Tko je, pored autohtonih naroda iz Azije koji su u prahistoriji prešli zemljani most na Aljasci, stigao u Amerike prije Kolumba? Ovo pitanje opčinjavalo je generacije učenjaka. Da li je kineski brod riznica, kao što je Gavin Menzies predložio 2002. godine, otplovio sa ostatkom Ming flote ka Istočnoj Africi 1421. i doplovio do Sjeverne i Južne Amerike, Australije i Arktika? Jesu li možda, kao što je David Beers Quinn predložio 1974. godine, ribarski brodovi iz britanske luke u Bristolu mogli pratiti jata bakalara širom sjevernog Atlantika i doći do ribolovnih područja nedaleko od kanadske obale 1480. ili 1481. godine? Nema niti jednog uvjerljivog dokaza koji bi potvrdio pretpostavku o kineskim brodovima iz 15. stoljeća. Plovidbe bristolskih ribara koji su lovili jata bakalara su vjerovatnije, no, ne postoji nikakva dokumentacija prije 1492, vjerovatno zato što su željeli da lokacija ribolovnih područja ostane tajna.
Najuvjerljivija tvrdnja – ona o dolasku Vikinga na tlo Sjeverne Amerike oko 1000. godine – zaslužuje više pažnje. Spominje se prvi put u 19. stoljeću u knjizi C. C. Rafna pod nazivom Antiquitates Americanae (1837), u kojoj iznosi tvrdnju da se mjesto koje se u islandskim sagama zove Vinland (što bi značilo „vinska zemlja“) nalazilo negdje blizu Rta Cod u Massachussettsu, ili na ostrvima Nuntucket i Martha’s Vineyard (Martini vinogradi). (Vinlandske sage odnose se na dvije usmeno prenešene sage o ovim ranim plovidbama: Saga o Eriku Crvenom zapisana je nedugo nakon 1264, dok je Saga o Grenlanđanima zapisana u kolekciji različitih materijala 1387. godine.)
Prema ove dvije sage, Vikinzi su se susreli sa grupom američkih domorodaca na latinoameričkom kontinentu, koje su nazvali Skræling, ili u prijevodu „bijednici“. Nordijci su trampili crvenu vunenu tkaninu za životinjska krzna. Ta razmjena označila je prekretnicu u svjetskoj historiji s obzirom na to da predstavlja najraniji dokumentirani susret naroda koji su živjeli na suprotnim stranama Atlantika.
Oko 1000. godine, Leif Erikson otplovio je sa Grenlanda i prvo se iskrcao na „Kamenu ploču“, zatim u „Šumovitu zemlju“, i konačno na Vinland, gdje je sa svojim ljudima pronašao „polja divlje pšenice, vinove loze, i javor među drvećem koje je tamo raslo.“
Gdje se Erikson tačno iskrcao? Sage nam otkrivaju važne tragove. Na Vinlandu je bilo mnogo više sati dnevne svjetlosti nego na Grenlandu: „Tokom duboke zime, sunce je bilo visoko na nebu do prijepodneva i još uvijek je sijalo sredinom poslijepodneva.“ Zahvaljujući ovoj informaciji možemo dokučiti da se Vinland nalazio negdje između New Jerseya i zaljeva Sen Loren.
Norveški istraživač Helge Ingstad i njegova supruga, arheologinja Anne Stine Ingstad, 1960. godine su otplovili u potrazi za ovim mjestima. Nadajući se da će ih opisi iz saga možda dovesti do nordijskih mjesta, otplovili su u jedrilici i došli do sjeveroistočne kanadske obale. Tražili su mjesta koja su se spominjala u sagama, uključujući „Šumovitu zemlju“, koja je bila „ravna i šumovita sa bijelim, pješčanim plažama gdjegod su išli; i gdje se zemlja blago spuštala prema moru“, opis koji je savršeno odgovarao labradorskoj obali. Ploveći u južnom pravcu, Ingstadovi su dosegli do Newfoundlanda.
Kada su stigli do sela L’Anse aux Meadows na sjevernom vrhu otoka, upitali su lokalce o mogućim vikinškim ostacima. Jedan čovjek im je pokazao neke travnate humke na plaži, za koje su seljani vjerovali da su napuštene nastambe domorodaca. Ispostavilo se da su te građevine predstavljale urušene ostatke osam zemunica koje je prvobitno držala drvena građa.
Kopajući na tom nalazištu sedam ljeta od 1961. do 1968., Ingstadovi su zaključili da se uistinu radilo o vikinškom naselju. Kopači su pronašli dokaze da se ovdje radilo sa željezom – pronašli su nakovanj, veliki kamen, komade željeza i trosku.
Sa zlatom, bakrom i arsenom se u Amerikama radilo 1000. godine, no, s obzirom na to da niko u Amerikama nije radio sa željezom, arheolozi su pretpostavljali da su stranci – vrlo moguće Nordijci – morali biti ti koji su ga talili.
„Odmah smo uskliknuli jer smo znali da se radi o dokazu koji niko ne može pobiti.“
Arheolozi su isto tako otkrili tragove drvenih građa koje nisu bile povezane ni sa jednim od zidova. Vjerovatno se radilo o okviru za pravljenje brodova, poput onih koji se danas koriste u zapadnoj Norveškoj. Lađa koju su pravili nije bila duža od 8 metara, što je karakteristično za nordijske brodove korištene na unutarnjim plovnim putevima. L’Anse aux Meadows bio je savršena lokacija za postavljanje centra za opravku brodova s obzirom na to da se nalazio direktno na putu od Sjevernog Atlantika do Grenlanda.
Jedan predmet, bronzana igla sa prstenastom glavom je bez sumnje bila skandinavska, što je potvrdilo pretpostavku da su stanovnici osam građevina zasigurno bili Nordijci. Arheolozi su tu iglu pronašli zadnjega dana njihove posljednje sezone 1968. godine. Anne Stein Ingstad je u svojim memoarima to otkriće opisala ovako: „Odmah smo uskliknuli jer smo znali da se radi o dokazu koji niko ne može pobiti – bronzana igla sa prstenastom glavom neosporno je izgledala kao one iz nordijskog vikinškog perioda.“ Koristila se za pričvršćavanje ogrtača oko vrata i izgledala je poput bronzanih igli koje su se proizvodile između 920. i 1050. godine u drugim nordijskim lokalitetima u Irskoj i Škotskoj.
Nordijci su u L’Anse aux Meadowsu ostali samo 10 godina prije no što su se oko 1010. godine odlučili vratiti kući. Nije jasno zašto su otišli: moguće je da su svađe s lokalnim stanovništvom potakle tu njihovu odluku. Isto tako je moguće da su shvatili da roba koja je bila dostupna u Sjevernoj Americi – prvenstveno krzno i drva – nije mogla održati dugotrajne nastambe.
Čak i nakon odlaska, Nordijci su se nastavili vraćati u Amerike, uglavnom kako bi donijeli drva koja nikako nisu rasla na Grenlandu i Islandu. Na jednoj farmi na Grenlandu, arheolozi su pronašli tkanine očuvane u ledu koje su sadržavale krzna mrkog medvjeda i bizona, životinja koje su živjele u Sjevernoj Americi, a kojih nije bilo na Grenlandu, što ukazuje na kontinuirani kontakt sa Amerikama stoljećima nakon 1000. godine.
Pronađen je samo jedan nordijski predmet čije porijeklo datira iz perioda nakon odlaska Vikinga: jedan novčić pronađen na lokalitetu Goddard u gradu Brooklin u saveznoj državi Maine, nasuprot zaljeva Penobscot. Taj novčić iskovan je između 1065. i 1080. godine, nekih 50 godina nakon što su Vikinzi napustili nastambe u L’Anse aux Meadows.
Kako je taj novčić putovao do lokaliteta Goddard u Mainu? Najvjerovatnije je da su ga Nordijci ponijeli sa sobom na Labrador ili Newfoundland kada su pošli da režu drva. Onda su ga lokalci mogli koristiti za kupovinu, te je tako išao od jednog mjesta do drugog, dok na kraju nije stigao do Goddarda. Ili je možda Viking donio taj novčić tu, do najjužnije tačke u kojoj je pronađen arheološki dokaz o prisustvu Nordijaca. (Runski „vikinški“ kamen iz Kensingtona u Minnesoti je zasigurno prevara.)
Lokalitet Goddard sastojao se od velike hrpe školjki i ostataka dubokih najviše 30 centimetara. Veliki broj ostataka fokinih i jesetrinih kostiju ukazuju na to da su one bili glavne sastavnice lokalne prehrane. Presjeci 17 zuba obične i sive foke te američke vidrice otkrili su da su se ove životinje lovile u periodu između juna i oktobra. Izgleda da su se američki starosjedioci skupljali na tom mjestu svakog ljeta kako bi jeli foke i američke vidrice, i razmjenjivali različite predmete.
Arheolozi su pronašli predmete na lokalitetu Goddard napravljene od 10 različitih minerala uključujući rožnac (vrsta kremena koja se koristila za paljenje vatri i pravljenje alata), riolit i jaspis koji potiču iz područja sjeveroistočnih Sjedinjenih Država i Kanade. Ova količina materijala koji ne potiču iz tog područja ukazuje na to da je Goddard bio važno čvorište u trgovačkoj mreži koja se prostirala od atlantske obale do jezera Ontario i područja koje je danas Pennsylvania.
Putujući trgovačkim rutama od lokaliteta Goddard ka zapadu, prema Sjevernoj Americi, Vikinzi su možda otišli dublje u središte kontinenta nego što se prethodno mislilo. Njihove potencijalne rute daju važan uvid u to do koje mjere su Amerike bile povezane 1000. godine, mnogo prije Kolumbovog dolaska na Hispaniolu 1492. godine. Možda su čak dosegli i do Meksika.
Najvjerovatnija ruta do Meksika od lokaliteta Goddard prolazila je kroz dolinu rijeke Mississippi. To bi bilo dugo i teško putovanje i ne postoji niti jedan dokaz o ikome – ili bilo kakvom predmetu – ko je prešao čitav put, no, trenutna iskopavanja i otkrića u naučnim testiranjima dokazala su da je trgovačka mreža širom kontinenta povezivala glavne nastambe u Sjevernoj Americi.
Svaka grupa ljudi koja je putovala od sjeveroistočne Sjeverne Amerike u Ohio do doline rijeke Mississippi primijetila bi postepene promjene flore i faune. Približavajući se dolini rijeke Mississippi, posjetioci bi primijetili da je kukuruz glavna namirnica u prehrani lokalnog stanovništva. Oni su kukuruz intenzivno uzgajali, za razliku od sjeveroistočnjaka koji su ga sadili u proljeće i vraćali se na jesen kako bi sakupili žetvu.
Čokolada koju su konzumirale i izvozile Maje okusom nije bila ni nalik čokoladici Hershey
Uzgoj kukuruza doveo je do rasta broja stanovnika i veličine sela. Jedno od najvećih naselja u dolini rijeke Mississippi bilo je Cahokia (danas Istočni St. Louis, Illinois), gdje su se gradile specifične humke plosnatog vrha. Cahokia se oko 1050. godine naglo proširila. Timothy R. Pauketat, glavni arheolog koji je pisao o ovom lokalitetu, poredi promjene koje su se desile te godine, kada je oko 20.000 ljudi živjelo u gradovima ili okolnim naseljima, sa „Velikim Praskom“. Cahokia je predstavljala najveći urbani kompleks u kontinentalnim Sjedinjenim Državama prije 1492.
Iskopavanja u Cahokiji izrodila su čvrste dokaze o dalekim trgovinama. Tinjac, slojeviti, svjetlucavi mineral, došao je sa Apalačkih planina u Sjevernoj Karolini, dok se bakar izvlačio iz Gornjeg Jezera. Stanovnici Cahokije uvozili su spiralne školjke i morske puževe iz Meksičkog zaljeva.
Arheologija nam rijetko otkriva kako tačno i na koji način jedno društvo utiče na drugo. Učenjaci su se dugo pitali da li su stanovnici Cahokije i Maje imali ikakave direktne kontakte; intenzivni uzgoj kukuruza, koji potiče iz Meksika, bio je pozadina naglog rasta stanovništva Cahokije 1050. godine, a njihovi otvoreni trgovi i humke, kao i satelitski gradovi, podsjećaju na slične zemljane radove u gradovima Maja.
Pažljivo proučavanje posmrtnih ostataka iz Cahokije dovelo je do iznenađujućeg otkrića: kod nekoliko pojedinaca koji su ukopani na tom mjestu otkriven je jedan do četiri ureza na donjem rubu prednjih sjekutića. S obzirom na to da su jedino Mezoamerikanci modificirali zube na ovakav način, moguće je da se radi o posmrtnim ostacima Mezoamerikanaca koji su umrli u Cahokiji.
Arheolozi su također pronašli skelet jednog Mezoamerikanca sa urezima na zubima u kanjonu Chaco u Novom Meksiku, oko 1.600 km zapadno od Cahokije. U kanjonu Chaco bilo je naseljeno tek nekoliko hiljada ljudi, što je znatno manje od 20.000 stanovnika Cahokije. No, njihove velike kuće sa velikim, okruglim podrumskim ostavama koje su štitile stotine stanovnika i široki trgovi i danas impresioniraju turiste. Najveća kuća u Chacu zove se Pueblo Bonito. Dendrohronologija (datiranje na osnovu godova na drvetu) otkriva nam da je izgradnja započela 860. i završila 1128. godine, kada su se preci Pueblo naroda svuda raselili. Stanovnici kanjona Chaco uvozili su perja ara i zarobljene ptice iz gradova Maja, koje su živjele na udaljenosti od oko 3.200 km na poluotoku Yucatán.
Istraživači su u kanjonu Chaco otkrili dokaze o drugim predmetima koje su uvozili iz gradova Maja. Naučnici su testirali neke komade stakla polomljenih staklenki za spremanje namirnica koje datiraju iz 1000-1125 godine, i otkrili izdajnički hemijski trag čokolade – teobromin. (Čokolada je prvi put napravljena u Ekvadoru oko 1900. godine prije nove ere,) Pravljenje čokolade je kompleksan proces koji se sastoji od više koraka: kada uzgajivači otvore mahune, moraju pustiti da sjemenke prokliju (inače neće imati okus čokolade), sušiti ih sedmicu ili dvije na suncu, ispeći ih (iz istog razloga), i otkloniti beskorisne ljuske.
Čokolada koju su Maje koristile – i izvozile u lokalitet Chaco gdje je pronađena u staklenci – okusom nije bila nalik na Hershey čokoladice, iako je Kompanija Hershey finansirala istraživanje. Maje su pile nezašećerenu čokoladu koju bi začinili čili paprikama; zapjenili bi je presipajući sadržaj iz jedne šolje u drugu nekoliko puta, baš kao što to rade prodavači čaja na željezničkim stanicama u Indiji.
Šta su Maje uvozile iz kanjona Chaco u zamjenu za čokoladu i are? Tirkiz. Mnogi predmeti pronađeni u majanskom gradu Chichén Itzá izvučeni su iz gotovo okrugle, velike vrtače dužine 57 metara u najširem dijelu, koja se punila ledenom vodom iz podzemnih izvora. Nazvali su ga Cenote Sagrado (Sveti izvor) zato što su Maje tu izvodile rituale u kojima su palili i komadali žrtve prije nego što bi ih bacili u bazen.
Zahvaljujući pronalascima u Cenote Sagradu moguće je tačno odrediti kada su Maje započele trgovinu sa susjedima s juga. Prije 900. n. e., Maje nisu pravile nikakve luksuzne predmete od metala. Najvrednije predmete pravili su od blistavog zelenog žada, tačnije jadeita, kojeg su sakupljali u dolini rijeke Motagua u Guatemali. Nekada oko 900. godine n. e. Maje su počele uvoziti iz Kostarike, Paname i Kolumbije male metalne kaiše i raskošno ukrašene plosnate diskove od zlata, bakra ili mješavine ova dva metala. Najjužnija tačka u kojoj su arheolozi pronašli predmete iz Cenote Sagrada nalazili se u Kolumbiji. Ostali predmeti koji su nađeni van Kolumbije nalazili su se u Cenote Sagradu ili su pronađeni širom Meksika. Ovi pronalasci ukazuju na to da se direktna trgovina predmeta između područja andske kulture i Maja dešavala tek nakon 1492. godine.
Ipak, poznavanje određenih metalurških tehnologija pomjeralo se sjeverno, od područja Anda do Meksika. Andski metalurzi izrađivali su bronzu koja se nije izrađivala nigdje drugo na svijetu zato što su bakar miješali sa arsenom umjesto kositrom. (Arsenova bronza ispušta otrovne plinove dok se zagrijava, no, kada metal dobije konačan oblik ne predstavlja nikakvu opasnost.)
Neki andski narodi koristili su ovu bronzu za proizvodnju simboličnog novca koji je dolazio u različitim oblicima. Jedna vrsta novca bila je u obliku sjekire koja se rezala od ravnih, kovanih metalnih ploča koje su zatim vezali u svežnje.
Sličan novac u obliku sjekire koji se također pravio od arsenove bronze, a koji datira iz 1200. godine pronađen je u zapadnom Meksiku. Baš poput novca u obliku sjekira sa Anda, i ovaj novac je bio izrezan od tankih ploča i povezan u svežnje. I Ande i Meksiko imali su različite novce u obliku sjekire koji nisu cirkulirali van njihovih područja. Znanje o proizvodnji takvog novca moralo je putovati ka sjeveru od Anda do Meksika, vjerovatno prenoseći se od jednog zanatlije do drugog. Ova trampa bila je više u obliku takmičenja nego razmjene predmeta.
Kanui Maja nisu uspjeli doći do Anda, ali jesu odlazili do karipske obale blizu Chichén Itzá na poluotoku Yucatán. Oko 115 km od grada, na sjevernoj obali poluotoka, nalazi se obalna luka Isla Cerritos. Luka koja se počela koristiti oko 900 godine n. e. izgleda kao minijaturna Chichén Itzá sa trgom, hramovima i terenom za igre loptom. Pronalasci opsidijana, plumbatnih keramičkih vaza metalnog odsjaja, tirkiza, ukrasa od žada i ukrasa proizvedenih od bakra i zlata, ukazuju nam na to da je Isla Cerritos bila na pomorskoj ruti koja je povezivala Chichén Itzu sa sjevernim i zapadnim Meksikom, jugozapadnim SAD-om, Panamom i Kostarikom.
Ovi plavokosi ratni zarobljenici svijetlih očiju i blijede puti bacani su u vodu da se utope
Neki zidni crteži iz Hrama ratnika u Chichén Itzi nagovještavaju da su stanovnici možda mogli imati kontakt sa Vikinzima. Da li su Vikinzi koji su napustili nastambu u L’Anse au Meadows mogli otputovati do poluotoka Yucatán – udaljenog oko 6.000 km južno od lokaliteta Goddard gdje je pronađen vikinški novčić? Jedan od zidnih crteža u Hramu ratnika, naslikan oko 1000. godine n. e., prikazuje scenu pomorske bitke u kojoj plavokosog muškarca bacaju u vodu.
Kada je tim iz Instituta Carnegi iz Washingtona prvi put otkrio zidne crteže u Hramu ratnika 1925. godine, oni su već bili veoma oštećeni. Dok su čistili smeće i drveće iz hrama, istraživači su iz komada koji su ležali na podu rekonstruirali nekolicinu zidnih crteža koji su ubrzano propadali. Jedine verzije koje i danas postoje su crno-bijeli crteži i reprodukcije koje je tim naslikao vodenim bojama u periodu između 1925. i 1934. godine. Nakon što su reprodukovani, zidni crteži su bili uništeni u uraganu. S obzirom na to da posjetiocima danas nije dozvoljen ulaz ni u jednu od građevina u Chichén Itzi, nije moguće vidjeti prvobitnu lokaciju zidnih crteža.
Veliki broj zidnih crteža u Hramu ratnika prikazuje borbe dvije razaćene strane, od kojih je jedna vrlo često svjetlije puti. Međutim, prema mišljenju dvoje eminentnih izučavatelja Maja – pokojnog Michaela D. Coea, eksperta za majansku arheologiju, i historičarke umjetnosti Mary Miller, direktorice Instituta Getty Research u Los Angelesu, crtež sa plavokosim muškaracima prikazuje ljude koji ne liče na one sa ostalih crteža.
Crtež prikazuje jednog od zarobljenika u vodi svezanih ruku., dok jedan od otmičara hvata drugog za kosu na koju su ispleli perlice, način na koji se zarobljenici često prikazuju na drugim crtežima Maja. Obojicu nesretnih, plavokosih ratnih zarobljenika svijetlih očiju i blijede puti bacili su u vodu da se utope.
Ko su bili ove žrtve? Je li moguće da se radilo o Nordijcima koje su zarobile Maje? Prvi učenjaci koji su 1940. godine pisali o ovim slikama nisu se slagali s tim. Ali, danas, zahvaljujući iskopinama u L’Anse aux Meadows, znamo da su Nordijci bili u Sjevernoj Americi 1000. te da je Hram ratnika bio izgrađen nedugo nakon 1000. godine.
Oni koji se ne slažu s ovim mišljenjem kažu kako su majanski umjetnici prikazivali ratnike koristeći različite sheme boja; zbog toga plavokose zarobljenike pripisuju umjetničkoj slobodi. Također sugeriraju kako su se originalni pigmenti mogli promijeniti u tih 1000 godina prije nego što su kopije naslikane vodenim bojicama.
Još jedan problem bio je to što niti jedna skandinavska rukotvorina – ništa nalik bronzanoj igli za pričvršćivanje ogrtača koja je pronađena u L’Anse aux Meadows – nije pronađena na poluotoku Yucatán. No, iza većine stvari koje smo saznali iz pisanih dokumenata nisu ostali nikakvi arheološki tragovi. Na primjer, arheolozi gotovo da nisu pronašli nikakve tragove iza Bitke kod Hastingsa iz 1066. godine, u kojoj je William Osvajač osvojio Englesku. No, znamo da se to dogodilo.
Ukratko, ne možemo biti sigurni da su Nordijci bili u Chichén Itzi. Samo dijagnostičke rukotvorine poput bronzane igle za pričvršćavanje ogrtača, ili genetički dokazi koji pokazuju skandinavski DNK iz neke 1000. godine bi zaključili slučaj. Jednog dana bi se možda mogli pojaviti takvi dokazi. Iako nije sigurno, moguće je da su neki Vikinzi dospjeli do poluotoka Yucatán oko 1000. godine.
Ukoliko su Nordijci dosegli do Chichén Itze, kako su došli do tamo? Mogući vikinški brod pojavljuje se na jednom zidnom crtežu u drugoj građevini pod nazivom Las Monjas, ili „Manastir“. (Španci su pretpostavljali da sve zgrade sa velikim dvorištem u blizini moraju biti manastir, no, Maje nisu imale manastire.) U Manastiru izgrađenom prije 950. godine nalaze se zidni crteži koji su mogli biti naslikani nedugo nakon toga.
Jedan od zidnih crteža u Manastiru ne prikazuje zarobljenike, već brod uredno raspoređenih daski ili vojeva. Upotreba daski ukazuje na to da brodovi iz Manastira nisu mogli biti lokalne proizvodnje s obzirom na to da su Maje, kao i većina naroda koji su živjeli u Amerikama, pravili kanue paleći i dubeći debla. Jedini domorodački narod koji je pravio brodove od daski su bili Chumash Indijanci, koji su živjeli u današnjoj Santa Barbari u Kaliforniji. Oštri obrisi vojeva na ovoj fresci su ćvršći dokaz o nordijskom prisustvu u Chichén Itzi od crteža plavokosih zarobljenika.
Da li je vikinški brod mogao dosegnuti do poluotoka Yucatan? Nordijske sage nam govore kako su vjetrovi i vremenske prilike često sprječavale dolazak vikinških brodova na njihova odredišta. Nordijski brod je mogao skrenuti s pravca tokom oluje, dok su ga jake okeanske struje u isto vrijeme mogle vući širom Sjevernog Atlantika, nakon čega su mogli doploviti do obale poluotoka Yucatan da odmore. Ovo bi bilo teško, ali ne i nemoguće putovanje.
Oko 1100, posljednje godine u kojoj su svi glavni spomenici izgrađeni, Chichén Itza je izgubila moć. Napuštena je nekada iza 1200. godine. Arheolozi nisu sigurni zašto se to dogodilo, no, pretpostavljaju da je uzrok bila suša.
Moramo shvatiti da Europljani nisu izmislili globalizaciju
1502. godine, Kristofor Kolumbo i njegovi ljudi došli su u susret s majanskim izdubljenim kanuom u blizini otoka Guanaja, 70 km od sjeverne obale Hondurasa. Kolumbov vanbračni sin Ferdinand opisao je susret u biografiji koju je napisao o svom ocu: „Napravljen od jednog debla kao i svi indijanski kanui“, brod je pokretalo 25 veslača, i bio je dužine mletačkih galija, otprilike 50 m. Maje su dubile debla džinovskog guanacaste drveta (enterolobium cyclocarpum) za pravljenje izdubljenih kanua. Pored muškaraca koji su veslali, u kanuima su se prevozile žene, djeca, njihove stvari, različita roba i hrana uključujući korjenje, žitarice i alkohol od kukuruza. Ferdinand nije zabilježio lokaciju majanskog kanua, koji je možda mogao putovati uz obalu ili je mogao biti na putu ka Kubi ili nekom drugom karipskom otoku.
Kolumbo je u potpunosti shvatio značenje tog ogromnog kanua: „u jednom trenutku otkrio mu je… sve proizvode iz te zemlje“. Zapremio je „najskuplje i najljepše predmete“: izvezenu i obojenu pamučnu odjeću, drvene mačeve, “kremene noževe (vjerovatno od opsidijana) koji su rezali poput čelika“, i bakrena zvona.
Španci nisu razumjeli šta je predstavljala većina onoga što su vidjeli. Neki Kolumbovi ljudi mislili su da je bakar zlato. Kolumbo nije prepoznao zrna kakaa – zvao ih je bademima – no, u drugim aspektima bio je pronicljiv i primijetio je kako Indijanci pažljivo postupaju sa zrncima kakaa: „kada su ih donijeli na palubu zajedno sa ostalom robom, neka zrna su pala na pod, nakon čega su se svi Indijci sageli i pokupli ih kao da su izgubili nešto dragocjeno.“
Ferdinandov zapis daje savremeni dokaz onoga što su arheolozi također saznali: da su domorodački narodi Amerika uspostavili sofisticirane trgovačke mreže mnogo prije dolaska Španaca u Amerike. Godine 1000. u centru te mreže je bila Chichén Itzá i širila se sjeverno do kanjona Chaco i Cahokije; dosezala je do Kolumbije na jugu, ali nije bila povezana sa andskim područjem Perua, čiji je narod već imao rasprostranjene trgovačke mreže.
Nordijske plovidbe 1000. godine otvorile su nove rute širom Sjevernog Atlantika koje su povezivale postojeće puteve u Amerikama sa onima u Europi. No, Kolumbove plovidbe uvele su nove pomorske rute širom srednjeg Atlantika sa mnogo većim posljedicama. Kolumbo i njegovi nasljenici nesvjesno su unijeli boginje, gripu i običnu prehladu među domorodačke narode Amerika. Skoro 90 posto stanovništva, kojeg je prema procjenama bilo između 10 i 20 miliona, pomrlo je u narednih 100 godina.
Nakon 1522. godine, različiti moreplovci pratili su trag broda Ferdinanda Magellana i oplovili Zemljinu kuglu, ruta koju niti jedan pojedinac nije mogao dovršiti 1000. godine. Trgovina se povećala kada su sve regije svijeta bile povezane.
Ipak, moramo shvatiti da Europljani nisu izmislili globalizaciju. Već postojeće trgovačke mreže i odnosi unutar Amerike olakšali su europsko osvajanje Amerika koje je počelo 1492. godine. Nemamo konačne dokaze o dolasku Vikinga u Meksiko, ali imamo nagovještaje. No, o vjerodostojnosti trgovačkih odnosa i puteva koji su povezivali Amerike nemamo nikakve sumnje.
Autorica: Valerie Hansen, profesorica na Odsjeku za historiju na Univerzitetu Yale u Connecticutu. Među njezinim knjigama su sljedeći naslovi: Put Svile: Nova Historija (2012), Otvoreno Carstvo: Historija Kine do 1600. godine (drugo izdanje, 2015), te Godina 1000.: Kada su istraživači povezali svijet i započeli globalizaciju (2020).
Tekst je objavljen na aeon.co. S engleskog prevela Amina Turudija, Prometej.ba
wpDiscuz
