Moramo se zapitati kako je došlo do ovakve radikalizacije. Jer ovo jest radikalizacija. Tu je premijer Plenković napravio malu dramatsku pauzu, pa još jednom, naglašavajući svaku riječ, ponovio: “Ovo je radikalizacija.” I nastavio: “Ovo je ponašanje koje je sigurno uvjetovano informacijama pod kojima je taj mladić bio, nekime tko je na njega utjecao, izvorima iz kojih se napajao… Vidjet ćemo tko je za to odgovoran… Ja ne mogu ni u koga uprijeti prstom, ali moramo se zapitati tko su akteri, pa i u političkom životu Republike Hrvatske, koji potiču mržnju, netrpeljivost, nesnošljivost, koji su čak i nakon ovoga akta, poput Ivana Penave i gospođe Krišto, u stanju davati izjave kakve su dali u zadnjih nekoliko sati, koje su za svaku osudu, neprihvatljive, nevjerojatne u biti, u političkom smislu, i sigurno ne pridonose kulturi tolerancije i normalnog ponašanja u uljuđenom društvu članice EU. To govorim sasvim jasno… Moramo pronaći gnijezdo odakle je ovako nešto krenulo…”
Dan kasnije u Bruxellesu premijer Plenković već je bio konkretniji. Najprije je kao huškače i one koji zagovaraju govor mržnje identificirao “Domovinski pokret i sve njegove frakcije”, a onda i jednu televizijsku emisiju i jedan časopis: “Očito su te njihove huškačke poruke koje oni puštaju u javnost kroz različite medije, emisije, a tu mislim na Bujicu i Hrvatski tjednik kao dva eklatantna primjera širenja govora mržnje, koji su usmjereni prema meni sve ove godine, potaknuli mladog čovjeka uz ozračje kojim je bio okružen, da napravi pokušaj teškog ubojstva s terorističkim elementima na zgradu Vlade. Ovo je događaj bez presedana… Pitanje je koliko ima još takvih mladih ljudi koji su pod sličnim utjecajem. Zbog toga ćemo ići do gnijezda govora mržnje.”
Ali, koje su to “sve ove godine” u kojima je toliki govor mržnje s desnice usmjeren prema Andreju Plenkoviću? Ne sigurno 2014. kada je u lipnju drugi put gostovao u Bujici kao HDZ-ov europarlamentarac. Ta je emisija, prema standardima svog voditelja, bila mlaka kamilica. Plenković je došao u prvom redu dati podršku Ivanu Penavi koji će na lokalnim izborima i postati vukovarski gradonačelnik. A uz dvije usporedne fotografije, jedne Ive Josipovića sa služenja vojnog roka u JNA u uniformi Titova gardista, i druge Kolinde Grabar-Kitarović u hrvatskom kockastom navijačkom dresu, u toj je emisiji već počela i borba HDZ-a za Pantovčak.
Tri mjeseca kasnije svoj prvi javni televizijski nastup kao kandidatkinja HDZ-a za predsjednicu Kolinda Grabar-Kitarović imat će u Bujici, koja je i tada bila isto što i danas. S jedinom razlikom što nije bila protiv Plenkovića.
Jer već u proljeće te 2014. tamo se bila gradila konstrukcija šatora koji će ujesen iste godine niknuti u Savskoj. Bez zadrške je voditelj s Josipom Klemmom govorio o progonu hrvatskih branitelja koji osobno naređuju i provode tadašnji premijer Zoran Milanović i ministar unutarnjih poslova Ranko Ostojić, a Ante Deur je tada već po tko zna koji put tadašnju vlast nazvao nenarodnom. I Klemm i Deur bit će vođe pod šatorom. U jesen 2013. imali smo dvije kolone u Vukovaru, od kojih je onoj s državnim vrhom zapriječen prolaz prema vukovarskom groblju. Bujica je već tada bila gnijezdo one vrste govora koji će se kasnije na najjasniji mogući način konkretizirati u slovima na velikom transparentu ispred šatora u Savskoj: “HRVATSKI BRANITELJI I NAROD NA ULICI – AGRESORI I DEZERTERI U FOTELJAMA”.
Tadašnja vlast i njene institucije, a tadašnji predsjednik i premijer i sasvim osobno, izjednačeni su s agresorom iz Domovinskog rata na najčuvenijem šatoraškom transparentu: “1991. OBA SU PALA – 2015. OBA ĆE PASTI”.
Sjetimo se kulminacije na Trgu sv. Marka, kada su prosvjednici iz šatora krenuli na Vladu, pa zauzeli crkvu sv. Marka, a iz Bujice se gromoglasno širile toksične i zapaljive laži o hrvatskim policajcima koji po nalogu nenarodne protuhrvatske vlasti provaljuju u crkvu i napadaju branitelje, veterane i invalide Domovinskog rata.
A plinske boce? A bijeli križevi? A Tomislav Karamarko? A Zlatko Hasanbegović kao HDZ-ov ministar kulture? A maženje i gajenje ustašofilije i šovinističkih ispada svake vrste prema Srbima?
Sve se to pripremalo, raspaljivalo i opjevavalo u Bujici i Hrvatskom tjedniku, onom istom časopisu u kojem je još prošle jeseni svoju kandidaturu za drugi predsjednički mandat objavila Kolinda Grabar-Kitarović. A ozračje oko dječaka, o kojem govori Plenković, koji će nesretno izrasti u terorista i samoubojicu stvarali su mahom ljudi koji su, barem u nekoj fazi svojih političkih i braniteljskih karijera, poletjeli uvis baš na krilima HDZ-a, bilo kao članovi ili kao koalicijski partneri i saveznici u rušenju nenarodne vlasti.
Karamarko i Brkić još uvijek čuče u nekom stranačkom kutu i teško da spavaju.
A čujte i ovo: “Kao hrvatski branitelj pozivam na svijest da je ovaj čin na Markovu trgu opasan i kakvo se veliko zlo moglo desiti… Imamo institucije i povjerenje u njih. Ne znamo što je ovog mladića nagnalo na ovaj čin. Oružje je opasno.” Sve je to, kao predstavnik Kluba HDZ-a, neki dan izjavio – Ante Deur! Da, onaj iz Bujice, onaj iz šatora, onaj s Trga sv. Marka.
I zato premijeru puna podrška, ali uz jedan važan uvjet: da svoju izjavu korigira i dopuni ne bi li zvučala barem malo istinito, iskreno i vjerodostojno. Andrej Plenković bi, naime, u ime svoje i HDZ-a trebao reći: “Zbog toga ćemo se vratiti u ta gnijezda govora mržnje, da vidimo koliko smo to mržnje posijali i gdje smo sve pogriješili i o koga se ogriješili.” Tek tada će možda nešto i popraviti.
Autor: Branimir Pofuk. Tekst prenosimo iz Večernjeg lista gdje je objavljen pod naslovom “Podrška premijeru Plenkoviću u borbi protiv gnijezda govora mržnje, ali uz jedan uvjet”