojih vladara i njihovu zavisnost od imperijalnih sila, kao i u njihove partikularne interese pod egidom “nacionalnog oslobađanja”, okrenuli masovno klasnoj borbi i komunizmu.

Mustafa Golubić je, kao i većina nacionalista, optuživao buržoaziju za izdaju nacionalnih interesa pa je pristupio lijevoj frakciji KPJ. Članovi lijeve frakcije su se zalagali za federalno preuređenje Jugoslavije ili njezino žrtvovanje, radi stvaranja Balkanske sovjetske federativne socijalističke republike. Golubić je u Beču bio urednik partijskih novina Srp i čekić.


Golubićev rad u vojnoobavještajnoj službi Crvene armije odvijao se širom Evrope; u Francuskoj i Njemačkoj u okviru tajne vojne organizacije, ali i u SAD-u, a prema svjedočenjima Ive Vejvode jedno vrijeme je boravio u Pragu i najviše u Parizu.

Mustafu Golubića je uhitio Gestapo 7. juna 1941. u stanu u Beogradu, kada su oživjele razne verzije tih događaja, ali izvjesna je ona da su Nijemci ipak znali koga imaju u rukama i da Golubić unatoč strašnom mučenju nije otkrio nijednu bitnu informaciju, a rekao je samo ono što su oni već znali. Čini se da je priznao da je Apis organizovao Sarajevski atentat na Ferdinanda, ali Nijemcima ni to nije bila naročita novost. Mustafa je strijeljan od strane Gestapoa 29. jula 1941. godine.


Mustafa Golubić je postao legenda jer je njegov rad prekriven velom tajanstvenosti, a istovremeno se odvijao na svjetskoj pozornici i to uvijek u blizini međunarodnih centara političke i ekonomske moći, tamo gdje se kreirala strategija 20. vijeka. Bio je izuzetno harizmatična ličnost pa su ga mnogi revolucionari zavoljeli, ali je vodu za zalijevanje mita i legende oko Golubića činio i njegov sukob sa Titom, o kome također nema jasnih izvora. “Slučajni susreti” Rodoljuba Čolakovića, dva puta u Parizu, mogli su značiti približavanje ili barem ublažavanje sukoba između Tita i Mustafe, a priča o anonimnoj dojavi prema kojoj je Golubić uhapšen u Beogradu ne isključuje ni aktere toga sukoba od krivnje.


E sada ostaje da pokušamo odgovoriti na pitanje, otkuda taj fenomen revolucionara u jednom Stocu, na početku 20. stoljeća, mladih obrazovanih ljudi koji kreću da promijene svijet u jednom teškom postkolonijalnom turskom i kolonijalnom nastupajućem austrougarskom vremenu. A riječ je o Mustafi Golubiću, Dimitriju Mitrinoviću, Blaganu Mehmedbašiću i Asimu Behmenu, studentima, najobrazovanijim ljudima svoga vremena, koji osvajajući neku mladalačku slobodu, pod uticajem utopijskih ideja ili možda avanturističkih pobuda, nastoje dati doprinos, biti dio ili svjedok svjetskim historijskim procesima, koji su potresli svijet.

Istovremeno na  tisuće njihovih vršnjaka, zdravih, violentnih, hercegovačkih momaka iz Stoca, Bileće, Trebinja, Počitelja, Mostara, preko Dubrovnika i njemačke luke Hamburga, koristeći austrougarski pasoš, odlazi u Ameriku iz egzistencijalnih razloga da bi u američkim rudnicima zaradili prvi novac u životu.

Šta su ovi revolucionari koji žele preokret imali “na stolu” u tadašnjem vremenu? Imali su najprije jednu tešku socijalnu sliku društva i prostora u kome se neprestano smjenjuju imperijalni gospodari i u kojem je domicilno stanovništvo neprestano u poziciji taoca i promotora tuđih interesa, a muslimansko vođstvo nema jasnu sliku puta niti jasan odnos spram nacionalnog organiziranja. Potom su imali psihološku konsternaciju zbog naglog osiromašenja muslimanskog plemstva, a većina, dakle muslimani, dolaze iz zemljoposjedničkih porodica.

Svi su bili antitetički pozicionirani nadolazećem austrougarskom (katoličkom) carstvu, bez obzira na očigledne znakove tolerantnog odnosa prema Drugima, koji su višestruko odašiljani od strane Beča.

I konačno imali su ekstremni srpski nacionalizam u kome su vidjeli pijemontsku ulogu Srbije u stvaranju južnoslavenske države, da bi se nakon razočarenja u jugoslavensku zajednicu, upravo zbog toga agresivnog nacionalizma i hegemonizma, svi odreda okrenuli međunarodnom internacionalizmu potaknutom Oktobarskom revolucijom i Komunističkom partijom.


Ovako je našu muslimansku situaciju vidio Miroslav Krleža, ljevičar, revolucionar, veliki hrvatski pisac i mislilac.

“Uzmimo na primjer Muslimane u Bosni i njihov moralno-psihološki profil devet stotina i četrdeset prve godine i njihov moralno-psihološki profil pedeset godina unazad i njihov psihološko-moralni i materijalni profil od 1918. do 1941. Kroz kakvu jezu, kroz kakvu paklenu prašumu prolazi ta muslimanska svijest i gdje taj Musliman 1941. ima da sebe nađe? Na kojoj strani? Od čega da se spasi on, kome da se otme? Šta je on? Šta je on u Austriji do 1918.? Šta je u Kraljevini Jugoslaviji do 1941.?… A hajde ti budi mudar i snađi se!… Hajde, burazeru, znaj.”

Čitanje historije

A možda je to bio samo očekivan izraz ljudi iz mediteranskog areala, onoga koji se smatra kolijevkom svih velikih ideja i preokreta u historiji ove civilizacije, u onom Mediteranu gdje su se rodila najveća nama znana carstva, onom gdje su humanizam i renesansa napravili kosmički zaokret, onom prostoru koji rađa ljude što ne priznaju granice slobode i ljudskog delanja, koji ne pristaju na datosti jer sami žele graditi budućnost.


Ovo su grubi obrisi jednog historijskog rošomona u kome su se trebali snaći naši ljudi pred tako važne svjetske događaje. Ovo navodim, između ostalog, zbog našeg strogog i neumjereno kritičkog čitanja historije iz današnjeg vremena i rakursa i zbog toga što mi ne čitamo historiju kao knjigu sa kontinuitetom svih historijskih mijena, nego kao skriptu koju svaki društveni poredak započinje svojim dolaskom.

Zbog toga mi počesto, u ocjenjivanju postupaka naših ljudi u prošlosti, ličimo na onu publiku u sjajnoj pripovijeci “Trpija” Huseina Bašića.

Naime, u toj simbolički i alegorijski intoniranoj priči kroz jedan mali grad teče rijeka, nadošla od topljenja snijega i leda, a u sredini njezine matice bori se davljenik koji se povremeno pojavi glavom na površini pa opet netragom nestane. A publika, s jedne i druge strane rijeke, viče na njega da se uhvati za drvo i žile, koje oni vide i još uz to grde jadnika što ih ne sluša, pri čemu se svi u publici čuvaju da se ne skvase ili da, ne daj Bože, isprljaju odjeću. I u tim njihovim “korisnim savjetima” i grdnjama, te općoj buci i strci, rijeka odnosi davljenika. Dakle, pokušajte razumjeti stvari u vremenu i prostoru ili me nemojte braniti.