Četvrtak, 14 studenoga, 2024

Konji jašu Brig (divlji, čovječjih lica)

Vrlo
- Advertisement -

U Mostaru su ih kroz naše srednjoškolsko obrazovanje zvali „vozari“.

Kasnili bi na prvi sat i uvijek imali para.

Kao takve svatko ih je žicao za kunu, našu onomad valutu.

Uvijek u martama, sa trzalicama po džepovima, sa specifičnim životnim stavovima, Brižani su postali moja najbolja raja.

I ne samo zbog para :)

Onog dana kad sam dobila vozačku, moje prvo veliko putovanje bilo je baš u Široki Brijeg.

Unatoč svim ljubuško-briškim antagonizmima koji sežu još iz tamnih vremena tutadžija i kažnjeničkih utjerivača strahova u kosti.

Nosala nas sleđena cesta po Medovićima, golfić je klizio ko bob jamajkanske reprezentacije na generalnoj probi, ali moralo se pod svaku cijenu stići u Amsterdam.

Život je tada bio nesnosno lak, kao perce pauna što se šepuri po dvorištu. Jedan žeton u jukebox…i…

Na Brig se išlo na hodočašće mladih, na Gospojinu, ili jednostavno kad bi se bježalo sa sati, pa štopom s Balinovca direktno u Oklaje na pršut.

Danas nema hodočašća. Ima, ali nema pune Bakamuše i autobusa svih registracijskih oznaka, mlađarije sa svih strana, mirisa pečenih hrenovki, barenja niz Grabovinu i lupanja s autićima u lunaparku.

Slika puste ledine u srcu vrelog ljeta personifikacija je sudbine tog gradića. Danas nema Briga.

Ima, ali nema mjesta kojeg sam znala. Vlastodršci idioti su zamutili stvarnost u boje učmale seoske kasabe, svodeći intelektualnu i kulturnu svijest na marginu životarenja.

A uvijek sam taj grad branila kao bastion mojih ideala, divila se posebnom duhu tih iznimno nadarenih ljudi, klincima koji su za svoje dlanove birali gitare i štafelaj, koji su živjeli umjetnost u svim sferama svog života, uvijek se pomalo odvajajući od ostataka našeg kamenjara.

Čak i onda kad je cijela Hrvatska u slici tipičnog Hercegovca okićenog mobitelima i bijelim čarapama, zauvijek u svojim glavama zacrtala facu nekog seljobera u mercu sa Širokog.

Stanovnici popularno zvani „vrećari“, što su pod blagoslovom trolista Domovine : Tuđman-Šušak-Boban u naslijeđe dobili novčanice raznih valuta, svojim raskalašenim kretenizmom nepovratno su sjebali „vozare“, katapultirajući filozofiju RokTeMrčia kao osnovicu briškog stanja uma.

Trenutna sapunica lokalnih ekrana zvana – Pobre Iho Mesarinjo Family&Friends, zadnji je uradak i pokušaj beskrupulozne elite s dna kace, da postave ovaj grad za kulisu još jedne šprdakšn predstave.

Svaka budaletina u Bossovom odijelu dala si je za pravo svoje stanovnike praviti mazlumima koji rezignirano gledaju kako se familijarne salame nemilosrdno rasprostiru po gradskim funkcijama, kako se restorančići i firme kupuju i prodaju ko trećerazredni vibratori u Kineza, kako gorda desnica prodaje vlastitu guzicu za kobasicu.

Pa moji idioti. Imaš dobrih i blagih didova po selima, koji još drže iznad svog kauča, sliku Ante Pavelića, koji su onda kad se biralo, toliko iznevjereni adezenjarstvom i proteklim godinama kaosa, toliko naivno pošteni da ne bi sebe dali za sto kaemova, držeći se za portret u ramu zaokružili ono treće, najmanje zlo od ponuđenih.

Ajde Jurišiću biserčiću, daj ti dedi tom kvalitetno objašnjenje što si dao svoj šupak jeftino kao musava Moldavka frajeru u nuždi?

Običnim ljudima je muka. Od činjenice da nemaju muda, ni obraza, da svu raju u vlasti po redu izmitraljeziraju kako zaslužuju. I ostaje im samo, dok se stišću motike ili nekog stroja u firmi koja smrdi opasno po život, da vam opsuju sve ono vrijedno u životu. Jer ste ubili sve vrijedno u njihovom.

Jer ste gradove doveli na rubove ponora. Jer dijete od dvadeset pet godina ima milijune u torbi u kojoj je do neki dan nosao masne bojice i slikovnice, nasuprot ljudi koji višečlane obitelji prehranjuju papirićima što ih dobiju kao nagradu za mukotrpan rad.

Ne dotiču me posebno ni jedni, ni drugi, ni treći u vlasti. Ali me šamaraju svi oni zajedno, svako jutro kad se probudim, kad vidim Široki Brijeg i nemilosrdno haračenje nad istim, zbog interesa jedne familije, ili jedne grupacije.

Grad duha, jednog posebnog štiha što mu daju Ivećkove distorzije, sjedenje kod Paje, zgrada Akademije i zvuk filmske vrpce na platnu u kolovozu, ne zaslužuje biti poligon za drkanje svih tih neobrazovanih ličnosti što su se na njega okomili.

Dabogda Vam svima bilo kao običnom puku u BIH. Gora vam kletva ne treba. Živili.

Martina Mlinarević l Poskok.info

- Advertisement -

14656 KOMENTARI

guest

14.7K Mišljenja
Najstariji
Najnovije Most Voted
Inline Feedbacks
View all comments
Последняя новост

Plenkovićevi mediji su sve luđi. Pogledajte ovaj naslov…

Jesu li Rusi stvarno prestrašeni? Dok ministar obrane Ivan Anušić najavljuje nove nabave za modernizaciju Oružanih snaga Hrvatske, od tenkova...
- Advertisement -
- Advertisement -

More Articles Like This

- Advertisement -